26/05/2025
Priča o McDonaldsu i Braku na prvu
Kad je Lena vidjela mamu i tatu u Braku na prvu, pitala je samo jednu stvar:
„Mama, jesam to ja kad budem vejika?“ – pitala me, pokazujući prstom u Dinka i mene na ekranu.
Nisam znala na koga od nas dvoje misli, ali u svakom slučaju na koga god od nas dvoje mislila, pomislila sam, njezina logika ima smisla.
Odgovorila sam joj: „Pa djelomično jesi, ljubavi, da!“
Podsjetilo me to njezino pitanje na jednu anegdotu koju sam doživjela s Lenom u McDonaldsu nekoliko dana prije.
Da biste shvatili anegdotu, potrebno je znati nekoliko naizgled vrlo nevažnih informacija o tome kako Dinko i ja jedemo hamburgere. Dinko je jedan od onih koji obavezno moraju izvaditi krastavac iz mekićevog hamburgera. Ja, koja često nemam kapacitet smazati burger do kraja, kad vidim da sam skoro sita – odustanem od jedne strane peciva i jedem burger bez gornje strane.
Ono što smo Dinko i ja naivno mislili jest da tu našu dinamiku jedenja ne vidi nitko. No onda se dogodilo sljedeće. Ja sam radila dugo, nisam stigla skuhati i odlučila sam pokupiti Lenu iz vrtića i odvesti je u McDonalds. Da, ponekad vodimo dijete u McDonalds i svi koji u ovom trenutku imate potrebu ovo osuditi, možete se slobodno lupiti po prstima u moje ime.
Lena je sjela, oduševljeno obuhvatila hamburger svojim ručicama i počela toliko slatko i posvećeno jesti da sam ja samo zurila u nju. Ubrzo nakon što je prionula, otvorila je burger i izvadila krastavac, uredno ga odlažući na pladanj ispred sebe. Nasmijala sam se i pomislila kako to ne smijem zaboraviti reći Dinku.
Tek što je nastavila jesti, opet je stala, odložila hamburger i skinula gornju stranu peciva i opet primila hamburger.
„Peviše će mi biti“ – rekla mi je i opet posvećeno prionula uživajući najiskrenije i najsvjesnije što osoba može uživati u bilo čemu.
Nasmijala sam se od srca, svjesnija tog momenta nego ikad prije da je to prekrasno malo biće zaista i on i ja.
Nedavno, pročitala sam negdje rečenicu koja mi je u tom trenutku zazvonila i o kojoj ovih dana mnogo mislim – „Dijete neće nikad slušati što mu kažeš da čini, ono će raditi ono što vidi da činiš.“
Ta je rečenica značajna jer čak i ako nismo roditelji, svi smo mi nečija djeca. Svi mi promatrali smo i nesvjesno usvajali. Neke stvari koje smo nesvjesno pokupili sviđaju nam se, neke ne. I to je ok. Koliko god nesvjesno usvajali, mi nismo bića koja su determinirana i koja ne mogu odučiti i ponovno naučiti ono što žele.
Ja samo mogu reći, i u svoje i u Dinkovo ime, da me jedan hamburger iz McDonaldsa učinio poniznijom i sretnijom no mnogo toga u posljednje vrijeme.
