Lumos, vl. Josipa Šumiga

06/04/2026

Odlično napisano pa dijelim 🩷

Klijentica mi je rekla da želi biti važna i posebna ljudima.

Rekao sam joj:
„Meni jesi važna i posebna.“

Pogledala me i rekla:
„Ja i još sto drugih.“

I tu se otvorilo nešto važno.

Jer razumijem odakle to dolazi.

Dok sam bio u ulozi klijenta, nisam mogao pojmiti kako me terapeut stvarno vidi.

Kako me doživljava.

Što osjeća prema meni.

Dio mene je vjerovao da sam samo jedan od mnogih.
Zamjenjiv.
Dio rasporeda.

Danas, kad sjedim na drugoj strani, znam da to nije tako.

Svaki klijent je drugačiji odnos.
Druga priča.
Druga rezonanca.

Ne doživljavam ih kao „još jednog“.
Doživljavam ih kao osobu koja je došla i odlučila biti viđena.
I to nije mala stvar.

Iako je odnos strukturiran.
Iako postoji okvir, vrijeme i cijena.
Ono što se događa unutra nije mehaničko.

Osjećam svakog od njih.

Njihovu borbu.
Njihov strah.
Njihovu potrebu da budu važni.

I usudit ću se to reći:

Volim svoje klijente.

Ne na način koji prelazi granice.
Ne na način koji uzima.

Nego na način koji drži.
Koji vidi.
Koji ostaje.

Možda jesu „jedni od mnogih“.

Ali odnos nikad nije mnogostruk.
U tom satu —
oni su jedini.

I u tom odnosu —
jesu važni i posebni.

22/02/2026

Kako sam odlučila postati psihoterapeut?

Ideja se pojavila još u srednjoj školi dok sam razmišljala što studirati. Dvoumila sam se između psihologije i engleskog što nije bilo moguće zajedno studirati, pa sam upisala pedagogiju i engleski, vodeći se i praktičnom mišlju o zapošljavanju - s engleskim ću lakše pronaći posao, a nakon pedagogije mogu se usmjeravati prema psihoterapiji. Iza te odluke stajalo je i nešto osobnije kao i kod većine ljudi u pomagačkim strukama – htjela sam pomoći sebi, a onda i drugima. Tijekom školovanja prolazila sam kroz vlastite izazove koji su na studiju postali intenzivniji po pitanju simptomatologije (panični napadaji, anksioznost, samoozlijeđivanje). Vjerovala sam da će promjena okoline promijeniti moj život, ali nisam radila ništa drugačije osim što sam se preselila. Tada sam prvi put na svojoj koži osjetila rečenicu koju mi je kasnije rekla moja supervizorica Jelena: "gdje god ideš, sebe nosiš sa sobom“, a prošlo je još neko vrijeme dok je nisam u potpunosti shvatila.

Nakon razočaranja u kratki psihijatrijski susret, uključila sam se u psihoterapiju, a to je za mene bilo nešto
revolucionarno – nikada nisam ni pomislila da bi izvor mojih problema mogao biti u mojim uvjerenjima. Na
faksu sam sudjelovala na raznim dodatnim aktivnostima iz područja mentalnog zdravlja i uvijek
sam slušala o poremećajima, bolestima, klasifikaciji simptoma, statistikama itd., a nikada nisam
slušala o uvjerenjima koja su u pozadini ljudskog funkcioniranja i ideji da ono što nazivamo
mentalnim poremećajima i bolestima proizlazi iz nesretnosti. Prepoznala sam se u tome. To je za mene bilo prekretnica. Prvi put sam čula da iza našeg ponašanja stoje uvjerenja i dobila objašnjenje za svoje simptome. Došla sam pričati o simptomima, a zapravo sam govorila o odnosima i drugima, ne shvaćajući da cijelo vrijeme govorim o sebi i svom pogledu na svijet. Vidjela sam se kao žrtvu tuđih postupaka, a istovremeno sam pokušavala upravljati njima kako bih dobila reakcije koje želim i svima se svidjela. Trudila sam se biti najbolja u svemu, pritom se ne sviđajući samoj sebi, sve dok moje tijelo nije reklo dosta.

(nastavak u komentaru) 👇

21/11/2025

Jedan od alata koje koristim u svom psihoterapijskom radu su asocijativne karte. Najdraže su mi kartice iz društvene igre Dixit zato što su toliko raznolike i pune detalja da je svaku moguće interpretirati na više različitih načina. Iako su primarno namijenjene za igru i volim ih u privatno vrijeme tako koristiti, pokazale su se vrlo vrijedne i u psihoterapijskom kontekstu.

Koristim ih zato što ponekad znamo kako se osjećamo, ali ne znamo to izraziti. A ponekad ni sami ne znamo što se točno u nama događa, pa nam slika, simbol ili neki detalj pomogne da to osvijestimo. Dogodi se i da nas neka karta podsjeti na nešto što smo potisnuli ili nismo ni znali da je važno spomenuti.

Kada klijent odabere kartu, ponekad se dogodi da baš ona “pogodi” u ono što je trenutno bolno, aktualno ili duboko potisnuto. A kada ih rasporedimo na pod po određenom zadatku, ponekad postane vidljiv uzorak ili tema koju do tada nismo mogli jasno prepoznati dok je nismo vidjeli ispred sebe.

Naravno, ponekad ne otkrijemo ništa posebno ili nekome takav pristup jednostavno ne odgovara, što je sasvim u redu. Isprobamo, vidimo što nam donosi i nastavimo dalje svojim tempom ☺️

Ako želiš, između ostalog, isprobati ovaj alat u praksi ili misliš da bi ti ovakav način rada pomogao, javi mi se za termin.

A za kolege koji žele dobiti ideje o tome kako koristiti Dixit karte u svom radu, preporučujem edukaciju koju vodi kolegica Zrinka .isli

📸

05/11/2025

Ovaj tjedan završila sam čitanje jedne predivne knjige. Iako je fikcija, poruka je toliko realna da sam sigurna da se svatko od nas može u nekom trenutku prepoznati u glavnoj junakinji – Nori. Ona je opterećena žaljenjem za prošlim odlukama i toliko razočarana sobom i svojim životom da odlučuje sve okončati. Budi se u neobičnom prostoru - ogromnoj knjižnici ispunjenoj knjigama. Svaka knjiga predstavlja jedan njezin neproživljeni život, onaj u kojem je donijela neku drugačiju odluku koja ju je odvela drugim putem. Knjiga je beskonačno mnogo, baš kao i mogućih odluka u životu. Nora može ući u svaki od tih života i ostati u nekom od njih ako joj se posebno svidi i ako osjeti istinsko zadovoljstvo.

Voljela bi da vam mogu reći što se dalje dogodi, ali ne želim pokvariti knjigu onima koji će je možda pročitati. Poanta priče je da Nora u potpunosti mijenja pogled na svoj "bazni" život. Svi mi ponekad žalimo zbog nekih odluka i zamišljamo kako bi danas bilo bolje da smo tada postupili drugačije. Ali istina je da u tom trenutku, s informacijama i iskustvom koje smo tada imali, nismo mogli donijeti bolju odluku od te – jer da smo mogli, donijeli bismo je. Zato žaljenje najčešće samo služi tome kako bi se održali u ulozi žrtve samih sebe, ali bojim se da onda propuštamo nešto drugačije napraviti ovdje i sada, nešto naučiti, promijeniti se, otvoriti se nekoj novoj prilici i iskustvu, umjesto da gledamo one koje smo „propustili.“

Jorge Bucay u svojoj knjizi Ispričat ću ti priču kaže "Pazi kako percipiraš" i ja mislim da nema veće istine od te. Kako gledamo na stvari, takvim ih i vidimo. Npr. prvo sam napisala cijeli ovaj tekst i onda mi se on slučajno obrisao pa sam morala sve ispočetka. 😤 Prvo sam isfrustrirala i htjela odustati, a zatim sam pomislila da je to možda zato da napišem nešto još bolje i tako odlučila krenuti ispočetka 😂 Da nisam tako odlučila gledati, ne bi ništa objavila.
 
Ako na sebe gledate kao na neuspješne, ako vas muče prošle odluke ili često pomislite da bi vaš život bio bolji “samo da nisam xyz…”, preporučujem ovu knjigu. Možda potakne upravo neku sitnu, ali baš presudnu promjenu pogleda. 🤗

02/11/2025

Listopad je bio mjesec konferencija, učenja, druženja s mojim dragim kolegicama, novih poznanstava i putovanja.

Sredinom mjeseca sudjelovala sam na prvoj konferenciji Praktičari za praktičare u Zagrebu na kojoj sam slušala predavanja i sudjelovala na radionicama o temama s kojima se svakodnevno susrećem u svojoj psihoterapijskoj praksi, kao što su kompleksna traumatska iskustva, etika psihoterapije, reproduktivna priča, financijski aspekt psihoterapije, rodno uvjetovano nasilje, zašto ne valjaju zašto pitanja itd.

Zadni vikend u listopadu, kao i (gotovo) svake godine od 2016., putujem na Bled na kojem se održava konferencija realitetne psihoterapije Dani Leona Lojka. Ove godine imali smo priliku pogledati film o Leonu Lojku, čovjeku koji je odgovoran za to što je realitetna psihoterapija uopće zaživjela na našim prostorima i postala priznati i ravnopravni pravac u Europi.

Za mene je ovaj 10. stručni susret poseban i zato što sam primila svoju diplomu Europske udruge za psihoterapiju (European Association for Psychotherapy) i postala europski akreditirana psihoterapeutkinja (ECP). Sjećam se kako sam svake godine na Bledu gledala kolege i kolegice koje su primale svoju diplomu i činilo mi se to toliko daleko, a možda i pomalo nedostižno. Percepcija me nije varala kada je rekla da je daleko (trebalo mi je "samo" 10 Bledova do nje 😂, ali srećom je kad je rekla da je nedostižno. ☺️

17/10/2025

Razmišljala sam o tome što bi sve mogla dijeliti na svom profilu i palo mi je na pamet da dijelim nešto što ja jako volim pročitati i spremiti za poslije, a to su citati iz knjiga. 📖
Otkako imam Kindle, čitam više nego prije i tako sam nakupila popriličan broj podcrtanih redaka u raznim knjigama.

Prvi koji sam odlučila podijeliti je iz knjige It Didn't Start With You koja je meni dala dosta toga na razmišljanje. Autor kaže da naša tijela i živčani sustavi mogu nositi reakcije, strahove i obrasce koji nisu samo naši. Iako ne nasljeđujemo same događaje, nasljeđujemo biološku i emocionalnu pripremljenost, odnosno način na koji naš sustav doživljava određene pojave iz okoline. O transgeneracijskom prenošenju traume bi voljela u posebnoj objavi jer je tema kompleksna, a za ovu sam odabrala citat o roditeljima jer znam koliko je teško kad taj odnos ne izgleda onako kako bi htjeli.

Naši mama i tata, kakvi god bili, uvijek su u našem svijetu kvalitete (naš unutarnji svijet u kojem smo pohranili iskustva "dobro za mene") i ne možemo ih od tamo izbaciti jer u svakome od nas leži dijete koje želi biti voljeno i zbrinuto od strane svojih roditelja. Međutim, kad odrastemo, dio našeg unutarnjeg posla postaje upravo to što Mark kaže — naučiti držati taj odnos drugačije. Ne zato što opravdavamo ono što nije bilo u redu, nego zato što preuzimamo odgovornost za svoj unutarnji mir.

Promjena počinje onda kada prestanemo ustrajati na ideji da će se oni promijeniti i da će nam ikada dati ono što trebamo. Možda to ne žele. Možda ne mogu ili ne znaju što i kako jer ni sami kao djeca nisu dobivali ono što su trebali.

Kako god bilo, ne možemo promijeniti prošlost, niti naše roditelje učiniti drugačijima nego što jesu.

Ali možemo promijeniti kako se odnosimo prema njima unutar sebe –
kako ih razumijemo, kako sebe razumijemo, gdje postavljamo granice, i kako njegujemo ono dijete u sebi koje još uvijek čeka da bude viđeno.

To je, kako kaže autor, naš posao. Ne posao naših roditelja.

Možda te ovaj citat potaknuo da razmisliš o svom odnosu s roditeljima ili o tome što danas još uvijek pokušavaš “popraviti”.
Kako ti danas držiš taj odnos u sebi?

10/10/2025

🌍 Danas je Svjetski dan mentalnog zdravlja - podsjetnik da o mentalnom zdravlju trebamo razmišljati i govoriti ne samo kad smo loše, nego i kad smo dobro, kad želimo rasti, razumjeti sebe i druge, te ono najvažnije - kad želimo raditi na povezivanju s dragim nam ljudima oko sebe.

S obzirom na važnost odnosa za našu mentalnu dobrobit, za današnju temu odabrala sam nešto napisati o partnerskoj/bračnoj psihoterapiji.

Odnos nije samo dvoje ljudi koji su u interakciji ili 50% ja, 50% ti. Moj odnos sam 100% ja sa svojim ponašanjima i uvjerenjima, kao što si ti 100% svoj odnos sa svojim ponašanjima i uvjerenjima.

To znači onda da sam ja odgovorna za ono što ja odabirem činiti kako bi se povezivala ili udaljavala od tebe. Svaki partner može kontrolirati samo svoje ponašanje pa onda ako sam ja nesretna i želim da mi bude bolje, mogu raditi samo na svom ponašanju i napraviti nešto drugačije od onoga što sam do sada radila kako bi bila zadovoljnija.

Nesreća u odnosu proizlazi iz čekanja da se onaj drugi promijeni kako bi meni bilo bolje ili još gore, inzistiranju na promjeni drugoga kritiziranjem, vrijeđanjem, pokušajem kontroliranja itd.

Partnerska terapija nije sudnica - u partnerskoj terapiji ne biram strane, ja sam na strani vašeg odnosa ako je to nešto u što oboje želite ulagati. Nisam tu da odlučim tko je u pravu jer vjerujem da ste oboje u pravu - svatko iz svog kuta gledanja. Međutim, želite li dokazati da ste u pravu (i kome?) ili želite biti dobro sami sa sobom i jedno s drugim?

Na partnerskoj terapiji učimo preuzeti odgovornost za vlastito ponašanje, dajemo prostor da čujemo drugoga te učimo kako se povezivati uz razlike i probleme koje imamo. Uspješan odnos nije onaj bez frustracija, nego onaj u kojem partneri žele zajedno tražiti rješenja i spremni su u tome poći od sebe.

"Klijenti": Lovro Ivanković Matija Hiršman
📸 Antun Hiršman

📩 Ako ste zainteresirani za partnersku terapiju ili imate pitanja — slobodno mi pišite. Danas, na ovaj dan svijesti, učinimo glas mentalnog zdravlja jačim.

05/10/2025

Često na terapiju dolazimo s određenim očekivanjima - da ćemo brzo riješiti problem, da je to što nas muči glupost koju bi trebali znati sami riješiti, da će nam terapeut reći konkretno što da napravimo itd. - ili uopće ne znamo što očekivati.

Namjena ove objave je razjasniti što je realno očekivati na terapiji i prikazati da je psihoterapija proces koji iziskuje vrijeme, hrabrost, aktivan rad na sebi i primjenu onoga što usvojimo u odnosu s terapeutom u svojim svakodnevnim okolnostima i važnim odnosima.

Da, psihoterapija nije laka i košta, ali ulaganjem u psihoterapiju, ulažemo u ono što je stvarno vrijedno - mir, razumijevanje i promjenu iznutra umjesto čekanja da se svi drugi oko nas promjene. 🌿

Nikada stvari oko nas neće biti točno onakve kakve smo mi zamislili, ali na psihoterapiji učimo upravljati sobom tako da budemo dobro čak i kada nije sve onako kako smo zamislili da bi trebalo biti.

💬 Piši mi ako imaš komentara ili još nejasnoća.
🫂 Spremi i podijeli objavu ako misliš da bi mogla još nekome koristiti.
📩 Ako razmišljaš o terapiji, slobodno mi se javi.

📸 by
🎬 "Klijent"

25/09/2025

💡Zašto sam odabrala baš ovu temu kao prvu?

Često po društvenim mrežama vidim da ljudi traže pomoć, ali ne znaju kome se obratiti jer nisu sigurni tko se čime bavi. Ovim slajdovima pokušala sam ukratko objasniti razliku između ovih profesija. Naglasak je na riječ "ukratko" jer naravno da sam sigurno izostavila puno toga čime se još bave stručnjaci ovih zanimanja, ali nadam se da vam je barem malo razjasnilo gdje se trebate usmjeriti ovisno na vrstu teškoća koje imate.

Također, važno je napomenuti da jedno ne isključuje drugo - važna je suradnja između ovih profesija. Ponekad je kod dugotrajnih i intenzivnih teškoća upravo interdisciplinarni pristup najučinkovitiji npr. kombinacija psihoterapije i praćenje kod psihijatra (uz ili bez farmakoterapije).

Također, postoje različiti pristupi psihoterapiji, ali o tome u idućim objavama. 😊

🤔 A odakle fizioterapeut u cijeloj priči???
Ovaj dio je djelomično šaljivog karaktera, a pošto živim i radim u maloj sredini koja se tek otvara prema psihoterapiji, utemeljen je na nekoliko mojih iskustava gdje su drugi razumjeli da sam fizioterapeut.

💆🏼‍♀️ Jednom sam pokušala pokrenuti besplatno savjetovalište pri jednoj većoj ustanovi i nakon sat vremena razgovora o mojoj viziji, tipu korisnika, potrebama prostora itd., glavna osoba koja mi je to mogla omogućiti me na kraju svega pitala hoće li mi soba biti premala za stol za masažu 😂
Najnoviji primjer je od jednog liječnika koji mi je na nalaz napisao da sam fizioterapeut, a ironično, došla sam zbog bolova u leđima (slajd 5) 😂
To me i potaknulo na ovu objavu tako da hvala mu za inspiraciju 💛

Podijeli dalje s nekim kome misliš da bi ovo moglo koristiti i zaprati me za još tema o mentalnom zdravlju.

💛
Josipa

15/04/2025

• Zašto baš Lumos kao ime obrta?

Riječ lumos izvedenica je od latinske riječi lumen koja znači svjetlost, a u serijalu Harry Potter koristi se kao čarolija koja u širem smislu predstavlja trijumf svjetla nad tamom.

Kad sam je prvi put čula, jako davno, bila mi je vrlo zvučna i pomislila sam kako bi bila efektno ime za nešto. Kad sam smišljala naziv obrta, što god mi je drugo padalo na pamet, uvijek bi se vraćala na taj naziv. Isto kao i kad sam tražila ime za svoje dijete - koliko god sam lijepih imena pronašla, odlučila sam se za ono prvotno - Elena, od grčke riječi helios koja znači sunce.

Za mene riječ Lumos i simbolika svjetla i sunca predstavljaju mogućnost promjene unutar nas samih, čak i kad se sve oko nas čini mračno. U svojem radu kao realitetna terapeutkinja, vjerujem da postoji put kojim možemo krenuti prema većem zadovoljstvu i ispunjenju, čak i u okolnostima koje se možda inicijalno čine bezizlaznima.

Inspiraciju za ime i uređenje ureda u žutom tonu pronašla sam i u ovom citatu od J.K.Rowling:
"Happiness can be found, even in the darkest of times, if only one remembers to turn on the light." Upravo to želim pružiti svakome tko zakorači u moj prostor - tračak svjetla i vjeru da je promjena moguća ako se sjetimo da smo mi ti koji imaju moć upaliti svjetlo ☺️

Dobro došli u Lumos ☀️

27/01/2025

Nakon 10 godina educiranja, 1920 službenih sati i još barem toliko neslužbenih, došla sam do kraja formalnog obrazovanja iz realitetne terapije i postala licencirana psihoterapeutkinja. Želim se zahvaliti svima bez kojih ovo ne bi bilo moguće - mojoj obitelji, mentorici, supervizorima, ravnateljici, prijateljima, kolegicama, sebi 🤣, a najviše mojim klijentima bez kojih se ne bi mogla realizirati i razvijati u ovoj ulozi. Moji klijenti su moji najveći učitelji teorije izbora.

Edukacija me pratila kroz najvažnije trenutke mog života - bila sam studentica 4. godine faksa kad sam je upisala tako je ovo bittersweet trenutak za mene. Iako je ovo poglavlje života zatvoreno, prilike za frustraciju uvijek ima, a onda i za učenje, tako da se veselim svemu što je ispred mene ☺️