22/10/2025
“Činjenica da milijuni ljudi dijele iste poroke ne pretvara te poroke u vrline, činjenica da dijele mnoge pogreške ne pretvara te pogreške u istine, i činjenica da milijuni ljudi dijele iste oblike duševne patologije ne čini te ljude duševno zdravima.”
~Erich Fromm, Zdravo društvo
Prošli tjedan podijelila sam objavu u kojoj pišem o terapiji ili da se citiram “Da, imam terapeuticu. Nešto što sam si godinama priželjkivala, i eto pojavila se kad sam si dala dozvolu za pauzu… To je već druga priča, o kojoj će također poteći jedan poseban tekst.”
Danas je vrijeme za taj tekst, u malo proširenom izdanju, s obzirom na raznobojnost reakcija koje sam primila na tu objavu. Dotakla sam očito veliku temu - TERAPIJA - čega možda ni sama nisam bila potpuno svjesna dok sam ju pisala. Pa hajmo redom.
U središtu moje znatiželje, otkako znam za sebe, bio je čovjek. Još kao djevojčica tragala sam otkrivati što sve sadrži lice čovjeka… Zašto se smije i što je uzrok te radosti koja ga otvara u najtoplije boje? Zašto je tužan ili ljut i zašto tada kao da zaspe iskra u njegovim zjenicama?
Htjela sam se čovjekom baviti i studirajući pravo, no naposljetku nisam stigla baviti se onom granom prava koju sam željela (međunarodno humanitarno pravo), već sam dospjela u neke druge grane za koje sam osjećala da su me udaljile od čovjeka, a ne njemu približile. No možda me sam život na taj način zapravo povukao za rukav i gurnuo tamo gdje ću moći dublje vidjeti i čuti čovjeka. Možda.
Upoznavanje s holističkim metodama, prvo kroz jogu, približilo me tom čovjeku onako kako sam zamišljala. Još važnije, naučilo me da ako istinski želim vidjeti čovjeka ispred sebe, potreban je zaron u nutrinu i otkrivanje svih dimenzija vlastite čovječnosti. I otad redovno zaranjam.
Sve što je u nekom trenutku ponudila tržnica života, ja sam odlučila kušati… Put ka nutrini svijetlile su mi brojne tehnike i metode, od joge, meditacije, tajlandske masaže, kirtana, reikija, astrologije, zvukoterapije, sistemskih konstelacija do rada s medicinom biljaka poput Ayahuasce. Uza sve te metode i tehnike stajao je opet čovjek - koji je svojom prisutnošću zrcalio istinu koju sam u tom trenutku tražila ili trebala dobiti.
S čovjekom ispred sebe stojim i sad kroz terapiju somatskog doživljavanja o kojoj učim posljednjih nekoliko mjeseci. Moj odlazak na terapiju inspiriralo je više čežnji… Od one da usporim, iskočim iz tračnica “više, brže jače” i posvetim si kvalitetan komad vremena, do one da učim o tijelu, njegovoj mudrosti te moći samoiscjeljenja na jedan potpuno nov način. Možda sve te čežnje sažima ona jedna, bazična - čežnja za znanjem tko smo odista u ovom velikom svijetu. U svijetu za koji često čujemo, a i sama se nađem kako grintam, da je “poludio” ili “odlazi k vragu”. Pa si mislim, tko sačinjava taj svijet?
I uvijek dođem na odgovor s početka ove priče - čovjek. A tko je čovjek, doli ti i ja. Pa kontam, ako kažemo da nešto nije u redu sa svijetom, u biti govorimo o nama samima. Pa da skinemo napokon te ružičaste naočale - sa svijetom iliti nama nije baš sve u najboljem redu…
Nije uopće u redu vidjeti svu silinu ratova i agresivnosti koji bukte globalno. Nije baš lijepo svjedočiti rastućem broju dijagnoza duševnih bolesti, naročito kod djece i mladih, poput depresije, živčanih slomova, anksioznosti te pokušaja suicida. Nije bome ugodno ni gledati neke dijelove prirodnog svijeta na izmaku, što biljnih i životinjskih vrsta, koji je na izmak dovela ruka pomahnitala čovjeka. Te “apokaliptičnosti” koje gledamo izvana, zapravo su one naše - unutarnje. Osim što su tragične same po sebi, još veća tragedija jest normalizacija istih.
Normalizacija toga da hodamo gradom s glavama u ekranima, kompulzivno surfajući bespućima neta. Normalizacija da gledamo djecu narkotiziranu virtualnim svijetom i nekim novim vrijednostima kojima je cilj biti isti kao i drugi. Normalizacija radoholičarstva i konstantne produktivnosti, dok prolazi ispod radara vidjeti ih kao oblike ozbiljne ovisnosti, traženja potvrde vlastite vrijednosti i možda još većeg odvajanja od sebe…
Normaliziramo nenormalno. Ali još uvijek nekako ne uspijevamo normalizirati odlazak na terapiju i sustavnu brigu o mentalnom i emocionalnom zdravlju, koja očigledno kronično fali u svim segmetima društva… Društva ozbiljno načetog gore navedenim anomalijama. Društva koje žeđa za iscjeljenjem.
Zašto još uvijek bojažljiv stav prema terapiji i zašto je još uvijek obavijena velom srama i tišine, u vrijeme kad je itekako poželjna, dapače i nužna, pisati ću u narednim tekstovima.
Do tada ostavljam citat na inspiraciju i promišljanje:
“Iscjeljenje nema izbora nego proširiti se oko nas kad smo iskreni prema sebi i prema drugima.”
~Helen Knott
