17/11/2025
Od najranije dobi učimo se različito - djevojčice da budu pažljive, poslušne, da paze kako se ponašaju; dječake da budu jaki, da ne pokazuju slabost i da ‘uzmu kontrolu’. Ova duboko ukorijenjena rodna socijalizacija oblikuje našu percepciju, očekivanja i ponašanja, ali ponekad i opravdava nasilje koje se ne smije opravdavati.
Kada žena doživi prijetnje ili nasilje, društvo često pita: Što si učinila da to izazoveš? Zašto si ostala u vezi? Zašto nisi prijavila? Ovo je fenomen poznat u psihologiji kao victim blaming - svaljivanje krivnje na žrtvu. Nasilje je uvijek izbor počinitelja, a ne reakcija na ponašanje žrtve.
Psihološki gledano, ovakvi zločini imaju višestruke efekte:
Individualni: strah, trauma, osjećaj nesigurnosti, poremećaji spavanja, tjeskoba kod onih koji su svjedoci ili koji se identificiraju s žrtvom.
Socijalni: normalizacija nasilja u društvu, reprodukcija rodnih stereotipa, kronični stres i nesigurnost kod žena.
Kognitivni: stalna procjena rizika, hiperbudnost i osjećaj krivnje kod žrtava ili njihovih bližnjih, iako nisu odgovorni za počinitelja.
Ovaj femicid je tragičan podsjetnik da psihološki obrasci odgoja i rodne uloge ne smiju opravdavati nasilje. Nasilje nad ženama je pitanje moći i kontrole - ne slabosti ili „pogrešnog ponašanja“ žrtve. Svaka žena ima pravo kretati se slobodno, tražiti pomoć i biti sigurna, bez da joj se svaljuje krivnja.
Psihološki, društvo mora reagirati: educirati o rodnoj jednakosti, podržati žrtve, prepoznati i intervenirati na prijetnje, te preispitati kulturne obrasce koji perpetuiraju strah i krivnju. Nasilje nad ženama nije „ženska greška“. Nasilje je uvijek odgovornost počinitelja i to društvo mora jasno reći i djelovati na to.
