11/01/2026
U psihologiji postoji jasna razlika između regulacije emocija i njihovog potiskivanja.
I upravo se tu skriva razlika između toksične pozitivnosti i radikalnog prihvaćanja.
Toksična pozitivnost funkcionira kao kratkoročni anestetik. Kao painkiller.
Brzo smiri, ali ne liječi.
Preskače emocionalnu obradu i tijelu šalje poruku da je neugoda „nepoželjna“ i da je treba što prije ukloniti.
Problem?
Emocije koje nisu proživljene nisu ni razriješene.
One ostaju aktivne u pozadini i često se vraćaju kroz tijelo, umor, napetost, somatske simptome ili nemir, mentalnu konfuziju.
Radikalno prihvaćanje ide drugim putem.
Ono ne znači da nam je svejedno, niti da odustajemo od promjene. Znači da najprije priznamo i prihvatimo stvarnost kakva jest - bez poricanja, bez popravljanja, bez forsiranja boljeg stanja.
Kada si damo dopuštenje da nešto boli, da nam je teško ili da nemamo odmah odgovor, živčani sustav dobiva signal sigurnosti.
Iz tog stanja postaje moguće jasnije razmišljati, donositi odluke i kretati se naprijed.
Zanimljivo je da se jasnoća često ne pojavi unatoč težini,
nego zbog toga što je težina bila doživljena i dozvoljena 💪🏻
Ne moraš se tjerati da budeš dobro.
Ponekad je upravo dopuštanje nelagode ono što stvara prostor za stvarnu promjenu.
Ako ti ovo ima smisla, spremi objavu kao podsjetnik:
snaga nije u bijegu od tame, nego u kapacitetu da kroz nju prođeš 🌙
