https://linktr.ee/KognitivnaMuza

Kognitivna Muza, Vukovarska 27, Osijek (2026)

09/04/2026

Najčešće pitanje koje ovih dana dobijemo jest ‘Spavamo li?’

I odgovor je, ne - ne spavamo. 🙂 Tj. Leo, kao i svaka beba od tri tjedna ne spava cijelu noć, no mi - kao dobar tim kakav jesmo uspijemo jedno drugome olakšati i odmoriti.

No i dalje hodamo po gradu kao beskućnici, s tamnim podočnjacima i čupavim glavama kao ukrasima.

Ovih posljednjih tjedana brišu se granice noći i dana, dan nekad počne prije no što noć završi, a nekakvo dugometražno spavanje vrlo vjerojatno nije nešto što možemo očekivati u 2026. 😌

I naravno da to nije lako. Pogotovo kad brojiš uskoro 36 i 40. 😆 No to je teško koje smo odabrali. Svjesno.

Pitanje koje si tu postavljamo nije - Kako izbjeći teško?
Pitanje koje postavljamo jest - Koliko ovo teško ima smisla za mene?

A ovo teško nama je čitava definicija riječi smisao. 💛

Koje teško za tebe ima smisla?

12/03/2026

3 lekcije iz čekaonice života

Postoji ona neka izjava koja kaže da ti život servira istu lekciju ponovno i ponovno sve dok ne dođe trenutak u kojem postaneš spremna usvojiti ju.

Jučer je bio dan kad sam prešla i drugi, odgođeni termin poroda – a bebice još nigdje na vidiku. Za osobu koja je uvijek birala odgovarati prva na najtežim usmenim ispitima samo kako bi uklonila faktor neizvjesnosti i koja bi često bila ona koja gdje god - dođe prerano, za onu koja radi prirodno brzo, učinkovito i održivo (i pomalo se loži na te riječi), čekati i biti strpljiva je najteža lekcija koju mi život servira točno u onim trenucima u kojima ja najradije ne bih učila.

Mnogi ljudi ispituju me kako sam i kad bih im iskreno odgovorila opisala bih im ovo iščekivanje kao sjedenje u nekakvoj čekaonici života. U kojoj su prozori zatvoreni, a zrak ustajao i težak od sekundi, minuta i sati koji ljepljivo prianjaju za moje tijelo i od kojih se teško mičem, a još teže dišem. Sve što mogu je čekati i slušati lijeno vrijeme kako odmiče.

Zauvijek ću misliti da je taj trenutak tišine i nepomičnosti, dok čekaš novi život – nešto najneobičnije što ljudi iskuse za vrijeme svoga postojanja. Još uvijek u tvom životu sve je isto kako je i bilo, ali znaš da će uskoro, dolaskom te nove minijaturne osobe, sve biti u potpunosti drugačije. Čitav život, tvoj svijet, svijet ljudioko tebe, sve što poznaješ – bit će izmijenjeno. Kako točno drugačije? Ne znaš i nemaš kontrolu nad tim. Možeš samo čekati i kao da sjediš u kino dvorani, gledaš iz prikrajka vrpcu koja se odrolava.

I tako u potpunosti spontano, uz veliko nehtijenje učenja, u svojoj čekaonici života, uz mene je sjelo strpljenje i prošaptalo mi nekoliko lekcija. Sjedeći u toj ustajaloj monsunskoj klimi čekaonice iščekivanja meni nije bilo druge nego da ga poslušam. I zaista, nešto od toga je zazvučalo smisleno i – sjelo. Pa ću sad, kako ne bih zaboravila onog trenutka kad iskočim iz čekaonice i udahnem punim plućima brzinu života koju volim, zaboravila, te lekcije zapisati ovdje.

ŠTO MI JE STRPLJENJE REKLO:

1. lekcija: Kad god čekaš nešto novo i neizvjesno, u tebi se probudi golem strah. Taj strah tjera te da sumnjaš u sebe i postavljaš si pitanja kao što je –Hoću li ja ovo uopće moći?

To te već nekoliko p**a u životu koštalo odustajanja, a još važnije od toga...

2. Nestrpljiva si upravo zato što se ne želiš suočiti s tim strahom.

Čitav tvoj modus operandi brzine, hrabrosti i suočavanja nije ništa drugo nego strah od bavljenja vlastitim strahom. Biraš biti prva jer znaš da svako čekanje budi strah. A to nije hrabrost.

Sve dok se ne upoznaš sa svojim strahom, dopustit ćeš mu da vlada tobom.

3. Ono što nije u tvojoj kontroli, daje ti mogućnost najvećih životnih lekcija.

Naravno, ako si dopustiš to tako vidjeti. Kad bi život tekao po zamišljenom, ti zapravo ne bi učila ništa. Kakva osoba bi tad bila?

Te tri lekcije trenutno su one o kojima, dok tako sjedim i čekam, ponajviše razmišljam. No i dalje češće, pa evo i dok vam pišem, tu i tamo pogledam taj golemi trbuh i kažem:

Ajde mali, izlazi više van.

08/03/2026

Često, kad zamišljam želje, počnem maštati. Svaki put, ta maštarija ide u smjeru “Da sam bar ona vilinska kuma iz klasičnih bajki koja može zamahnuti štapićem i ostvariti sve što zaželi…”

Koliko bi to bilo lijepo? Da svaka dobra želja našeg srca postane stvarnost samo zamahom štapića. No čarobno rješenje za probleme ne postoji.

No to što nemamo čarobno rješenje ne znači da su ove ili bilo koje druge želje - utopija.

Možda stvari kao što je više osobne odgovornosti, ljubavi, razumijevanja, edukacije, truda i rada kroz odgoj naše djece, kroz učenje onih oko nas, kroz djelovanje u našem malom prostoru u kojem imamo utjecaj učine da sve ovo što želimo njoj i svakoj ženi svijeta, postane stvarnost koju živimo. Možda.

Sretan Dan žena! ❤️

02/03/2026

🦸‍♀️Pogreške i superjunaci

Sjede majka i kći jedna pokraj druge. Majka čita, a kći se igra.

„Mama, svi nekad griješe, jel tako?“ – upita kći i ponovi upravo onu lekciju koju joj je majka baš prije koji dan govorila. Kako svi, pa čak i ona i tata, ponekad griješe.

„Tako je, ljubavi. Svi ponekad griješe.“

„ Čak i superjunaci? Čak i Spajdi?“ – upita kći raširenih očiju.

„Pogotovo Spajdi i drugi superjunaci. Oni rade jako odgovoran posao i samim time su ponekad njihove greške veće.“ – reče mama sa smiješkom.

Kći se zamislila nad ovom iznenađujućom izjavom.

„Jesu onda superjunaci zločesti?“ upita kći pomalo šokirano.

„Ne, ljubavi“ reče joj mama kroz smijeh, „griješiti jest nešto što je ljudski. Isto tako je ljudski priznati pogrešku i pokušati ju ispraviti. Superjunaci kad pogriješe, čine sve što mogu da bi pogrešku za koju su odgovorni ispravili.“

„Ahaaaaa“ reče kći s vidnim olakšanjem što je hijerarhija dobrog i zločestog kakvu si je izgradila u glavici ipak točna.

„No, na svijetu postoje ljudi koji priznaju da griješe, ali postoje i oni koji nikad neće priznati da griješe.“ – odluči mama dodati.

„Zašto neće priznati, mama?“

„Znaš i sama koliko je nekad teško priznati da si pogriješila. Zato ja vjerujem da si ti jako hrabra kad kažeš – oprosti. No, neki ljudi se jako boje da će ispasti loši ako priznaju pogrešku. Njihov strah ih tad, vrlo često, natjera da okrive druge za svoje pogreške.“ – reče majka i oblije ju neka tuga.

Sjeti se na trenutak svoga djetinjstva i dvoje odraslih čije su svađe najčešće počinjale s „Ti si kriva...“, a završavale tek kad bi nekad - u svome djetetu, sustavu ili nekom trećem, uspijevali pronaći zajedničkog krivca koji nisu ni ona ni on.

„Onda ste i tata i ti, ali i ja, mi smo superjunaci!“ – zaključi kći uzbuđeno.

„Jesmo li?“ – reče majka upitno, vadeći se iz svojih uspomena.

„Ti si rekla oprosti kad si prosula kokice, a tata je rekao oprosti kad je bio ljut jer sam se penjala na gitaru. A ja sam neki dan udarila dedu s jastukom, ali sam mu isto rekla oprosti.“

„Vidiš, ljubavi, možda si u pravu. Mi smo obitelj superjunaka!“ – reče majka i zagrli svoju malenu kćer.

Tugu koju je majka osjećala zamijene olakšanje i sreća. U tom trenutku zauvijek ju napusti jedan komadić težine koji je nosila sa sobom i ona, sjedeći u zagrljaju sa svojom kćeri, doista malenom superjunakinjom – postane nekako lakša i sretnija.

12/02/2026

Ne mora biti komplicirano, grandiozno ili skupo da bi reklo volim te. Neka bude vaše, jedinstveno i odražava vas dvoje.

Imate u karuzelu tri ideje iz naše igre ‘U idućih tjedan dana’ pa pogledajte i možda nešto baš pristaje vama.

Volite se svaki dan! 💋❤️

05/02/2026

Kad su konačno sjeli razgovarati sa mnom, odmah sam uočio dvije stvari.

Prvo uočeno momentalno mi je stvorilo pritisak jer se iz njezina osmijeha vidjelo da vjeruje kako će ovaj razgovor popraviti sve. Njihov odnos, njezin život - sve. Je li u pitanju prebacivanje odgovornosti ili je doista došla glavom pred zid, pitao sam se.

Jednim pogledom na njega bilo je jasno da je debelo natjeran na ovakvu vrstu razgovora i nažalost, paradoksalno je njegov stav bio znak da njezina želja neće biti ostvarena.

Nema napretka u vezi u kojoj sudjeluje samo jedna osoba. Znao sam da ću to i reći, no isto tako već mi je bilo jasno da će on tu rečenicu prečuti, valjda isto onako kako smo naučili prečuti učiteljice koje bi trubile da ‘ako sad krenemo učiti za ispit, već je prekasno.’

Problemi s kojima su se suočavali bili su oni problemi koje bih nazvao ‘ničim novim’. Bili su skupa nekoliko godina i sve je bilo sjajno. Tad je došla beba, a on je nastavio živjeti isti život kakav je živio prije. Radio je dok je ona ostajala kući. Nakon posla išao bi u teretanu pa na cugu s frendovima, a ona bi i dalje ostajala kući. Ona je odrađivala sve - brigu o kućanstvu, djetetu, kuhanju. Budila se po noći.

‘Pa ona je kod kuće, zašto bi se time bavio ja?’ - rekao bi joj. On je bio nezadovoljan nepostojećim seksualnim životom. Ona je bila nezadovoljna jer bi uvijek burno reagirao kad bi ona spomenula kako se osjeća.

Zatim smo u priču upleli njihov odgoj. Njegovi hvalospjevi o njegovim roditeljima bili su popraćeni njezinim pogledom u mene ispod oka.

Majka je, rekao mi je, bila najjača žena koju zna. Odgajala je njih dvojicu, nikad ništa nisu morali, nikad se nije žalila i uvijek je bila tu za sve njih. Ručak je uvijek bio na stolu, osmijeh na licu, tati košulje ispeglane, a imala je dvoje male djece i živjela sa svekrvom koja ju nije trpjela.

Njemu nije jasno, rekao je iskreno i tužno - kako su njegovi roditelji 60 godina braka uspješno živjeli s manje i u lošijim uvjetima, a njima već nakon par godina trebaju ovakve gluposti? Kako?

Njegovo nerazumijevanje postalo je opipljivo.

A je li majka bila sretna i zadovoljna svojim životom? - upitao sam ga.

Zaustavio je svoj monolog i pogledao me, duboko iznenađen takvim, pretpostavljam da je mislio - trivijalnim pitanjem. Vidjelo se da ama baš nikad u svom životu nije udostojio ni pomisliti na takvo nešto kao što je sreća i zadovoljstvo one čija je uloga bila, htio on priznati da to misli ili ne, manje ljudska od traženja sreće.

* priča je fikcijska, svi likovi u njoj su u potpunosti izmišljeni 🙂

26/01/2026

Pitali smo jedno drugo: Što smo prestali/počeli raditi i koju promjenu u ponašanju smo napravili a da je pozitivno utjecala na naš odnos?

📍Dinkov odgovor: Izabela se prestala iskaljivati na meni kad joj je teško i naučila prihvatiti da je život nekad težak (i da tu nema krivca)

Zašto to radimo u odnosima? Kad nam je teško, najčešći odnosi u kojima to pokazujemo su oni najbliži. I vrlo često, u toj silnoj preplavljenosti, odlazimo u obrasce dječjih strategija preživljavanja (napad, šutnja, povlačenje, kritika, prebacivanje odgovornosti na drugoga). Partner tada nesvjesno postaje figura roditelja od koje očekujemo da izdrži nas kaos i postane odgovorna osoba ili krivac za ono što se nama događa.

Kako je Izabela prestala to činiti? Počela se preispitivati i shvaćati da ju nitko ne treba spašavati te da je odgovorna za sebe i (vrlo važno) - umjesto okrivljavanja, JASNO IZRAŽAVATI POTREBU (umjesto “nisi uz mene” recimo “danas mi je bilo teško, zagrli me, mazi me i sl.”)

📍Izabelin odgovor: Dinko se prestao braniti na svako izražavanje nezadovoljstva i počeo prihvaćati odgovornost za pomašanja.

Zašto je to radio?

Obrambeni naučeni mehanizam iz djetinjstva bio je skrivanje pogreške i laganje jer je naučio da je tako sigurnije. Priznati odgovornost dakle bilo bi jednako gubitku sigurnosti i ljubavi u odnosu. I zato je teško mogao shvatiti izražavanje nezadovoljstva kao poziv na zajedničku promjenu i suradnju. Ona bi u njemu aktivirala strah od odbacivanja koji bi uzrokovao preplavljivanje i obranu.

Promjena se dogodila razgovorom nakon početne reakcije. To se u gottman savjetovanju zive deeskalacija, a u praksi izgledalo je tako da bi prvo reagirao obranom, a nakon što bi se smirio i preplavljenost bi stala (i tad bi shvatio da je u odnosu siguran, može pogriješiti i ostati voljen) - počeo bi preuzimati odgovornost. 🫶🏽

Eto jedan komadić iz naše dinamike. Jeste li vi ikad razgovarali a partnerom o ovakvim stvarima?

16/01/2026

Priča o strahu
(za jednog dječaka)

Ovo mi nije lako za reći i priznati ti, ali kad sam te tek deset tjedana nosila u trbuhu i kad je liječnica, koja te promatrala kroz moj trbuh i tvoj dom, viknula “Oho, nešto svijetli među nogama - čini se da je dečko!” tvoja se mama jako uplašila.

Nazvala je tvog tatu i on, tvoj snažni, prisutni i nježni otac bio je i sretan i zabrinut u isto vrijeme. Pitao me: “Kako želimo odgojiti našeg dječaka?”

I ja sam shvatila da upravo tu leži moj strah. Dopusti da ti objasnim.

Ono što se nadam da tvoja generacija više neće znati jer će biti stvar prošlosti jest da se dječake u naše vrijeme učilo da ne pokazuju strah. Ma, učilo ih se da ne pokazuju osjećaje uopće.
Učilo ih se “da budu jaki” oni koji su mislili da se snaga mjeri veličinom bicepsa, šutnjom, trpljenjem ili udarcima šakama. Za strah u njihovoj definiciji snage nije bilo mjesta.

No strah ne nestane ako ga mi ignoriramo. On se preseli.
Preseli se u tijelo koje tad pati.
Preseli se u ljutnju i bijes i iskaljivanje na onima koji to ne zaslužuju. Preseli se u ovisnost.
U potrebu za kontrolom, manipulacijom ili dominacijom kad se osjećamo nesigurno.

Odgajati tebe, shvatila sam, znači učiti te da strah nije sram. A kako bolje da ti to pokažem nego da ti priznam da se u ovom trenutku i ja bojim?

Bojim se da ću pogriješiti. Bojim se da ću zapeti u obrasce svih ovih generacija prije mene koje nisu znale biti dovoljna emocionalna podrška malenom dječaku. Bojm se da neću tebi i da neću tvojoj divnoj seki biti onakva majka kakvu zaslužujete. Znam da se istog tog boji i tvoj otac.

No, želim ti reći i da se ni tata ni ja ne bojimo reći da se bojimo. Prihvaćamo taj strah i kažemo “Bojim se!” glasno jer je nekako prihvaćanje onoga što osjećamo uvijek bila tiha i duboka definicija da smo snažni. Razgovaramo o tome i kad nam je teško i kad mislimo da ćemo biti osuđivani, neshvaćeni, smatrani preosjetljivima. Jer uglavnom se ne dogodi to. Razgovorom o onome što nam je strašno i ranjivo tek pokaže koliko smo voljeni i podržani. I tad taj strah ode. Nestane.

I zato mi je jako važno da znaš da, iako mi to nije bilo lako reći, ali da – prije no što sam te upoznala, bojala sam se.
No sad, kako se tvoj dolazak primiče strah je sve više zamijenjen uzbuđenjem i radosti. Čvrsto vjerujem da je to zato što sam strah prihvatila, komunicirala pa je on oslabio.
Radujemo ti se. Tvoja seka (koja, pripremi se, ima velike planove za tebe i za vas od samog tvog dolaska kući), tvoja mama i tvoj tata.
Dođi nam i onda ćemo zajedno, dan po dan – živjeti, vas dvojica i nas dvije. ❤️

23/12/2025

Ne sjećam se više što sam dobila za poklon na Božić 2000. No itekako se sjećam večeri prije. Iz razloga kojeg nisam znala ni tad jer kad si dijete brineš samo o magiji, a ne logistici, tek na Badnjak mogli smo otići po bor. Tržnica na kojoj su se prodavali borovi bila je blizu pa smo tata i ja odlučili prošetati.

Došli smo na tržnicu, već je pao mrak, a noćno nebo osvijetlilo se i meni je srce zaigralo. Ta boja neba značila je snijeg. I doista – prve pahulje počele su nam se približavati iz visine. Planirali smo uzeti mali bor, no kako je bilo kasno – malenih borova više nije bilo. Ali zato je ispred nas stajao je jedan; visok, gust, raskošno i nehajno držeći grane oko svoje uspravne osi - NAŠ bor. Bio je mnogo veći od mene i dovoljno težak da ga tata nije mogao nositi sam.

‘Pomoći ću!’ – rekla sam ‘i neću odustati do kuće, obećajem!’ I tako smo on i ja uzeli taj veliki bor, upakiran i svezan tako da su njegove divlje grane poslušno stajale uz stablo. Tata je hodao ispred, a ja sam išla iza. Snježne pahulje narasle su i počele izgledati poput komada vate. Put se odužio jer je snijeg počeo padati gusto i snažno. Bilo mi je hladno po rukama i jedva sam vidjela gdje idem, a težina bora tjerala je moje srce da skače milijun na sat...
..no još i danas osjetim toplinu kad se sjetim kako hodam po snijegu, važno iza svoga oca, pomažući ponijeti ono što je za mene tad bilo veće od rockefeller stabla – svojoj kući.

Ne sjećam se što sam dobila na poklon tog Božića, ali sjećam se da je taj divan bor, kad smo konačno raspojasali njegove grane, zauzeo skoro pola dnevne.

Ne sjećam se nikakavih darova koje sam poklonila ili primila za Božić 2022., no sjećam se da mi je taj Božić bio jedan od najdražih jer je našoj Leni bio prvi.

Ne sjećam se poklona za Božić 2013., ali se sjećam da je to prvi Božić koji smo Dinko i ja dočekali u našem iznajmljenom stanu – našem prvom domu. Sjećam se i uvijek ću se sjećati da smo na Badnjak razvaljivali vrata naše kupaonice jer je prijateljica zapela i nismo ju mogli otključati. Sjećat ću se koliko smo sretni bili, nas desetak prijatleja, u tom našem prvom stančiću – dočekujući Božić zajedno.

Ne sjećam se poklona za Božić 2014., ali se sjećam da bi naša maca srušila taj nesretni bor svaki put kad bismo mi izašli iz stana.

Ma bit ću vam iskrena, ne sjećam se više poklona niti jednog Božića. Sjećam se doduše priča oko bora, sjećam se ljudi koji su Božić provodili sa mnom, sjećam se uzbuđenja i sreće što ponovno vidim one koji žive kilometrima daleko, ali su došli da bi bili s nama i gotovo s preciznom točnošću i svakim čulom osjetim i sjećam se...

mirisa borovih iglica i hladnog oštrog snježnog zraka koji ulaze u moje nosnice dok ja, već polako bez daha, ali važno, nosim taj veliki bor s tatom svojoj kući na Badnjak 2000. godine.

Sretan Vam Božić, dragi naši. I neka bude važno samo ono što se pamti!

15/12/2025

NAGRADNO DARIVANJE no.3 ✨

Da nakit i ukrasi na našem tijelu mogu pričati priču tko smo i pomoći ljudima da bolje shvate naše biće, shvatili smo kad smo se upoznali s radom Martine Tompić iliti . Svaki njezin komadić nakita ili ukrasa koji radi - napravljen je s puno pažnje, ljubavi i iznimno je kvalitetan (vjerujte onoj koja nikad ne skida naušnice prije tuširanja i obavezno liježe s njima). Tako da je prvi poklon u ovom darivanju jedan divan lančić s privjeskom mjeseca koji potpisuje Ayelen Creations.

Drugi dio poklona jesu naše Upoznavalice. ✨

Ovaj put, Martina i ja odabrat ćemo pobjednika/cu na temelju odgovorenog pitanja iz Upoznavalica, a pitanje jest:

❓Što je najneposlušnija stvar koju si napravio/la kao dijete?

Pa prisjetite se anegdota koje se prepričavaju još danas, a u kojima ste glavni akteri bili baš vi. Igramo do petka u 20, a u subotu tijekom dana proglašavamo pobjednika/cu.

Osim toga, pravilo jest:
1. Pratiti i naš IG. 🥰

Igra nije sponzorirana od Fcb, a igramo unutar Hrvatske.

Sretno svima! 🫶🏽

15/12/2025

Prije mnogo, mnogo godina u DInkovom i mom odnosu vladao je negativni sentiment. Kad bi Dinko ujutro, recimo, zaboravio odnijeti smeće (što je primarno nekad i nekako u našem odnosu postao njegov zadatak), ja bih taj čin zaborava znala protumačiti kao ‘činjenicu da njemu jednostavno nije dovoljno stalno i ne brine kao ja oko sitnih kućanskih poslova koji čine naš dom funkcionalnim’.

Ta sitnica i negativno tumačenje iste, prouzrokovalo bi da se ja naljutim i prisjetim svih onih dodatnih stvari koje Dinko ne čini. U tom trenutku uspješno bih zaboravila da je to jutro izletio van kasneći jer je prije toga printao neke papire koji su mu neophodni za nešto što treba riješiti baš taj dan i jednostavno zaboravio na smeće.

Uspješno bih i zaboravila da sve te sitnice koje obavlja to jutro jesu stvarčice koje su vezane uz naš odnos ili posao i da bi ih, u nekom alternativnom svijetu, mogla riješiti i ja. I da zapravo, nije istina da on ne čini ništa.

No, tako to ide kad se prepustimo negativnim mislima i dopustimo im da odu u spiralu iz koje se stvara ljutnja.

I tad bi moja ljutnja utjecala i na ponašanje pa bih mu poslala i neku sarkastičnu poruku kao što je ‘Hvala što si OPET zaboravio iznijeti smeće.’ Ta poruka stvorila bi i njegovu negativnu reakciju i on bi pomislio ‘Evo opet me ne vidi i ne cijeni ono što ja činim.’

Negativni sentiment u tom bi trenutku uspješno zavadio i zavladao. Danas, nakon puno hit and miss situacija, stvari su drugačije.

Danas, kad Dinko zaboravi iznijeti smeće, ja pomislim: “Sigurno je imao previše na umu, sutra ćemo to riješiti zajedno.”
I on razumije kad ja kasnim s porukom ili ne čujem dok priča — to nije znak da me ne vidi ili ne cijeni, već da sam ponekad kaotična.

Sitnice više ne postaju spirala ljutnje. Negativni sentiment ne zavladava. Ako dođe do prepirke, ona ne definira naš dan ni našu ljubav.

✨Pozitivan sentiment znači: tumačiti riječi i geste dobronamjerno, cijeniti male stvari, vidjeti partnera kao tim, a ne kao protivnika.
👀Negativni sentiment znači: dozvoliti sitnicama da preuzmu moć, svaki zaborav i pogrešku pretvarati u napad.

Kad biramo pozitivni sentiment, i konflikt može postojati, ali on ne uništava bliskost. I upravo to, mislim, čini dugoročno dobar odnos — da vidimo sitnice i pogreške kroz dobro, a ne kroz ljutnju.

Pišite nam. Kako to izgleda kod vas?

08/12/2025

Drugim darivanjem u prosincu predstavljamo suradnju s brendom .art_atelier iza kojih stoji ljubiteljica prirode i velika kreativka Valentina. Ona izrađuje nešto toliko posebno i originalno da je nas osvojila time, a riječ je o zelenim panelima s pravim biljkama! 👀☺️

Valentina vam poklanja veliki zidni zeleni panel (promjer 40 cm) u kojem se nalazi živa biljka koja je stabilizirana nakon berbe. To znači da ju ne moraš zalijevati ili šišati, već samo uživati u njezinoj ljepoti. 🌱

Uz panel, poklanjamo ti i jedne Upoznavalice ♦️ - našu igru od 300 pitanja podijeljenih u kategorije kao što su Koliko ti mene dobro poznaješ, ili-ili, dovrši rečenicu koju možeš igrati s prijateljima ili partnerom i upoznati svoje ljude na nekoj novoj razini.

Što trebaš učiniti?
1. Zaprati .art_atelier i
2. Označi osobu koja bi voljela sudjelovati i kojoj bi se svidjela igra.
3. Možeš podijeliti i na story.

Jednog pobjednika/cu biramo u petak 12.12. u 20 sati. 🫶🏽 Igra se odnosi na Hrvatsku te ni na koji način nije spomzorirana id Facebooka.

Kognitivna Muza

09/04/2026

12/03/2026

08/03/2026

02/03/2026

12/02/2026

05/02/2026

26/01/2026

16/01/2026

23/12/2025

15/12/2025

15/12/2025

08/12/2025

Address

Telephone

Website

Alerts

Contact The Practice

Shortcuts

Share

Category