13/04/2026
Danas me moja petogodišnjakinja podsjetila na nešto što mi odrasli često zaboravljamo. Gledala je naušnice "Lutke koje odnose tugu", tradicionalni suvenir iz Meksika, i pitala:
– "Mama, jel ove naušnice donose ili odnose tugu?"
Ja: "Odnose, ljubavi."
Ona promišlja pa ozbiljno kaže: "Pa to nije u redu prema tijelu. Tuga je isto osjećaj koji tijelo napravi kad mu je potrebno. Ono, dođe tuga, isplačeš se i bude ti lakše."
Ostala sam zatečena kad sam osvijestila koliko je još uvijek usklađena sa svojom intuicijom. Čovjek je izvorno povezan sa svojim stanjima. No, putem smo tu vještinu negdje zagubili – često još u najranijoj dobi, kada smo se od onoga što je preteško morali odvojiti kako bismo se zaštitili.
Počeli smo dijeliti emocije na pozitivne i negativne, pokušavajući ove druge što brže eliminirati – kao da su kvar koji treba popraviti.
A istina je jednostavnija: emocije su samo ugodne ili neugodne. Sve su one dio iste šarolikosti našeg bića.
Njezin dječji pogled je srž onoga što pokušavamo postići kroz rad na sebi – ponovno upoznati sve svoje osjećaje, dopustiti im da teku i integrirati ih iz odraslog mjesta.
Jer kad tijelu damo dopuštenje da osjeti tugu, dajemo mu i prostor da ponovno osjeti istinsku lakoću. ✨