Put Pjesme Srca

27/08/2025

STANJE U ŠKOLSTVU I POMOĆNICI U NASTAVI

Ovaj tekst započet ću s opisom djelomično izmišljene situacije i pitanjem: „Zamislite da ste stručna osoba u školi, odgovorna za djecu s teškoćama u razvoju i za pronalaženje adekvatnih pomoćnika u nastavi. Koga biste zaposlili?“

Situacija glasi ovako:
Škola u kojoj radite ima potrebu zaposliti dva pomoćnika u nastavi. Jedan bi radio s djetetom koje je na spektru autizma, malo verbalan te dio nastave sluša u posebnom razrednom odjelu po posebnom programu, a dio u redovnom razredu. Drugi pomoćnik radio bi s djetetom koje ima disleksiju, disgrafiju, anksiozan poremećaj i tešku obiteljsku situaciju.
Na natječaj se jave četiri osobe:
1. Učiteljica razredne nastave koja radi kao pomoćnik u nastavi već 10 godina te je prošla stručno usavršavanje za zanimanje pomoćnika u nastavi u trajanju od 20 h.
2. Osoba koja je završila gimnaziju, ima 6 mjeseci radnog iskustva kao pomoćnik u nastavi te završen program djelomične kvalifikacije za pomoćnika u nastavi u trajanju od 250 h.
3. Osoba koja je završila srednju školu za upravnog referenta, radila je s djetetom s teškoćama u razvoju u sklopu praktičnog djela programa djelomične kvalifikacije za pomoćnika u nastavi u trajanju od 250 h.
4. Socijalna pedagoginja (Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet) s višegodišnjim iskustvom rada s djecom s teškoćama u razvoju i položenim stručnim ispitima u sustavu odgoja i obrazovanja te socijalne skrbi i prošla je stručno usavršavanje za zanimanje pomoćnika u nastavi u trajanju od 20 h.

Oni koji poznaju školu iznutra prednost bi dali učiteljici razredne nastave i socijalnoj pedagoginji. No, Zakon o osobnoj asistenciji tjera škole da upravo takve kandidate ne zaposli.

Stvarna situacija još je gora od ovog primjera. Mnoge škole traže više od 2 pomoćnika u nastavi. Neki ih trebaju i 30. Školska godina je pred vratima i na natječaje se javilo dovoljno ljudi, no ne i dovoljno ljudi koji ispunjavaju uvjete prema Zakonu. Pa tako, škola želi zaposliti nekoga kao učiteljicu i socijalnu pedagoginju iz primjera, ali ne smije, iako nemaju osiguran dovoljan broj pomoćnika u nastavi. Zašto?

Kroz svoj život imala sam priliku promatrati sustav odgoja i obrazovanja iz mnogih uloga – učenica, stručna suradnica, voditeljica produženog stručnog postupka u posebnom razrednom odjelu za djecu s problemima u ponašanju, učiteljica razredne nastave u kombiniranom razrednom odjelu za djecu s problemima u ponašanju, vanjska suradnica, kreatorica i/ili provoditeljica edukativnih radionica i predavanja za roditelje te srednjoškolce i pomoćnica u nastavi. To iskustvo ne govori o meni kako sam zlatna, nepogrešiva i kako imam sto posto točnu sliku o stvarnom stanju sustava odgoja i obrazovanja. I dalje su mi misterija funkcioniranje i pozadina svih nadležnih tijela, jer u većini slučajeva ne vidim da se zaista radi u interesu djece, posebno djece s teškoćama u razvoju, iako se u pravnim dokumentima taj izraz često koristi. Ono što najčešće vidim su političke igre, poznanstva, utjecaj, moć, vlastiti interesi, čuvanje radnog mjesta te psihički nestabilne osobe koje se skrivaju iza profesionalnog identiteta... I kad kažem psihički nestabilne osobe, ne govorim to iz osude, već suosjećanja. Ta nestabilnost postaje problem kada je ne priznajemo i ne poduzimamo ništa kako bismo se vratili u psihičku stabilnost. Zaista svaka čast ljudima u sustavu koji su u prvom redu ljudi i koji u cijelom tom kaosu nalaze načine kako iz različitih situacija izvući najbolje za djecu. Takvih je malo, a neki od njih često pregore, psihički ili fizički obole ili pronađu drugo radno mjesto kako bi sačuvali zdravlje i mir.

Dvije godine radila sam kao pomoćnik u nastavi jer sam tako izabrala, ne zato jer sam bila prisiljena na to. I bez obzira što je posao na nepuno radno vrijeme i određeno, što je radno mjesto neuređeno, na poslu mi je bilo lijepo. Grad Zagreb i škola u jesen 2023. godine poslali su me na stručno usavršavanje za zanimanje pomoćnika u nastavi u trajanju od 20 h, iako su već tada po Zakonu o osobnoj asistenciji trebali ponuditi edukaciju od 250 h. Stručna suradnica koja je studirala na istom fakultetu kao i ja, samo drugi smjer, ispričavala se što me šalje na edukaciju, ali to je od nje tražio Grad Zagreb. Odgovorila sam joj da nisam oduševljena, ali da sam stručna za probleme u ponašanju, ne i za ostale teškoće u razvoju, iako sam već imala iskustvo rada s djecom koja imaju različite teškoće u razvoju.

Na edukaciji nisam mogla vjerovati da je to stručno usavršavanje za pomoćnike u nastavi. Imala sam dojam da mnogi predavači uopće ne znaju kome se obraćaju. Većina edukacije sastojala se od objašnjavanja kako se nastavni sadržaj prilagođava i individualizira s obzirom na teškoću u razvoju. To je sadržaj kojeg trebaju slušati učitelji i profesori, ne pomoćnici u nastavi budući da to nije njihov posao. Većina pitanja pomoćnika ostala je bez odgovora, ili su predavači rekli da ne znaju jer ne poznaju dijete.

O tome kako se uspostavlja odnos s djetetom, kako postaviti granice, koja je razlika između podrške i pomoći djetetu te raditi nešto umjesto njega, kako se nositi sa stresom i svojim neugodnim emocijama koje na takvom radnom mjestu gotovo svakodnevno izlaze na površinu (nemoć, frustracija, strah, nepodržanost, zbunjenost…), kako pristupiti djetetu koje na stres reagira agresivno, a kako onom koje reagira tjeskobno… Na kraju, sva djeca imaju vrlo slične unutarnje procese, nesigurnosti, emocije, a imaju i potrebe ljudskog bića bez obzira na teškoću u razvoju. Teškoća u razvoju je okolnost koju treba imati u vidu te joj se prilagoditi i vidjeti kako se može podržati obrazovni, fizički, emocionalni i socijalni razvoj te samostalnost na najbolji mogući način za svako dijete ponaosob. Ne mogu tvrditi jesu li te teme dotaknute u programu djelomične kvalifikacije u trajanju od 250 h, budući da je nisam pohađala. Moj dojam bio je da je taj duži program samo produžena verzija kraćeg (možda griješim).

Ono što vidim kao veliki problem u sustavu odgoja i obrazovanja jest taj što se dijete često pokušava smjestiti u teoretske okvire i onda se u teoretskim okvirima traže rješenja i odgovori za neku konkretnu situaciju. Meni je puno logičnije i funkcionalnije svako dijete promatrati kao misteriju bez obzira na dijagnoze, a teoretske kućice koristiti kao alate u kojima se skrivaju potencijalni odgovori za određenu situaciju, ne apsolutni odgovori. S takvim pristupom stručna osoba često se nađe u neugodnoj situaciji u kojoj je najiskreniji odgovor: „Trenutno ne znam“, bez obzira na sav trud uložen u stručno obrazovanje i usavršavanje. No, takav pristup otvara mogućnost nalaženja rješenja koja su zaista praktična, funkcionalna i u najboljem interesu djeteta, iako možda izvan teorijskih okvira.

Prije malo manje od godine dana krenuo je veliki pritisak na pomoćnike u nastavi da svi moraju preko HZZ-a iskoristiti pravo na svoj vaučer za program djelomične kvalifikacije za zanimanje pomoćnika u nastavi u trajanju od 250 h, jer ako to ne naprave više neće moći raditi.

Edukacija je svakako potrebna, ali je li potrebna i onima koji već mogu raditi puno složenije poslove u sustavu odgoja i obrazovanja? Smatram da ne. Oko istoga sam se očitovala kad je bila otvorena javna rasprava u vezi donošenja navedenog Zakona. Napomenula sam da odvoje „kruške“ od „jabuka“ jer ako učitelj može pisati IOOP-e, podučavati grupu vrlo različite djece, onda može biti i pomoćnik u nastavi. Ako kao socijalni pedagog mogu biti koordinator pomoćnika u nastavi te pomagati nastavnom osoblju pisati i provoditi IOOP-e, onda mogu biti i pomoćnik u nastavi. No, ako se zapošljava netko sa srednjom stručnom spremom, definitivno je potrebna edukacija. Da se razumijemo, svima su potrebna redovita tematska predavanja i radionice o različitim teškoćama i pristupima djeci, ali ne i ova djelomična kvalifikacija. Iz moje perspektive to je lako rješiv problem - samo jedan dodani stavak u članku 21.

Kad je krenuo pritisak, s kolegicom sam poslala dopis na Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih te na Grad Zagreb u kojem smo navele cijelu problematiku i oko načina na koje se pomoćnike u nastavi ucjenjuje i uvjetuje ne uzimajući u obzir da većina radi smjenski rad, da ne stiže doći na predavanje koje počinje u 18 h, da su sve to odrasli ljudi od kojih mnogi imaju i svoje obitelji te da jednostavno mnogi nemaju niti psihičkog niti vremenskog kapaciteta prolaziti program djelomične kvalifikacije organiziran na takav način te smo ponovno naglasili potrebu drugačijih uvjeta za zapošljavanje za pomoćnike u nastavi koji su VSS odgojno i/ili obrazovnog usmjerenja i pomoćnike u nastavi koji su SSS. Također smo upozorili da će na jesen nedostajati pomoćnika u nastavi i da će biti nezadovoljne djece, roditelja, škola, tada već bivših pomoćnika u nastavi. Od Grada Zagreba nismo dobile odgovor, a od nadležnog Ministarstva odgovor je glasio u smislu da su to uvjeti, uzmi ili ostavi, uvjeti su zapisani u kamen i došli su po nalogu samog Boga – tj. ne mogu se mijenjati.

Majka djeteta s kojim sam radila također se angažirala i dopisivala s nadležnim tijelima želeći da nastavimo suradnju, no isto bez uspjeha (hvala na angažmanu, ako ovo čitate).

Odlučila sam odbiti proći ovu djelomičnu kvalifikaciju. U posljednjih pola godine mnogo sam se p**a posvađala sama sa sobom jer osjećam da je odluka ispravna, a onda logičan i racionalan dio mene krene sa svojom pričom: „Dobro, kolike edukacije si prošla, možeš i ovu. Pregrmi to i nastavi dalje. Zašto si kompliciraš život? Kako i kada ćeš zaraditi novce, kako ćeš pokriti troškove obrta i života, ako ostaneš bez posla? Nisi normalna!“

Unatoč svim „logičnim uvjeravanjima“, i dalje osjećam da je ispravno reći „Ne“, bez obzira na posljedice i paniku koju trenutno osjećam. Rekla sam da mogu proći tu djelomičnu kvalifikaciju samo ako ću sama sebi biti predavač, kako bi ironija svega ovoga bila još veća.

Razumijem da je rijetkost imati socijalnog pedagoga na radnom mjestu pomoćnika u nastavi. Shvaćam kako se to radno mjesto treba definirati, urediti i kako je potrebna edukacija. Ne shvaćam nadležna tijela koja škole dovode u vrlo neugodne pozicije, gdje imaju kvalitetnog kandidata kojeg žele zaposliti, on želi raditi, roditelji žele nastaviti suradnju, ali škola ga ne smije zaposliti zbog potpuno suludih i nelogičnih slova na papiru (ne u kamenu).

Pa… Ako mi netko može u cijeloj priči objasniti kako je ovo u interesu djece s teškoćama u razvoju, kakva je to briga sustava za njih, bila bih vrlo zahvalna.

Od Srca Srcu,
Rebeka

(fotografija preuzeta na stranici pixabay (jordandreyer) i dorađena u Canva-i)

03/08/2025

KAD ŽIVOT KAŽE: „STANI"

Ne znam kako ste… Kako ste doista unutar svoje kože, iza svih maski koje svakodnevno nosite?
Živite li istinski ispunjen život ili onako kako ste naučili da biste preživjeli? Što vam se događa u životu i kako se s time nosite? Kako se nosite s energijama u zraku koje kažu: „Sve što ne služi za najbolje i najuzvišenije dobro nas samih i svijeta oko nas, jednostavno mora otpasti“?

Sredinom srpnja bila sam sa suprugom na moru u mjestašcu u blizini Malinske. I zaista nam je bilo divno – apartman, plaže, vrijeme, mirno mjesto i način na koji smo provodili vrijeme. Znala sam se pitati: „Kako može biti tako lijepo?“

U meni je postojao nesvjestan, duboko zakopan crv sumnje, srama i krivnje jer uživam. To je energija u pozadini koju ne želim vidjeti, od koje bježim i to često u misaone aktivnosti ili ono što se praktično „mora“ napraviti. Ne dopuštam si stati. Ne dozvoljavam si zaista osjetiti to što je na neverbalnoj razini prisutno unutar mene, što nije samo osobno već je kolektivno i duboko usađeno u svakog pojedinca. Taj nesvjesni energetski obrazac svatko od nas različito iskušava.

Zadnje večeri otišli smo gledati zvijezde na plažu, točnije – promatrati „naelektrizirane“ oblake.
Kad smo se vraćali prema apartmanu, na stepenicama sam krivo stala. Tijelo je reagiralo na ozljedu – vrisnula sam, sjela i zamolila supruga da ode po auto jer nisam mogla hodati. Ali ne mogu reći da sam osjetila bol. Više kao da sam odcijepljena od svog tijela, u nemogućnosti prihvatiti realnost jer „mora se“ još svašta napraviti i ovo mi se ne uklapa u planove.

Ostala sam sama, duboko udahnula i osjetila: „Iako ne znam kako, ovo je za moje najbolje dobro“. Energetski sam otpustila, šok, stres i traumu te aktivirala proces iscjeljenja. Nisam vjerovala da to može djelovati i da sam tome uopće dorasla. Pitala sam se pretjerujem li i dramatiziram. Odlučila sam ustati da provjerim mogu li se osloniti na nogu. Čim sam to napravila osjetila sam strujni udar boli po cijelom tijelu, počelo mi se vrtjeti u glavi i šumiti u ušima. Poznat mi je osjećaj prije nesvjestice i dobro da sam stigla sjesti na stepenicu. Izgubila sam svijest, a kad sam došla k sebi prvo nisam ništa vidjela, nisam znala što se događa, gdje sam, sanjam li… Onda sam se sjetila što je bilo, vidjela da sam na mračnoj plaži i svjetla u daljini. Osjetila sam kako me peče čelo i sljepoočnica – pretpostavila sam da sam se ogrebla o kamen kad sam izgubila svijest. Osjetila sam nemoć, strah, pomisao da moj energetski rad ne vrijedi ništa… Osjetila sam sve ono u podsvijesti i na neverbalnoj razini s čime se ne želim direktno suočiti, već sama sebe zavaravam da „radim na sebi“. Većina tog rada nije proizlazila iz stvarne želje da budem dobro, već iz potrebe za kontrolom i izbjegavanja duboko usađenog osjećaja nemoći...

Javila sam se svojoj grupi „Moć osmice“ i ženi koja me podučavala Theta Healingu te zamolila da me očitaju, da pošalju namjeru da je moj gležanj dobro. Energetska pomoć u takvim situacijama je itekako vrijedna. Nije dala ono što sam očekivala sa svrhom tvrdoglavog nastavljanja na svoj dobro poznati način, nego da se otvorim za prihvaćanje i shvaćanje o čemu se radi, da se maknem s p**a tjelesnim procesima iscjeljenja koji su tako čudesno brzi, neobjašnjivi i upisani u naše tijelo.

U pozadini tog događaja bila je poruka Života: „Potrebno je stati. Ako sama nećeš stati, sada moraš.“

Pokupili smo stvari iz apartmana te se zaputili na hitnu u Rijeku. Tamo smo dočekali jutro. Rečeno mi je da nije ništa slomljeno već je iščašeno te da nema unutarnjih ozljeda glave.

Krenuli smo za Zagreb i samo sam htjela plakati. Ne zato što me boljelo, nego zato što sam si dozvolila slušati bol, slušati sve ono što s njom izlazi na površinu.

Opisat ću sliku koja mi se javila, koja se razmotavala i prenosila svoje značenje.

Radi se o slici zemlje koja se priprema za sadnju – period razvoja do prve godine u kojoj djeca funkcioniraju na „programskom jeziku“ delta moždanih valova. U periodu do sedme godine, kada su theta moždani valovi „programski jezik“ funkcioniranja, događa se sadnja sjemena te razvoj korjenčića i male, tanke, još slabašne biljke. To je razdoblje u kojem učimo što nam je potrebno, kako to možemo dobiti, promatramo svijet dječjim očima – znatiželjno, s povjerenjem, doslovno, čarobno, bez prosuđivanja… To je vrijeme istraživanja, mašte, kreativnog izražavanja, učenja, svladavanja vještina svakodnevne brige o sebi, upoznavanja svog tijela i emocija… To nije period racionalnog razmišljanja, planiranja, predviđanja mogućih posljedica, apstraktnog razmišljanja… Nije i razvojno nikako ne može biti. Ali mnogi od nas, kao i naši roditelji i njihovi roditelji, upravo smo u tom razdoblju bili prisiljeni razmišljati, da se kontroliramo, pristojno ponašamo, predviđamo posljedice… Možda smo bili kažnjavani ili posramljivani kada smo maštali, govorili o idealima, o životu i mogućim rješenjima… Školske i kućanske obveze ispred igre i opuštanja i druženja… Učili smo da kreativno izražavanje nije poželjno ni vrijedno, da se od toga ne može živjeti… Zahtjevi da kontroliramo tugu, bijes, frustraciju, nemoć, strah – a nitko nam nije pokazao kako… Još kad krenemo u školu, kad sve naše potrebe moraju biti prilagođene školskom satu, pravilima i obvezama, kad neki školski zadatci, tj. način na koji se očekuje da ih svladamo nisu u skladu s našim razvojnim sposobnostima, jer smo još daleko od razvoja načina funkcioniranja u beta moždanim valovima…

Sve to vodi do unutarnjeg stanja u kojem se mlada biljka silom trudi biti nešto što razvojno još uvijek ne može biti. Počinje osjećati da nije dovoljno dobra, da što god napravi nije dovoljno dobro. Kad zaključi da je to istina o njoj, može ići u pasivnost ili agresiju ili pasivnu-agresiju. I nije važno kako se to dalje manifestira, već ono što se u pozadini događa – odbijanje prihvaćanja svog tempa, svoje razvojne faze, onoga što trenutno jest. To vodi do potrebe za stavljanjem maske da smo dobro, da smo jači i sposobniji nego što jesmo. To vodi do pretjeranog truda kako bismo ispunili tuđa očekivanja i zahtjeve. I dalje vodi do zaborava tko smo i kako smo. Zaboravljamo i ne želimo se prisjetiti istine da je naša biljčica još uvijek nježna – jer moramo glumiti snagu. Kako naša biljčica još uvijek treba njegu i pažnju, biti otvorena za primanje svega potrebnog za njen pravilan rast – jer mi moramo biti nježni i pažljivi prema drugima, davati drugima i ponašati se kako traže od nas, bez obzira koje su naše trenutne potrebe. Ne želimo priznati da smo duboko tužni i uveli – jer ne smijemo biti prisutni u sadašnjem trenutku, pratiti vlastiti ritam i potrebe…

Taj pretjerani trud da budemo nešto što nismo dovodi do dubokog nezadovoljstva i dubokog osjećaja da nas ljudi ne cijene dovoljno, da nemamo dovoljno veliku plaću za sve to što radimo, da nosimo sve na svojim leđima, da nas nitko ne razumije, da se ne uklapamo… A opet… moramo preživjeti… moramo nastaviti igrati ovu igru.

Moramo li zaista, ili postoji drugačiji način?

Lekcije koje učim kroz iščašeni gležanj govore da drugačiji način itekako postoji. Do tog drugačijeg dolazi se kroz uranjanje u sebe, vraćanje Sebi, gledanje istini u oči, kroz odustajanje od borbe i bijega, od potrebe da nešto ili nekoga na silu promijenimo te kroz otpuštanje svog identiteta i kontrole.

Znam… Često nije lako. Često zastrašuje. Nužno je i vrijedi, a pritom pomoć i podrška ljudi koji su na istom putu vraćanja Sebi vrijedi više od zlata. Hvala svim ljudima koji putuju sa mnom i koji su uz mene u različitim fazama života – znate koji ste.

Od Srca Srcu,
Rebeka
(fotografija preuzeta sa stranice pixabay – StockSnap)

01/08/2025

11/07/2025

Više od godinu dana željela sam iskusiti terapiju plutanjem. I danas konačno jesam! 😍
Kako uopće opisati 90 minuta u kojima je sve ništa i ništa je sve?

Definitivno se vraćam u ovu oazu gdje imam vrijeme i sebe samo za sebe, bez osjetilnih podražaja, bez toga da nešto moram, bez da sam ikome na raspolaganju... Potpuno drugačija dimenzija postojanja koju svakako želim još istražiti.

Toplo preporučam svima koji se žele opustiti i maknuti od svakodnevnog užurbanog života.

Back to Soul - Float Therapy Center

Poklon bonovi - Rezervacije - 2 Float sobe

28/06/2025

DUBOKO UTISNUTA KOLEKTIVNA TRAUMA

Tijekom protekla dva mjeseca ispisala sam cijelu bilježnicu tvrdih korica A5 formata procesima suradnje s emocijama na razne teme. Nedavno sam započela novu bilježnicu i istraživanje emocija koje su potisnute, zarobljene i/ili skrivene te povezane s temom mojih autentičnih vrijednosti.

Postoji neko vjerovanje kako mislima stvaramo svoju realnost te da je jako važno kontrolirati emocije, biti racionalan, ne pokazivati emocije… Na temelju vlastitog iskustva (koje nije objektivna već subjektivna realnost) s tim se zaista više ne mogu u potpunosti složiti - ako se uopće i mogu.

Sve što pišem za mene je informacija koju dijelim jer je smatram korisnom. No ne znam kako je korisna drugima i kako na koga djeluje. Ne želim ikoga uvjeravati u ono što pišem niti tražim odobravanje i nečije slaganje s napisanim. Iz moje perspektive to izgleda ovako – napišem i objavim tekst. Oni koji ga pročitaju primaju napisane informacije koje nekako sjedaju. To „sjedanje“ može ići u smjeru inspiracije, otvaranja nekog unutarnjeg prozorčića drugačije perspektive, motivacije za preispitivanje, ali na temelju vlastitog unutarnjeg impulsa čitatelja, a ne impulsa koji gura u točno određenom smjeru s moje strane. Primanje informacija može izazvati i otpor, gađenje, frustraciju ili nešto slično - što je također informacija koja može govoriti da to nije smjer u kojem taj čitatelj ili čitateljica želi ići, a može ukazivati i na potresanje uvjerenja za koje duša osjeti potrebu za promjenom, no persona se toj promjeni opire. I opet, unutarnje reakcije čitatelja su informacija njemu za njega. To može poslužiti za bolje upoznavanje i razumijevanje sebe. Jedino što zaista želim da ljudi slijede svoje impulse u vezi toga smatraju li ono što napišem nečim smislenim što vrijedi istražiti, preispitati, vidjeti kroz vlastito iskustvo ili ne. Ako nekome ima smisla slijediti uvjerenja koja ima, samo naprijed.

Drugim riječima, moja namjera nije nikoga uvjeravati da „njegovo nije dobro/ispravno“, a moje je „najbolje i jedino ispravno“. Za mene je ovo iskustvena spoznaja o kojoj samo dijelim informacije i ne tvrdim da su objektivna istina, no tvrdim da se zbog njih moj odnos prema sebi, životu i svemu oko mene doslovno mijenja na svakodnevnoj razini. Sve je to često vrlo teško prenijeti riječima, pogotovo jer neke riječi gledane iz razine konsenzusa - religijskih, kulturnih, obiteljskih programa i uvjerenja - znače jedno, a iste te riječi gledane iz razine prirodnih zakona, duše, duha, Izvornog… znače potpuno nešto drugo, često i naoko suprotno.

Kroz cijeli taj dugogodišnji proces vraćanja Sebi - jer to nije popravljanje, već prisjećanje Izvornog/Božanskog u nama u stanju zakrčenosti vlastitog bića tuđim vjerovanjima i životnim pričama, i to na nesvjesnoj i podsvjesnoj razini – stekla sam dojam da je mnogo misli zapravo prevedena emocionalna energija u verbalni oblik koji možemo racionalno razumjeti i svjesno promatrati. Dio te emocionalne energije možemo razumjeti promatrajući senzacije svog tijela, funkcioniranje određenih sustava u tijelu, reakcije i ponašanja koje iz nas često izlaze nesvjesno i automatski… I postoji dio te energije koji se nekako osjeti u biću, no potpuno neverbalno, neopipljivo, neobjašnjivo. Osjetimo da je tu, no ne znamo što je i ne znamo opisati. U doba kada je jako važno biti intelektualno i racionalno biće, kada je važno baratati mnogim informacijama (što nije isto kao i znanje), jako je teško ostati neutralan pred činjenicom da to nešto niti možemo opisati, niti znamo što je, a osjetimo da nas pritišće, da je tu, da nam stvara određeni teret u životu, kojeg se ne možemo riješiti što god učinili i postigli… I zbog toga mnogi nauče živjeti obraćajući pažnju samo na ono što se događa u njihovoj glavi i to shvaćaju kao stvarnost i jedinu moguću istinu. Kada tako naučimo funkcionirati često osjetimo gorčinu, ispraznost, besmislenost, tupost i slično bez obzira koliko imamo novaca, kako dobro oblikovano tijelo, uspješan posao, obitelj i druge statusne simbole. Ti simboli su vanjski, prolazni i ne mogu pružiti osjećaj sigurnosti, stabilnosti, snage i životne radosti koje duboko u sebi svi tražimo.

Kroz suradnju s emocijama i proces vraćanja Sebi, upravo se događa prevođenje neobjašnjivog i neopipljivog u nešto objašnjivo i opipljivo s čime onda možemo nešto i napraviti, odlučiti drugačije, a drugačije odluke dovode do drugačijih ishoda i promjena u smjeru sve više ravnoteže te unutarnjeg mira i zadovoljstva.

Svaka emocija koju sam dosad dotakla u temi autentičnih vrijednosti bila je povezana i s razinom kolektive svijesti Hrvata.

Emocije koje sam iskustveno istraživala nazvala sam osjećaj ništkoristi, izgubljenog dostojanstva, unutarnje obamrlosti (izgubljene sposobnosti divljenja/otupljenje duha) te izgubljene svetosti (izgubljeni sjaj/zatomljena istina/zaboravljena svjetlost).

Upravo je svetost jedna od riječi koja se na razini tradicionalnog kršćanstva tumači na jedan način i povezan je s moralnom čistoćom - poštivanje religijskih pravila i vrijednosti, odricanjem te patnjom kao sredstvom otkupljenja. No na Izvornoj razini, na razini duše, svetost je unutarnja nepovredivost, punina bića, prirodna vrijednost koja ne traži odobrenje već zrači prisutnošću i istinom. To je povezanost sa Sobom, s Izvorom, s Ljubavlju koja ne mora ništa dokazivati. To je zdrav osjećaj ljubavi prema sebi i povezanosti sa svime što postoji, iz kojeg izvire osjećaj sigurnosti, smislenosti, životne svrhe…

Ostale emocije neću definirati u ovom tekstu, već ću se osvrnuti kako se te emocionalne energije u nesvjesnom dijelu bića očituju kroz ponašanje i stavove.

Svi znamo kako hrvatska povijest (a i sadašnjost) nije baš lijepa. Bila je prepuna ratova, pokušaja oduzimanja nacionalnog identiteta, prevara, nadanja i razočaranja, pokušaja da se dokažemo pred „velikim“ zemljama i s kakvim posljedicama su takvi pokušaji završili. Sva ta patnja, žrtve, situacije u kojima je puko fizičko preživljavanje i zaštita najmilijih postao jedini smisao života, izgubila se prirodna težnja napretku kao i perspektiva budućnosti koja može biti bolja i drugačija. Sve to oblikovalo je stavove, vjerovanja, ponašanja, pristupe emocijama i stilove odgoja naših predaka i nas. I sve to prenosi se s generacije na generaciju, a česti ratovi samo su potvrđivali korisnost svih tih obrazaca koji su danas vrlo duboko utisnuti u ove prostore i kolektivnu svijest Hrvata. To sve možemo zamisliti kao vibracijski paket informacija koji svojom vibracijom utječe na naše živčane sustave i neuronske veze koje stvaramo tijekom odrastanja u višestruko traumatiziranom društvu.

Emocije koje sam navela vidljive su u neprepoznavanju i nepriznavanju truda, stavu kako je malo vjerojatno da ćemo svojim postupcima napraviti neki učinak, podcjenjivanje (u novije vrijeme i precjenjivanje) svoje vrijednosti. To se može ogledati kroz pasivno ponašanje, čekanje da nas netko drugi spasi te usmjerenost na traženje vanjskog priznanja i potvrde, pa čak i nametljivo isticanje statusnih simbola što zapravo služi prikrivanju istine o tome kako se osjećamo u vlastitoj koži.

Često je prisutan i stav: „Bolje šutjeti i izdržati nego tražiti pomoć ili svoje pravo“. Gubitak dostojanstva često se ne priznaje već se skriva iza ponosa, šutnje ili inata.

Također se može primijetiti i velika sumnjičavost te krutost u izražavanju emocija. Oduševljenje i uzbuđenje se smatra slabošću i automatski ga se spušta ili umanjuje („Ajde, nije to ništa), kao da za divljenje i uživanje nema vremena. To se može ogledati u cinizmu, naglašavanju vlastite „realističnosti“, umoru, strahu da ćemo biti izigrani ako pokažemo mekoću ili iskrenost. Uz to se mogu vezati stavovi: „Nemoj se previše veseliti, uvijek nešto pođe po zlu“ ili „Budi zahvalna što imaš išta“ ili „Od divljenja (ili od kreativnog izražavanja) nema kruha“.

Postoji i strah od isticanja zbog kojeg bi nas društvo moglo proglasiti čudnim/ludim/heretikom ili slično. Postoji i strah od vlastite moći i odgovornosti za vlastiti život. Jako je važno „uklopiti se u društvo“, „ne talasati“ i slično.

Ako išta od toga primjećujete i sami kod mnogih Hrvata, sebe i/ili članova svoje obitelji, to ne govori ništa o tim ljudskim bićima. To ne znači da je itko loš, pogrešan, grešan, grozan… To samo znači da je kolektivna trauma duboko utisnuta na ovim prostorima i definitivno utječe na način na koji funkcionira naš živčani sustav, a to je način borbe-bijega ili paralize. To samo znači da kao pojedinci i društvo imamo priliku zasukati rukave, ući u rad s tim energijama i kroz vlastiti energetski sustav ih transformirati. Na taj način pomažemo sebi, svojoj obitelji i cijelom društvu.

Od Srca Srcu,
Rebeka

(fotografija preuzeta na stranici pixabay – MythologyArt i dorađena u Canva-i)

02/06/2025

Kad sam osjetila potrebu da upišem i taj tečaj, posvađala sam se sama sa sobom. Sad mi je neopisivo drago da sam ipak poslušala taj unutarnji, suptilni i neobjašnjivi osjećaj privlačnosti prema upisivanju tečaja, a ne logična opravdanja zašto ga ipak ne bih upisala.

Kod ovog tečaja je posebno to što smo imali praktičan rad u grupama. Ta grupa i dalje nastavlja raditi, bez obzira što je tečaj gotov.
Divno je imati grupu ljudi u kojoj se međusobno podržavamo u onome što sami želimo kroz udruženu moć namjere. 💚

29/05/2025

Imam čast biti u prvom redu i gledati kako grade gnijezdo 😍😍😍😍
DIVOTA! ☀️🤍💚🌼💫🍀

28/05/2025

BAJKA O RANJIVOSTI

Bila jednom jedna djevojka po imenu Perkola. Živjela je sa svojim hraniteljem Betulom.

Približavao se njezin 21. rođendan i bol u njezinom srcu bila je sve veća i veća. Živjeli su okruženi kilometrima i kilometrima šume i divlje prirode, a svoje roditelje nikada nije upoznala. Ostavili su je u šumi odmah nakon rođenja. Ne zna tko joj je majka ni tko joj je otac, ima li braće ili sestre, s čime joj se bave roditelji, kakvi su… Pitanja koja su najviše boljela bila su: „Zašto su me roditelji ostavili? S čime sam to zaslužila? Što je tako odvratno u meni?“

Betul je poznavao šumu kao svoj dlan i točno znao u kojem njenom kutku treba tražiti koju ljekovitu biljku. Svoj život posvetio je pravljenju ljekovitih masti i tinktura te liječenju životinja i ljudi. Jednog dana početkom ljeta šetao je šumom u potrazi za jednom vrlo rijetkom i ljekovitom biljkom. Začuo je bebin plač i ugledao bebu položenu u košaricu i pokrivenu dekicom. Bez razmišljanja uzeo je bebu u ruke i nježno ju je ljuljao dok nije zaspala. Odnio ju je kući, nahranio, zamotao u svoju čistu košulju, skuhao čaj i dugo u noć razmišljao: „Tko je ovo jadno dijete ostavio u šumi? Što ću s njom? Ne znam brinuti o djetetu i živim sam duboko u šumi. No, ne mogu je ni ostaviti. Želim joj pomoći i othraniti je…“ S takvim mislima zaspao je naslonjen rukom na stol.

Sanjao je san u kojem djevojčicu naganjaju divlje zvijeri, a on je spašava. Kad se probudio znao je da joj definitivno želi pomoći.

Ujutro je uzeo bebu i od plahte napravio nosiljku. Tako je imao slobodne ruke, a beba je osjetila njegovu blizinu i bila je sigurna. Kolima se odvezao do najbližeg sela i trampio je svoje masti i ljekovite tinkture za sve što je potrebno kako bi se pobrinuo za tako malo dijete. Nazvao ju je Perkola.

Godine su prolazile i djevojčica je odrastala. Vodio ju je sa sobom u duge šetnje šumom i podučavao o biljkama, pripravljanju masti i tinktura te liječenju životinja. No, iako je djevojčica bila zbrinuta, osjećala se nevoljeno, usamljeno, zarobljeno i kao da nema nikoga s kim može iskreno i otvoreno razgovarati, tko bi je razumio i tko bi je odgovorom usmjerio. Pokušala je razgovarati s biljkama, životinjama, zvijezdama, vodom, munjama, suncem… ali nitko od njih nikada ne bi ništa odgovorio natrag.

Njen hranitelj Betul bio je samozatajan i nježan čovjek, no nikad nisu razgovarali o tome kako se ona osjeća niti za čim joj srce žudi. Željela je pronaći roditelje i živjeti u selu kako bi bila bliže ljudima, no on je uvijek odgovarao kako ne vrijedi kopati po rani duše. On je znao liječiti ranjeno i bolesno tijelo, no bio je potpuno neuk u liječenju ranjene ljudske duše.

Dan prije svog rođendana, Perkola je rekla kako za svoj rođendan želi ići do obližnjeg sela i pokušati pronaći svoje roditelje. Betul je ponovno odgovorio na dobro poznati način, što je Perkolu zaista razljutilo. Povisila je glas i rekla mu: „Ti mene uopće ne voliš niti te nije briga kako se osjećam. Mrzim te!“ Kako je to izgovorila niz lice su joj počele teći suze koje su pekle, istrčala je i besciljno lutala šumom.

Popela se na jednu liticu na kojoj nikad nije bila i za koju joj je Betul govorio da je izbjegava. Sjela je na kamen kako bi predahnula. No, iza nje pojavio se čopor vukova i krenuo je prema njoj. Okružili su je i nije mogla natrag, osim pokušati trčati prema rubu litice. To je i učinila, no i ondje se našla u bezizlanoj situaciji. Osjećala je krivnju i sram što se tako ružno ponijela prema Betulu, a s druge strane ju je gušila bol u srcu jer je znala da je niti vlastiti roditelji nisu željeli kraj sebe.

Poskliznula se i počela padati niz liticu. Padanje je bilo vrlo bolno, no jedno drvo spasilo joj je život. Uspjela se uhvatiti za granu, no nije imala snage podići se ili se na bilo koji način pomaknuti. Lijeva ruka bila joj je izudarana i izgrebana, a desnom se držala za granu, koja je s vremenom počela pucati. Sunce je sve više grijalo i kožu je osjećala kao da počinje gorjeti. Plakala je, gušila se u suzama i zapomagala… no jednostavno nije vidjela izlaz. Nije se usudila pogledati ispod sebe, a činilo se nemoguće popeti se natrag na vrh litice.

Satima je tako visjela i prošla kroz emocionalnu oluju dok nije došla do osjećaja velike ispraznosti, razočaranja i besmislenosti života. Već je bila dehidrirana i samo je željela da sve ovo završi. U tom trenutku pojavio se Betul i ugledao je. Nešto joj je govorio, ali ona nije čula što. Mahao je s rukama i djelovao kao da je jako ljut na nju. Nestao je iz njezinog vidokruga i vratio se s dugom granom u ruci. Počeo ju je spuštati prema njoj i pomislila je na trenutak da će je spasiti. No, on je počeo udarati po grani na kojoj se držala i udarao je tako jako dok grana nije pukla.

Osjetila je duboko razočaranje i izdaju, a srce ju je toliko zaboljelo da je mislila da će se raspuknuti. Padala je i osjećala kao da joj zrak pomaže, kao da je usporava i nježno podupire. To nije bilo moguće i pomislila je da ludi. Očekivala je da će udariti u tvrdo tlo, no pala je u vrlo svježu i bistru vodu. Dotaknula je dno i tamo ugledala crveni pulsirajući kamen. Željela ga je izvaditi, ali nije uspjela. No, kontakt s tim kristalom učinio je nešto drugo – svi njeni doživljaji i zaključci poprimili su drugačije značenje. Kad je izronila, shvatila je da buka koju je čula nije bila buka vjetra već buka slapa. Kada je pogledala gore začula je kako je Betul pita: „Je li voda dovoljno duboka da i ja skočim?“

Bila je vrlo zbunjena nakon svega što se dogodilo, no odgovorila mu je potvrdno. Skočio je u vodu te je i on dotaknuo crveni pulsirajući kristal. On se pretvorio u svjetlost koja je Perkolu izvukla iz vode na obalu. Ponovno je poprimio oblik Betula koji trči do nje želeći joj poviti rane od pada i sunca ljekovitim biljem, dati joj vode i biti uz nju dok se ne oporavi. Ispričavao se i objašnjavao kako mu je žao što je nije povukao gore, no da ga nije čula kad joj je govorio da skoči jer je dolje jezero, a nije imao snage povući je gore. Da ju je i uspio nekim slučajem povući gore, ne bi joj mogao dati vode niti joj poviti rane ljekovitim biljem jer takvo bilje raste uz vodu.

Perkola je sada zaista osjetila i vidjela koliko je Betul voli i koliko je toga pogrešno protumačila samo zato jer nije vidjela ništa osim vlastite boli u srcu. Uvidjela je kako je svojim ponašanjem zapravo i sama sebi sprječavala iscjeljenje te boli. Rasplakala se i molila Betula za oprost.

Betul se također rasplakao i ispričao joj se što nije bio bolji, što nije znao s njom razgovarati. To je radio samo zato jer ga je njezina bol podsjećala na njegovu bol iz djetinjstva. Njegova majka umrla je pri porodu, a otac je bio shrvan te je bol zbog gubitka žene utapao u alkoholu i često pod utjecajem alkohola vikao i udarao svoju djecu. Vrlo rano pobjegao je od kuće, pobjegao je od ljudi kako bi pokušao zaboraviti na bol i osjećaj nepravde koji je nosio u svom srcu. No sada shvaća da je ta bol još uvijek tu, vrlo duboko potisnuta i da je izbjegavao o tome pričati s Perkolom samo zato što bi takvi razgovori njegovu bol izvukli na površinu, a on ne bi znao što s njom. Sada shvaća da se ta bol može iscijeliti samo ako se izvuče na površinu i ako se dozvoli usprkos boli otvoriti srce drugom ljudskom biću.

Zagrlili su se i dogovorili da će pokušati pronaći njezine roditelje, no bez obzira na to uspiju li ili ne, nastavit će otvarati srce jedno drugome i međusobno učiti kako biti podrška drugome, a istovremeno kako zacijeliti vlastite rane.

P.S. Ova bajka inspirirana je procesom suradnje s emocijama. Samo sam jednom, kroz korake tog procesa, dobila odgovore u obliku scena neke bajke. Sve scene tog procesa zadržane su o ovoj bajci – dodani su samo početak, kontekst koji je prethodio zapletu te zaključak.
I zaista… Nakon otpuštanja uobičajenog pogleda na svijet, sebe i druge te širenja percepcije kroz proces suradnje s emocijama, svijet poprima potpuno drugačije boje. Odnos prema sebi i drugima postaje ispunjen mirom, iskrenom empatijom, ali i shvaćanjem da je svačiji život njegova odgovornost.

Želiš li i ti iskusiti proces suradnje s emocijama? Javi se na putpjesmesrca@gmail.com i dogovori besplatne konzultacije.

Od Srca Srcu,
Rebeka

(fotografija preuzeta sa stranice pixabay (zallingern) i dorađena u Canva-i)