Slađana Cvjetković, psihoterapeut - Istočno Sarajevo

02/05/2026

Kažu da se jedna vrata otvore kada se druga zatvore. Rijetko su situacije u kojima se nalazimo “ili -ili”, “crno -bijele” ... Opcije postoje, a da bi ih sagledali potrebno je promijeniti perspektivu.
I zaista ako se izmaknemo i sagledamo situaciju “očima drugih” vrata izlaza, novog početka počinju da se naziru ...
Vrata su tu, svuda oko nas ... potražimo ih sa “drugog mjesta” ...❤
Dobro jutro ☕

01/05/2026

Osjećate li se ponekad loše dok odmarate, znajući da vas čekaju obaveze?
Budite li se rano, sa mislima koje se roje i već vas uvlače u dan?
Osjećate nemir čak i na odmoru, praznicima, vikendom?

Kao da jednom dijelu vas nije draga pauza. Kao da se buni.

Ako vam je ovo poznato, moguće je da ste odrastali uz poruku da vrijedite onda kada radite, stvarate, postižete. Možda ste kao dijete dobijali pažnju kada ste bili “vrijedni”, a kritiku kada ste se igrali, odmarali ili radili nešto „nesvrsishodno“.
Možda ste slušali kako se cijeni radan čovjek, a osuđuje onaj koji “ne radi dovoljno”.
Možda je nerad bio gotovo prijetnja — najava propasti.

Ako ste to usvojili, razumljivo je zašto danas osjećate nemir kada odmarate.
Jer tada ne slijedite unutrašnja “uputstva” koja ste davno naučili.

Ali rad ne postoji bez odmora.
Odmor nije slabost — on obnavlja, stabilizuje i priprema za dalje.

Vrijeme je za korekciju tih starih smjernica.
Za novu mapu u kojoj odmor ima svoje mjesto.

Jer odmoran čovjek ne radi manje — nego kvalitetnije.

U društvu, pravo na odmor nije slučajnost — ono je izboreno.
I danas, kada spoljašnji pritisci rastu, a unutrašnji glasovi ih prate, rizik je isti:
tačka pucanja često postaje zdravlje.

Zato zapamtite:
Rad i odmor su kao jin i jang.
Jedno bez drugog — ne ide. ❤

29/04/2026

Ako su vas kao dijete učili da govorite istinu, ako su to od vas zahtijevali, ako su vas kažnjavali kada je ne kažete i isticali kako to “nije lijepo” — nije čudno što vjerujete ljudima.

Nije čudno što vjerujete onome što kažu.
Što vas neprijatno iznenadi kada shvatite da neko ne govori istinu.

Nije čudno što stojite iza svojih riječi.
Što se ponekad slijepo držite onoga što ste rekli — čak i na vlastitu štetu.

Jer za vas je istina nešto što se podrazumijeva.
Tako ste naučili. Tako ste zaključili dok ste bili mali.

I zato nije čudno što vam je svaka neizgovorena istina ili izrečena laž — neprijatna.
To nije svijet na kojem počiva vaša “unutrašnja mapa”.

A ipak — ljudi ne govore uvijek istinu.

Razlozi su različiti:
nekad da ne povrijede, nekad da izbjegnu neprijatnost,
a nekad da manipulišu ili ostvare korist.

Istina je šira od onoga kako smo je naučili:
laž je dio socijalnog svijeta.

Kada tu spoznaju uvrstimo u svoju “unutrašnju mapu”,
postaje lakše da se zaštitimo.

Da malo spustimo očekivanja.
Da više obratimo pažnju na ponašanje, a ne samo na riječi.

Jer važno je:
šta neko radi u odnosu na ono što govori?
Postoji li nesklad? Koliko često? U kojim situacijama?

A kada to uvidimo —
na nama je da odlučimo šta ćemo s tim
i kako ćemo se ubuduće postaviti. ❤

28/04/2026

Ljudi često ne postavljaju granice ne zato što ne znaju kako, već zato što se boje šta će se desiti ako to urade.

Ako se vratimo korak unazad – potreba da budemo prihvaćeni i povezani sa drugima duboko je u našoj prirodi. U ranom razvoju ona je pitanje opstanka. Dijete zavisi od svojih staratelja, emocionalno se veže i prilagođava – čak i kada ti odnosi nisu adekvatni.

Odvajanje tada nije samo neprijatno, već doživljeno kao prijetnja.

Ako su odnosi bili nepredvidivi ili emocionalno nedostupni, dijete razvija nesigurne obrasce vezivanja. Oni često idu u dva smjera:

– stalna potreba za potvrdom, blizinom i prihvatanjem
– ili povlačenje, zatvorenost i “toplo-hladno” u odnosima

I u jednom i u drugom slučaju – strah od odbacivanja ostaje isti.

Zbog tog straha, granice se često ne postavljaju.
Prihvata se i ono što ne odgovara.
Izbjegava se konflikt.
Trpi se.

Neprijatnost pri neslaganju može biti toliko intenzivna da preplavi osobu. Ali taj intenzitet ne govori o stvarnoj ugroženosti danas – već o starom iskustvu u kojem bez odnosa nije bilo moguće preživjeti.

Zato osoba ostaje. Povlači se. Ponekad nešto kaže – ali ne uradi. I krug se zatvara.

Granice nisu samo ono što kažemo.
Granice su ono što uradimo.

One se postavljaju ponašanjem – našim odgovorom na neprihvatljivo ponašanje drugog. Ako izostane ponašanje, riječi gube snagu.

Ali prije toga dolazi važniji korak:

Prihvatanje da danas možemo da preživimo bez određenih odnosa.
Da možemo da se brinemo o sebi.

Možda će kratkoročno biti teže.
Ali dugoročno – to otvara prostor za odnose u kojima ne moramo da se odričemo sebe.

I možda najvažnije:
učiti da izdržimo neprijatnost.

Jer njen intenzitet ne znači da smo sada ugroženi – već da u sebi nosimo odjeke ranijih iskustava. ❤

27/04/2026

Planovi postoje da bi se prilagođavali i mijenjali.
Puka usmjerenost ka njihovom ostvarenju, bez sagledavanja okolnosti, promjena uslova i uvida u vlastite sposobnosti i njihove granice, može nas voditi u iscrpljenost — ali i u bespotrebno odugovlačenje.

Kao što je George Bernard Shaw rekao da je njegov krojač najpametniji jer mu svaki put ponovo uzme mjeru, tako i nama ne bi bilo zgoreg da s vremena na vrijeme zastanemo i pogledamo gdje smo na putu ostvarenja svojih planova.

Da se zapitamo:
Postoji li neki novi „putić“ koji vodi ka cilju?
Kakvo je trenutno stanje u nama?
Kojim „alatima“ sada raspolažemo?

Možemo li ubrzati — ili je mudrije usporiti?
Da li je potrebno nešto značajnije mijenjati?
Da li nam je cilj i dalje važan — i koliko?

I možda najvažnije: šta za nas znači ako plan promijenimo ili ga ne ostvarimo?

Planovi su tu da se mijenjaju, baš kao što se i mi mijenjamo kroz vrijeme.
Neke ostvarimo, neke prilagodimo, a od nekih odustanemo — jer više nismo isti kao onda kada smo ih crtali. ❤️

26/04/2026

25/04/2026

S vremena na vrijeme razočaramo se u nekoga ili nešto. I upravo to razočarenje često ukazuje da naša slika o nekome ili nečemu nije bila zasnovana na realnim osnovama — da je možda uključivala idealizaciju, generalizaciju, ili da smo vremenom zanemarivali znakove koji su govorili da se „naša slika“ i stvarnost razlikuju.

Možda smo te znakove i primjećivali, ali smo birali da vjerujemo, da se nadamo drugačijem ishodu.

Zato je važno preispitati razočarenje i njegove korijene — upoznati ih i uzeti kao vrijednu informaciju za buduće odnose.

Uz razočarenje često dolazi i tuga, jer ono podrazumijeva i gubitak — odnosa, slike, očekivanja. Dozvoli sebi tu tugu. Ne ljuti se na sebe zbog nje. Da nije bilo važno, ne bi ni boljelo.

Svako iskustvo nosi priliku za učenje i rast. Razočarenje nije samo bolno — ono je i vrijedna lekcija o nama, našim uvjerenjima i obrascima, ali i o drugima.

Dobar dan ☕️🤍

24/04/2026

Ukoliko stalno tragamo za srećom, a ona nam izmiče, vrijedi zastati i zapitati se:
da li nam je za sreću zaista potrebno prisustvo drugog?

Drugi nam mogu prirediti lijepe trenutke, naročito kada poznaju naše želje i interesovanja.
Ali da li ćemo u tim trenucima zaista osjetiti sreću — zavisi od nas.
Od našeg tumačenja, od toga šta nam je važno i vrijedno.

Na primjer, ako nam neko kupi nešto što volimo,
a mi vjerujemo da iza toga stoji loša namjera,
bez obzira na poklon — nećemo biti srećni.
Bićemo ljuti.

Zato ne očekujte da vas drugi usrećuju.
Sreća počinje upoznavanjem sebe — svojih želja i svojih potreba. ❤️

Dobar dan ☕️

23/04/2026

Nisam se uvijek bojala pasa.

Odrasla sam uz njih, prilazila im, hranila ih, bila potpuno opuštena. A onda je došao period života kada sam počela osjećati nelagodu — štrecanje, grč u stomaku, oprez… bez ijednog lošeg iskustva sa psom.

Šta se desilo?

Vratila sam se unazad i shvatila: provodila sam mnogo vremena sa osobom koja se intenzivno bojala pasa. Svaki susret sa psom bio je praćen njenim trzajem, vriskom, naglim pokretima. Moje tijelo je na to reagovalo — ne na psa, nego na njen strah.

Vremenom, bez da sam primijetila, moj organizam je povezao:pas = opasnost.

Ne zato što jeste, nego zato što je tako naučeno.

To je ono što u psihologiji zovemo učenje — povezivanje draži i reakcije. I često se dešava tiho, kroz odnose, kroz ponavljanje, kroz tijelo.

Zato danas imamo ljude koji kažu:“Znam da nema razloga, ali me nešto stegne.”

I zaista — često nema realne opasnosti.Ali postoji naučena uzbuna.

Posebno je važno razumjeti šta se dešava u djetinjstvu.

Dijete koje odrasta uz odraslu osobu koja na svijet reaguje strahom — na padanje, istraživanje, životinje, nepoznato — ne dobija objašnjenje, nego doživljaj:svijet je opasno mjesto.

I taj doživljaj ostaje u tijelu.

Kasnije, u odraslom dobu, susrećemo situacije koje nisu ugrožavajuće — ali tijelo reaguje kao da jesu. I pitamo se:“Šta mi je?”

Jedan od odgovora je:nekada smo naučili da se bojimo.

Dobra vijest je da se to može i odučiti.

Tako što:– preispitujemo šta je zaista opasno, a šta nije– ostajemo u situaciji umjesto da bježimo– učimo tijelo da je sada sigurno– i okružujemo se ljudima koji nas smiruju, a ne uznemiravaju

Strah se može naučiti u odnosu.Ali se u odnosu može i promijeniti.

❤️

22/04/2026

Svi volimo dane kada nam “ide od ruke”, kada imamo energije i kada se osjećamo sposobno. Tada vjerujemo da možemo sve.

I onda dođe trenutak kada treba pokazati ono za šta smo se spremali… i podbacimo.

Razočarenje je prirodno. Učeni smo da je rezultat srazmjeran trudu. Ali život nas često demantuje.

Jer, osim truda, postoje i drugi faktori:trema, umor, misli, tijelo, okolnosti… i mnogo toga što nije u našoj kontroli.

Zato svaki “loš” rezultat nije dokaz da ne vrijedimo,nego informacija o uslovima u kojima smo bili.

Možda najrealnije što možemo sebi reći je:“Daću od sebe onoliko koliko u tom trenutku mogu.Nekada mogu više, nekada manje.”

I to ne određuje moju vrijednost.

Ne ide sve uzlazno – ali ako ne odustanemo,vjerovatnoća za napredak raste. ❤️

21/04/2026

U partnerskim odnosima važno je da, pored zajedničkog polja „mi“ – u kojem dijelite vrijeme, aktivnosti i iskustva – postoji i prostor „ja“ i „ti“, u kojem svako njeguje svoje potrebe, interese i ritam.

Iz psihodinamske perspektive, ovaj balans između bliskosti i odvojenosti govori o sposobnosti da budemo u odnosu, a da pritom ne izgubimo sebe. Kada je „ja“ ugroženo, odnos lako sklizne u fuziju (gubitak granica) ili u povlačenje (zaštita od preplavljenosti).

U zdravijem obrascu, partneri mogu da podnesu i bliskost i distancu – bez straha od napuštanja ili gubitka identiteta. To podrazumijeva razvijenu sposobnost regulacije emocija i sigurnost u vezi: „Mogu biti svoj/a, i dalje sam povezan/a s tobom.“

Upravo u tim odvojenim prostorima imamo priliku da zadovoljimo ono što je lično naše, a zatim to zadovoljstvo, energiju i ispunjenost unosimo nazad u „mi“.

Njegujući svoje vrijeme i aktivnosti, ne udaljavate se od odnosa – naprotiv, obogaćujete ga i održavate živim.

Jer odnos ne jača samo kroz bliskost, već i kroz zdravu odvojenost. ❤️

20/04/2026

Kao što je važno naći svoje jato, jednako je važno imati hrabrosti da iz njega odeš kada u njemu više ne možeš da rasteš. Ono što se dešava nakon odlaska ne govori nužno da li je odluka bila ispravna, već često otkriva prirodu odnosa koji si napustio. Da li si dobro postupio, odgovori na ova pitanja mogu pomoći da spoznamo odgovor:
* osjećaš li dugoročno više unutrašnjeg mira (čak i ako je kratkoročno teško)
* imaš li više prostora da budeš autentična
* smanjuje li se unutrašnji konflikt