03/10/2024
SERIJAL "MITOVI O AUTIZMU"
MIT 2: Autistične osobe nisu empatične (part II) stariji uzrast
Problem dvostruke empatije – različita očekivanja i kako se informacije procesuiraju
Autistične osobe puno rjeđe spontano postavljaju pitanja drugim osobama o njima, jer očekuju da svaka osoba sama unosi u razgovor ono što želi, ako želi. Često i sami ne vole pitanja o temama o kojima ne pričaju jer „da želim o tome pričati, pričao bih“. S druge strane, NT osobe često misle da je nepristojno pričati o stvarima koje te se ne pita, a pitanja su znak interesa. „Da te zanima, pitao/la bih“. Ponekad daju social cues o tome koja su to pitanja koja bi druga osoba trebala postaviti, nešto što autistične osobe ne rade, a stoga i ne prepoznaju. Kako onda autistične osobe spontano empatiziraju i vode razgovor? Analogiziranjem.
Petra „Danas mi je bilo teško u školi“ (Social cue – pitaj me što je bilo, želim pričati o tome)
Ivana (autistična) „Joj i meni isto, učiteljica me danas gnjavila. Najviše me nervira kada…“
Ako je Petra autistična, nastaviti će s onim što je mislila reći i svaka osoba će nastaviti pričati o svom danu u školi. Bez pitanja. Ako Petra nije autistična, zamjeriti će Ivani da je OPET prebacila razgovor na sebe, da je sebična, egocentrična, nezainteresirana za nju itd. Jer joj je dala očiti znak da želi da se priča o njoj i nekom događaju u školi. A Ivana je zapravo upravo empatizirala s njom „hej, znam kako ti je i meni je isto tako bilo teško, točno znam kako se osjećaš“.
Uz to je često dodatan problem oskudnije neverbalne komunikacije, gdje je često kod autističnih osoba (koje nemaju i ADHD) neverbalna komunikacija puno oskudnija, pa neurotipični pretpostavljaju (opet prema sebi, jer oni to tako rade) da su hladni, nezainteresirani, strogi, da im je dosadno. Kad kažem oskudna neverbalna komunikacija, to znači da neverbalna komunikacija ne prati sadržaj govora. Pa ako nema tona, ponekad nećete znati da li osoba priča o vjenčanju ili sprovodu. To NE ZNAČI DA ONA NE OSJEĆA SREĆU/TUGU.
Primjer iz prakse, autistična adolescentica bez združenih teškoća: „Nisam htjela nikome spomenuti da mi je tata terminalno bolestan, jer nisam htjela slušati te naučene fraze koje su tako iritantne i ništa ne znače. Ja često šutim u takvim situacijama. Ipak, jednom sam morala spomenuti da mi je tata nešto bolestan, na što mi je prijatelj iz razreda rekao „Ma siguran sam da će sve biti u redu!“ Zašto je to rekao? Zašto je tako hladan? I onda sam shvatila da je on to rekao da bi se on bolje osjećao, a ne ja“