07/01/2026
Da, danas bi Ana živjela drugačije. Izvrstan tekst.
Ana Karenjina se nije spasila – jer joj nitko nije dao pravo da živi
Ana Karenjina se nije ubila zato što nije imala matchu, retreat ili Instagram.
Ubila se jer nije imala izbor.
Nije imala pravo na pogrešku.
Nije imala pravo na slabost.
Nije imala pravo na odlazak.
Nije imala pravo na sebe.
Imala je samo jednu ulogu – biti dobra, tiha i poslušna žena u svijetu koji ju je kaznio čim je poželjela više od preživljavanja.
Danas žene imaju alate. I to nekima strašno smeta.
Jer žena koja ide na terapiju više ne šuti.
Žena koja uči o granicama više ne trpi.
Žena koja razumije obrasce više se ne baca pod vlak – ni metaforički.
I zato je lakše ismijati je.
Lakše je reći da je sve to “samopomoć”, “tapkanje”, “energetska glupost”, “Instagram mudrost”.
Lakše je napraviti karikaturu žene koja se pokušava sastaviti nego priznati da se svijet promijenio.
A promijenio se.
Danas žena može reći:
– Ovo nije ljubav.
– Ovo je nasilje.
– Ovo je manipulacija.
– Ovo nije moja krivnja.
I to je ono što bode.
Jer žena koja se ne uništi postaje opasna.
Ne zato što napada, nego zato što ne pristaje.
Ironija kojom se danas opisuje “osnažena žena” nije slučajna.
To je nova verzija stare poruke:
“Ako se ne uklopiš u našu patnju, ismijat ćemo te.”
Ali razlika je jedna velika.
Ana Karenjina nije imala jezik za ono što joj se događalo.
Današnja žena ga ima.
Zove se granica.
Zove se svijest.
Zove se: neću više.
I ne, žena koja bira sebe nije smiješna.
Nije ni sama, iako je često tako etiketiraju.
Ona je izašla iz uloge.
Nekad se žene ubijalo moralom.
Danas se pokušava ubiti njihov pokušaj iscjeljenja – ironijom.
Ali to više ne prolazi.
Jer žena koja se spasila sama ne treba aplauz.
Ne treba odobrenje.
Ne treba da joj netko kaže da je “pretjerala s introspekcijom”.
Ona je živa.
I to je cijela poanta.
Ana Karenjina nije problem jer bi danas živjela drugačije.
Problem je što bi danas – preživjela.
A svijet koji se hranio ženskom šutnjom i patnjom još uvijek ne zna što će s tom činjenicom.
Pa se smije.
Ali mi više ne šutimo.
Marija Klasiček
