05/05/2023
Potaknuta posljedicama konzistetnog ignoriranja važnosti emocionalnog zdravlja pojedinca, djeteta i društva, te kulminacijom istog u obliku tragičnog događaja, izdvajam dio odgovora i promišljanja koje sam ranije dala za jedan intervju.
O EMOCIJAMA TREBAMO PRIČATI I POUČAVATI OD PREDŠKOLSKE DOBI
Učenje o emocijama i emocionalnim kompetencijama prisutno je u premaloj i neznatnoj mjeri u našem obrazovnom sustavu, s izuzecima poput ustanova ili skupina u kojoj odgojno obrazovni stručnjaci odluče samoinicijativno uložiti vlastiti entuzijazam u emocionalno osnaživanje djece i mladih. Apsolutno smatram da je za zdravo, snažno i empatično društvo potrebno djecu od najranije dobi poučavati razumijevanju funkcioniranja emocionalnog sustava i tome kako si mogu pomoći, jednako kao što ih učimo npr. funkcioniranju bioloških procesa čovjeka. No to samo po sebi opet ne može imati smisla ako nemamo zdrave temelje za provođenje takvih programa, poput rasterećivanja djece učenju suvislih informacija koji su nerijetko dio kurikuluma raznih predmeta, osigurane emocionalne potpore i supervizije za djelatnike i stručnjake odgojno obrazovnih sustava, te ako djeci nismo u stanju vlastitim primjerom svjedočiti kako brinuti o sebi.
GDJE GRIJEŠIMO?
Neki od najčešćih obrazaca s kojima se susrećem su negiranje i odbacivanje emocija djeteta zbog vlastite nelagode ili želje za zaštitom, posramljivanje, prezaštićivanje djece, izbjegavanje prirodne i razvojno nužne frustracije djeteta, te prebacivanje odgovornosti za vlastite osjećaje i postupke na dijete.
KRENIMO OD SEBE
Zdrav emocionalni razvoj djece najučinkovitije se potiče vlastitim primjerom brige o sebi i vlastitom emocionalnom zdravlju, izbjegavanjem kritike, posramljivanja i negiranja nelagodnih emocija, verbaliziranjem razvojno primjerenim rječnikom djetetu onoga što se u nama događa, ISKRENIM PRISUSTVOM I INTERESOM ZA DIJETE I NJEGOVA ISKUSTVA.
