Slađana Cvjetković, psihoterapeut - Istočno Sarajevo

05/02/2026

Ponekada, da bismo napredovali, potrebno je vratiti se korak ili dva unazad — ne zato što smo odustali, nego zato što tražimo bolji zalet.

Sjetite se kako preskačemo rupe na putu, bare, ograde i tarabe…
Uvijek se najprije blago povučemo, procijenimo, pa tek onda napravimo iskorak.

Povratak nije nazadovanje.
To je priprema za novi pokret naprijed. ❤️

04/02/2026

Manipulacija osjećanjem zahvalnosti česta je u našoj poslovnoj svakodnevnici i najčešće proizilazi iz zamjene teza: odgovornost i obaveza se preoblače u čin lične dobre volje. Ono što je propisano zakonom, pravilnicima ili samom ulogom, počinje se predstavljati kao poklon koji može, ali i ne mora biti dat.
U tom okviru zaposleni slušaju da „imaju redovne plate svakog prvog“ zahvaljujući nečijem zalaganju, iako su sredstva obezbijeđena i isplata institucionalna obaveza. Ili da rade u „renoviranoj školi, sa savremenim sredstvima“, pa se svako pitanje, prigovor ili nezadovoljstvo tumači kao moralni nedostatak — kao nezahvalnost.

Psihodinamski posmatrano, ovdje se ne traži lojalnost poslu, već emocionalna lojalnost osobi. Od zaposlenih se, često nesvjesno, očekuje da zauzmu poziciju zavisnog subjekta koji ne smije da traži, jer je već „dobio“. Zahvalnost se koristi kao regulator odnosa moći, a krivica kao mehanizam kontrole.

Isti obrazac susrećemo i u privatnim, porodičnim odnosima. Roditeljske funkcije — jasno definisane i porodičnim zakonima i konvencijama o pravima djeteta — bivaju predstavljene kao lična žrtva. Dijete se tada ne odgaja u prostoru sigurnosti, već u implicitnom dugu: „Nakon svega što sam učinio/la za tebe…“
Na taj način zahvalnost prestaje biti osjećaj, a postaje obaveza, dok se autonomija doživljava kao izdaja.

Osobe koje su odrastale u ovakvim relacijama često su u odrasloj dobi osjetljivije na manipulaciju zahvalnošću u profesionalnom kontekstu. One mogu lakše internalizovati krivicu, teže postavljati granice i doživljavati zahtjeve kao moralno neprihvatljive. S druge strane, ako su imale makar jednog odraslog uzora koji je razlikovao odgovornost od žrtve, mogu reagovati snažnom pobunom — ne protiv autoriteta, već protiv poznatog, ali prepoznatog obrasca emocionalne ucjene.

Zahvalnost koja se zahtijeva prestaje biti osjećaj; ona postaje instrument kontrole.

03/02/2026

Prijateljica mi reče da je čitala kako tri mirisa posebno opuštaju:
miris hljeba koji se peče,
svježe samljevene i skuhane kafe
i miris ruža.

Na neurološkom nivou to i nije slučajno.
Miris ide direktno do limbičkog sistema – mjesta gdje žive emocije, sjećanja i osjećaj sigurnosti.
Zaobilazi razum, objašnjenja i logiku.
Zato nas pogodi brzo. I duboko.

Za nas starije, predratne generacije, to su često mirisi ranog doma:
vrijeme kada je tijelo znalo da je nahranjeno, viđeno, zaštićeno.
Mirisi koji bude implicitna sjećanja – ona koja ne pamtimo riječima,
nego kroz osjećaj topline, opuštanja ili blagog spuštanja napetosti u tijelu.

Zato ponekad pitam:
Koji vas mirisi opuštaju?
Na koje stanje vas vraćaju?
Da li primjećujete kako se dah produbljuje, ramena spuštaju, tijelo “prepoznaje” nešto poznato?

Zadržite se malo u tim asocijacijama.
Ne analizirajte. Samo osjetite.
Ponekad se osjećaj doma prvo pojavi – u tijelu. ❤️

Dobro jutro ☕️

02/02/2026

Da li ste primijetili da smo ponekad ljepši i cjelovitiji u tuđim očima nego u vlastitim?
Kao da drugi lakše vide ono što je u nama živo, vrijedno i autentično, dok smo mi zaokupljeni unutrašnjim nadzorom – samokritikom, procjenjivanjem, popravljanjem. Taj unutrašnji pogled često je strožiji od bilo kojeg spoljašnjeg.

U tom fokusu na „nedovoljno dobro“, „pogrešno“ i „još ne dovoljno“, gubimo iz vida ono što je u nama već utkano: način na koji postojimo u odnosu, kako dodirujemo druge prisustvom, kako nesvjesno nudimo toplinu, sigurnost ili smisao. Drugima je to vidljivo upravo zato što nije filtrirano našim unutrašnjim konfliktima.

Zato je ponekad ljekovito pokušati da sebe sagledamo očima drugog – ne kao ideal, već kao realno biće u odnosu.
Prepoznati ono što nam pripada, što je stabilni dio našeg identiteta, a ne proizvod stalnog samopopravljanja.
I prigrliti to.

Jer ono što mi doživljavamo kao „uobičajeno“, često je rezultat dugog unutrašnjeg rada i prilagođavanja.
A tuđe „obično“ ne nosi istu priču.

Kakav je pogled sada? ❤

Dobar dan ☕

31/01/2026

Da li imate „šeprtlja“ dane?
Dane kada većina stvari koje obavljate ne ide po planu, kada nešto propada ili pravimo sitne (ili ne baš sitne) štete?

U takvim danima najčešće nismo u potpunosti prisutni u onome što radimo. Misli su nam negdje drugdje – u onome što tek dolazi ili u onome što se već desilo. U pozadini se tada često aktiviraju anksioznost i zabrinutost kojih nismo ni svjesni. Ponekad se jednostavno ubrzavamo. A ponekad su i okolnosti takve da nisu povoljne za ono što pokušavamo da uradimo – neke stvari se zaista ne mogu „na silu“.

Šta god da je u pitanju, ovakvi dani su signal da zastanemo.
Da duboko udahnemo, a zatim ravnomjerno udišemo i izdišemo – disanjem stomakom – kako bismo usporili misli i spustili nivo napetosti.

Tek tada se možemo vratiti u taj dan i postaviti sebi nekoliko jednostavnih pitanja:
– O čemu zapravo razmišljam?
– Šta je u pozadini?
– Koji dio tijela je napet?

Oslušnimo se. Posmatrajmo svoje misli i tjelesne signale.
Odgovori će se polako početi nazirati.

A kada se osvijetle, možemo odlučiti šta ćemo s njima – rješavati ih, odložiti za kasnije, prihvatiti.
Opcije su razne kada imamo odgovor.

Šeprtlja dani nisu greška, već poziv da usporimo i čujemo ono što inače preskačemo. ❤

Dobar dan ☕

30/01/2026

Dok „sređujemo život“, često propuštamo da ga živimo u njegovoj cjelovitosti.
Dok uradim ovo, dok riješim ono, tada ću moći da radim, osjećam, budem to.

Zaboravljamo da možda možemo da radimo, osjećamo i budemo —
iako još nismo ispunili ovo i ono.
Ili upravo uporedo s tim.

I tako, dok „sređujemo“ i „popravljamo“,
propuštamo sadašnji trenutak —
da ga doživimo, proživimo, osjetimo.

Zastanimo.
Obratimo pažnju na životni trenutak u kojem jesmo.
Prepoznajmo njegove dobre strane.
Skrenimo pažnju s onoga čemu težimo
i s onoga što nam u ovom času nedostaje.

Budimo u njemu.
On je stvaran.
On nam daje materijal.
On nas gradi za ono što želimo da postignemo. 🤍

Dobar dan ☕

29/01/2026

Na pitanje „Šta želiš?“ odgovor je ponekad teži nego što se na prvi pogled čini.
Posebno onda kada smo odrastali u okruženjima u kojima su ljubav, prihvatanje i sigurnost bili uslovljeni – ponašanjem, prilagođavanjem, ispunjavanjem očekivanja drugih.

U takvim okolnostima učimo da svoje potrebe potiskujemo, a tuđe prepoznajemo i zadovoljavamo prije svojih.
To u početku ima adaptivnu funkciju: pomaže nam da sačuvamo odnos i pripadnost.
Međutim, kada taj obrazac postane trajan, on se internalizuje – spoljašnji zahtjevi postaju unutrašnji, a glas „moraš“ zamijeni glas „želim“.

Tada se gubi kontakt sa autentičnim željama.
Ne zato što ih nema, već zato što su godinama bile doživljavane kao opasne, sebične ili nevažne. Umjesto želja, javljaju se krivica, anksioznost i potreba da budemo „dovoljno dobri“ za druge.

Zato pitanje „Šta želiš?“ često ostaje bez odgovora.

Psihodinamski rad nas poziva da se vratimo tom mjestu prekida – da razlikujemo ono što je naše od onoga što smo preuzeli kako bismo bili voljeni.
S vremena na vrijeme, zapitajmo se:
– Šta ja želim?
– Šta me u tome zaustavlja?
– Čiji je to glas koji mi govori da ne smijem?

Ako je teško doći do odgovora, vrijedi oslušnuti snove.
U snovima se često pojavljuju potisnute želje, konflikti i potrebe – tamo gdje kontrola popušta, a istina lakše pronađe put. ❤️

28/01/2026

U posljednje vrijeme razmišljam o samosabotiranju, koje je vrlo često i u psihoterapijskom procesu, ali i u životu uopšte.

Ima različite oblike – od nečinjenja ničega: blejanja okolo, „odmaranja“, leškarenja i slično, do činjenja raznih aktivnosti koje nemaju veze sa ciljem ni sa promjenom, ali imaju veze sa prividom da se nešto radi.
I ove aktivnosti spadaju u dijapazon pasivnih ponašanja, jer se ne čine one aktivnosti koje su zaista neophodne za ostvarenje cilja ili promjene, iako mi imamo doživljaj da smo aktivni – „nešto radimo“.

Štaviše, ponekad se čak zatrpamo tim drugim aktivnostima.
A ponekad i učinimo nešto što nas „preusmjeri“ na drugo područje koje nam jeste važno, ali u tom trenutku nije prioritet – promijeni fokus, uspori nas i nenametljivo odvuče od realizacije promjene.

I da se razumijemo – ovo nije neočekivano.

Promjena je neizvjesna. Ona je izlazak iz poznatog, donosi neprijatnost, preispitivanje, rekonstrukciju onoga što znamo. I to plaši.
U nama postoje dijelovi koji sumnjaju, koji ne vjeruju da može drugačije – ni svijet, ni drugi, ni mi sami. Ti dijelovi se hrane strahom.

Od njih ne treba bježati.
Naprotiv – treba im krenuti u susret, prigrliti ih i pokušati razumjeti.

Razumjeti zašto odjednom imamo „preča posla“.
Zašto smo „nezainteresovani“ za ono novo što smo započeli.
Prepoznati svoja samosabotirajuća ponašanja i prihvatiti ih.

A zatim – uz strah krenuti dalje, prema planu.

Kako budemo napredovali ka cilju, kako bude raslo zadovoljstvo učinjenim malim koracima na putu promjene, strah će se smanjivati, a samosabotirajuća ponašanja će se postepeno gasiti. ❤

27/01/2026

Briga o sebi: 10 KM goriva u prazan rezervoar

Ponekad sami sebe zavaramo „ustupcima“ prema sebi: toplom kupkom, odlaskom u spa, masažom, uživanjem u kolaču ili čokoladi. I pomislimo da smo time unaprijedili brigu o sebi.
A zapravo, nakon tog kratkog predaha, nastavljamo po starom.

Radimo po 12 sati.
Ne jedemo na vrijeme.
Preskačemo ljekarske preglede.
Ne tražimo ono što želimo.
Podređujemo svoje potrebe drugima.
Ne zalažemo se za sebe.
Skraćujemo odmor.
Preuzimamo više odgovornosti nego što nam pripada.

I dugoročno se – ponovo iscrpljujemo.

Ti sitni ustupci prema sebi tada liče na to da u prazan rezervoar auta, dok već svijetli crvena lampica, naspemo goriva za 10 KM (5 eura) i nastavimo voziti istim gasom.
Lampica se s vremenom pali sve češće, a motor počinje da radi sve lošije.

Prava briga o sebi ne staje na povremenim „nagradama“.
Ona podrazumijeva promjenu stila života i obrazaca ponašanja.

To znači:
– uvođenje aktivnosti koje nas zaista opuštaju u svakodnevnu rutinu
– ne odustajanje od njih kada „zagusti s obavezama“
– smanjenje obaveza
– traženje pomoći
– neodustajanje od vlastitih potreba i želja
– ostajanje na odmoru do kraja, bez vraćanja da se „još nešto završi“

Kada tako brinemo o sebi, u našem rezervoaru se ne pali crvena lampica.
On je dovoljno pun da bez straha možemo nastaviti dalje. ❤

Dobro jutro ☕

26/01/2026

Nasilje je izbor ponašanja.
Izbor koji čini odrasla osoba.

Emocije poput ljutnje, frustracije ili nezadovoljstva nisu nasilje same po sebi. Nasilje nastaje u trenutku kada osoba odluči da te emocije izrazi ponašanjem koje povređuje drugog. U svakoj situaciji postoji mogućnost drugačijeg izbora: povlačenje iz situacije, odustajanje od zahtjeva, verbalno izražavanje nezadovoljstva ili postavljanje granica na nenasilan način.

Situacije koje doživljavamo kao „provocirajuće“ nisu same po sebi okidač nasilja. One postaju takve kroz sistem uvjerenja – najčešće onih koja se odnose na rigidna pravila („mora“, „ne smije“) i osjećaj prava („imam pravo da to dobijem“, „imam pravo da reagujem“). Kada su ta uvjerenja snažna, nasilje se može doživjeti kao legitimno sredstvo za ostvarivanje cilja.

Relativiziranje nasilja – traženjem uzroka isključivo u ponašanju drugih – održava ova uvjerenja i otežava promjenu. Time se umanjuje lična odgovornost i smanjuje vjerovatnoća traženja socijalno prihvatljivijih načina izražavanja nezadovoljstva i potreba. Istovremeno, kod onih koji trpe nasilje jača osjećaj krivice i normalizacije takvih ponašanja.

Zato je važno jasno razlikovati uzrok emocije od odgovornosti za ponašanje.
Nasilje je izbor – jer podrazumijeva odustajanje od nenasilnih alternativa koje su odrasloj osobi dostupne.

23/01/2026

Iza nasmijanih lica, naročito na društvenim mrežama, ponekad se kriju nezadovoljstvo, tuga, besciljnost, usamljenost…
Tu su, ali se na prvu ne vide.

O tome se ne priča. „Nije lijepo, nije pristojno“, govorili su nekad naši stari. „Valja se u kući da ostane.“

A okruženje — pa i oni bližnji — u svakodnevnoj užurbanosti i površnosti često ne zastaju da pogledaju, da pitaju više, da se zaista zainteresuju.
I kada se pita, to ponekad liči na formu, bez stvarne prisutnosti.

A to onoga koji je pitan još više udalji, još više odvoji…

Zato odvojimo vrijeme.
Pogledajmo dublje.
Pogledajmo u oči — jer u njima se često vidi ono što osmijeh prikriva. ❤ Dobro jutro ☕️

21/01/2026