23/12/2025
Ne sjećam se više što sam dobila za poklon na Božić 2000. No itekako se sjećam večeri prije. Iz razloga kojeg nisam znala ni tad jer kad si dijete brineš samo o magiji, a ne logistici, tek na Badnjak mogli smo otići po bor. Tržnica na kojoj su se prodavali borovi bila je blizu pa smo tata i ja odlučili prošetati.
Došli smo na tržnicu, već je pao mrak, a noćno nebo osvijetlilo se i meni je srce zaigralo. Ta boja neba značila je snijeg. I doista – prve pahulje počele su nam se približavati iz visine. Planirali smo uzeti mali bor, no kako je bilo kasno – malenih borova više nije bilo. Ali zato je ispred nas stajao je jedan; visok, gust, raskošno i nehajno držeći grane oko svoje uspravne osi - NAŠ bor. Bio je mnogo veći od mene i dovoljno težak da ga tata nije mogao nositi sam.
‘Pomoći ću!’ – rekla sam ‘i neću odustati do kuće, obećajem!’ I tako smo on i ja uzeli taj veliki bor, upakiran i svezan tako da su njegove divlje grane poslušno stajale uz stablo. Tata je hodao ispred, a ja sam išla iza. Snježne pahulje narasle su i počele izgledati poput komada vate. Put se odužio jer je snijeg počeo padati gusto i snažno. Bilo mi je hladno po rukama i jedva sam vidjela gdje idem, a težina bora tjerala je moje srce da skače milijun na sat...
..no još i danas osjetim toplinu kad se sjetim kako hodam po snijegu, važno iza svoga oca, pomažući ponijeti ono što je za mene tad bilo veće od rockefeller stabla – svojoj kući.
Ne sjećam se što sam dobila na poklon tog Božića, ali sjećam se da je taj divan bor, kad smo konačno raspojasali njegove grane, zauzeo skoro pola dnevne.
Ne sjećam se nikakavih darova koje sam poklonila ili primila za Božić 2022., no sjećam se da mi je taj Božić bio jedan od najdražih jer je našoj Leni bio prvi.
Ne sjećam se poklona za Božić 2013., ali se sjećam da je to prvi Božić koji smo Dinko i ja dočekali u našem iznajmljenom stanu – našem prvom domu. Sjećam se i uvijek ću se sjećati da smo na Badnjak razvaljivali vrata naše kupaonice jer je prijateljica zapela i nismo ju mogli otključati. Sjećat ću se koliko smo sretni bili, nas desetak prijatleja, u tom našem prvom stančiću – dočekujući Božić zajedno.
Ne sjećam se poklona za Božić 2014., ali se sjećam da bi naša maca srušila taj nesretni bor svaki put kad bismo mi izašli iz stana.
Ma bit ću vam iskrena, ne sjećam se više poklona niti jednog Božića. Sjećam se doduše priča oko bora, sjećam se ljudi koji su Božić provodili sa mnom, sjećam se uzbuđenja i sreće što ponovno vidim one koji žive kilometrima daleko, ali su došli da bi bili s nama i gotovo s preciznom točnošću i svakim čulom osjetim i sjećam se...
mirisa borovih iglica i hladnog oštrog snježnog zraka koji ulaze u moje nosnice dok ja, već polako bez daha, ali važno, nosim taj veliki bor s tatom svojoj kući na Badnjak 2000. godine.
Sretan Vam Božić, dragi naši. I neka bude važno samo ono što se pamti!
