24/04/2026
Jedna zapaljena sveća
Moja porodica — nikada nismo bili nešto posebno pobožni. Ne mogu reći ni da sam vernik, ni da nisam.
Moji me nisu krstili kao dete. Kada sam osetila potrebu i želju, uradila sam to kao devojka sa 27 godina.
Volim da povremeno odem u crkvu i zapalim sveću. To je ono što ja volim i to radim. Uvek jednu sveću zapalim za meni drage ljude — za njihovo zdravlje, sreću, mir u duši i napredak.
Danas se dopisujem sa jednim meni dragim prijateljem iz Francuske, kojeg poznajem već 15 godina. Zove me Horvat otkad se znamo. Kaže da sam mu brat. Volim kada mi to kaže. Postoji neka posebna veza prijateljstva između nas, iako se ne viđamo često. Uglavnom smo u kontaktu preko poruka i poziva. Sa njim se razumem baš kao sa bratom.
U toku dopisivanja kaže mi: „Znaš, kada idem u crkvu, ne tako često, uvek ti upalim sveću za zdravlje.“
Taj gest me je toliko dirnuo. Srce mi se ugrejalo nekom predivnom toplinom i ljubavlju. Ceo dan sam bila pod utiskom neke blažene energije.
Zapitah se, koliko često kažemo dragim ljudima nešto kao što je "moj brat" meni rekao. Koliko često im kažemo da ih volimo, da su nam dragi, da ih poštujemo, da smo im zahvalni.
Posle njegove poruke reših da i ja nekome ulepšam dan — za početak svom mužu, jer mi je on najbliži.
Eto koliko jedna poruka može nekome da promeni dan i svest o sebi.