Put Pjesme Srca

01/10/2025

28/09/2025

ORIGINALNOST I POTREBA ZA LJUBAVLJU I BLISKOŠĆU

U prošlom tekstu pisala sam o pravim bojama naše duše, odnosno o originalnosti svakog od nas koja je od najranije dobi zatomljivana. U ovom tekstu pišem o unutarnjim obrascima povezanim s originalnošću i različitošću, programiranjem da se moramo uklopiti u društvo, odnosno biti kao drugi te o potrebi za ljubavlju i bliskošću.

Mislim da se svi možemo složiti kako ne postoje dva identična ljudska bića. Postoje sličnosti i varijacije na iste teme, ali istost ne postoji. I zaista, svatko od nas originalan je po svojoj izvornoj prirodi – jedinstvena i neponovljiva kombinacija fizičkih, psihičkih, duhovnih i socijalnih karakteristika, slabosti i snaga.

Rađamo se kao original u nekoj obitelji i kulturi, kao pripadnici religije, na određenoj geografskoj lokaciji i u određenim klimatskim uvjetima. Sve to utječe na naš daljnji razvoj. Prirodno je da iskazujemo svoju originalnost, no ako je to različito od kulturoloških, religijskih i obiteljskih obrazaca, pravila, očekivanja i uvjerenja, tada kroz reakcije okoline učimo da neke dijelove svoje originalnosti ne smijemo iskazivati. Kako bismo izbjegli kaznu, dobili pažnju i nagradu, mrvice onoga što zovemo ljubav, koja je zapravo trgovina i često emocionalno ucjenjivanje, dio svoje originalnosti potiskujemo. To potiskivanje za našu dušu je neopisivo bolno. I da bismo preživjeli tu bol stvaramo razne obrambene mehanizme, uvjerenja i priče o sebi i drugima, navike ponašanja i emocionalnih reakcija.

Na taj način unutar sebe stvaramo minimalno dva dijela koja su u konstantnom sukobu. Jedan dio je onaj Izvorni, autentični, originalni koji je potisnut i koji želi biti viđen, priznat te imati slobodu izražavanja. Drugi dio je naučeni dio, dio koji odgovara društvu, prepun recikliranih priča u koje mislimo da moramo vjerovati kako bismo preživjeli. Ukoliko popustimo svom potisnutom Izvornom dijelu, imamo osjećaj da će nam se dogoditi nešto strašno, da ćemo biti izgnani, povrijeđeni, doživjeti neku kaznu i odmazdu društva, a možda čak i izgubiti život. Ako njegujemo ovaj programirani dio, nikad nećemo imati osjećaj da smo dovoljno dobri, vrijedni, uvaženi. Koji god uspjeh postigli, što god materijalno posjedovali, neće biti dovoljno s obzirom na količinu energije koju trošimo da bismo bol duše držali dalje od svoje svijesti. Taj osjećaj da nečega nije dovoljno proizlazi iz osjećaja da smo nepotpuni jer ne živimo ono zbog čega smo došli na svijet.

Pa tako neki dječak može zaključiti kako su njegova nježnost i osjećajnost potpuno pogrešne i neprimjerene, da mora biti snažan, hladan, racionalan, fizički spretan i sposoban zaraditi. Netko će zbog toga možda pomisliti kako se trebao roditi u ženskom tijelu jer žene su nježne i osjećajne. Netko drugi će se posvetiti pretjeranoj tjelovježbi i skrivati svoju nježnost iza mišića. Netko će glumiti frajera, pokušavati zadiviti sve oko sebe svojim igračkama koje u društvu predstavljaju uspjeh – stan, auto, satovi i slično. Drugim riječima, isti zaključak može dovesti do različitih posljedica i životnih priča koje možemo promatrati na površinskoj razini. No većina muškaraca s takvim unutarnjim obrascem su emocionalno nedostupni što uzrokuje mnoge probleme u partnerskim odnosima, poslovnom aspektu života, zdravlju, odnosu prema sebi, mnogi postaju ovisnici i slično.

Neka djevojčica može zaključiti kako je ono što ona ima za reći i s čime se želi baviti potpuno nevažno, jer je najvažnije da se prvo pobrine za sve druge, a tek onda za sebe. Djevojčica može zaključiti da se trebala roditi u muškom tijelu jer su muškarci ti kojima je dozvoljeno da rade što žele i čije riječi se uvažavaju. Može naučiti potpuno zanemarivati svoje potrebe i iscrpljivati se do krajnjih granica. Mnoge od njih razviju autoimune bolesti, a možda i pronađu partnere zlostavljače/ovisnike. Možda se odluči boriti za sebe, pa potpuno potisne dio sebe koji zapravo želi osim za sebe brinuti i za druge, koji želi biti podrška ljudima oko sebe. Kako god bilo, ponovno postoji mnogo verzija istog zaključka, a sve proizlazi iz ranih godina života, kada uopće nismo imali sposobnost apstraktnog razmišljanja, povezivanja, analiziranja, preispitivanja… Na temelju reakcija drugih ljudi zaključivali smo što nije u redu s nama, a onda smo bili podučavani na različite načine kako to što nije u redu potisnuti, popraviti, zanemariti, kako udovoljavati tuđim očekivanjima, željama i pravilima. Nismo preispitivali druge, utemeljenost njihovih očekivanja, smislenost pravila i slično. Upijali smo tuđe priče o nama kao istinu o nama poput spužva i na tim pričama gradimo cijeli svoj život.

Zbog silne potrebe da negdje pripadamo uglavnom nađemo ljude koji su po uvjerenjima, često nametnutim i naučenim interesima te slijeđenju određenih pravila slični nama. I obično to budu grupe slobodnih aktivnosti, religijske, „new age“, strukovne, političke, navijačke grupe itd. I kad se sretnemo bilo kao pojedinci, bilo kao grupe s onima koji su „različiti“ po temeljnim karakteristikama grupa s kojima se identificiramo, počinjemo osjećati ugroženost i netrpeljivost, što onda završava vrijeđanjem, odbacivanjem, klevetanjem, zaključivanjem na temelju pretpostavki umjesto činjenica, fizičkim obračunima pa čak i ratovima. Potpuno suludo, a sve počinje učenjem da smijemo zadržati samo dio svoje originalnosti koji se uklapa u društvo i to samo jedan mali dio društva, a drugi dio moramo potisnuti i zamijeniti s nečim drugim. I tako postanemo glumci u dramama, tragedijama i hororima koje zajedno pišemo.

Jučer sam vodila proces vraćanja Sebi s jednom meni dragom osobom. U procesu smo između ostalog došle do onoga što se skriva iza svake ljutnje - i njezine i moje – potreba za ljubavlju i bliskošću. Tu spoznaju osjećam kao zaista jako bitnu, istinitu i duboku. Ljutnja, frustracija, tuga, mržnja, zamjeranje i ljubomora javljaju se kada naša potreba za ljubavlju i bliskošću nije zadovoljena. Kada osjećamo da se od nas traži da budemo nešto što nismo, kada se ne cijeni ono što jesmo. U takvim situacijama aktivira se upravo ona potisnuta bol duše o kojoj sam pisala na početku ovog teksta. Emocije koje se pritom uzburkaju su poziv tog dijela nas koji kaže: „Pogledaj me! Priznaj me! Prigrli me!“

Kada tu misao proširim na cijeli kolektiv, postavljam pitanja: „Što ako svi kao Izvorna i originalna bića imamo prirodno izraženu potrebu za ljubavlju i bliskošću, suradnjom i nježnošću, poštovanjem, korištenjem različitosti za oplemenjivanje života pojedinca i društva/zajednica? Što ako nikada nismo naučili što znači biti voljeni i istinski bliski, jer se od rođenja događa ukalupljivanje u već poznate obrasce, a sve ono što ih može prodrmati i zahtijevati njihovu promjenu, potiskuje se i kažnjava? Što ako nikada nismo naučili izraziti niti kod drugoga prepoznati potrebu za ljubavlju i bliskošću, jer smo naučili gledati samo površinsku priču, površinsku dramu? Što ako nikada nismo naučili zadovoljiti tu potrebu niti kod sebe niti biti karika u zadovoljenju te iste potrebe kod drugih? Što ako je iza svakog sukoba između „različitih“ grupa, naroda i slično upravo ta potreba?“

I kada tako postavim stvari i razmislim o bilo kojem ratu, jasno je da bez ljutnje, mržnje, gađenja i sličnih emocija prema drugom ljudskom biću „različitom“ od nas - odnosno onoga što vjerujemo da smo mi, a zapravo nismo – ne možemo dići ruku na ikoga. Te emocije samo recikliraju uvjetovanje da naša različitost i originalnost nisu u redu. Iza tih emocija skriva se želja našeg potisnutog Izvornog dijela da ga prihvatimo i da mu damo prostor za slobodno izražavanje. I ako to zaista napravimo, ako iza svega toga prepoznamo potrebu svakog ljudskog bića da bude viđen i prihvaćen kao original, tada svi sukobi postaju potpuna besmislica.

Ali da… Iz trenutne pozicije, bez obzira na ove informacije, čini se nemoguće promijeniti ono što doživljavamo kao „normalno ljudski“. Itekako je moguće, no potrebno je zasukati rukave i zaroniti duboko u sebe - tome služi usluga vraćanje Sebi.

Želiš li biti dio rješenja ili nastaviti hraniti ovu besmislenu dramu?

Od Srca Srcu,
Rebeka

(fotografija: pixabay - geralt, dorađena u Canva-i)

17/09/2025

PRAVE BOJE NAŠIH DUŠA

Možda su neki primijetili kako nekoliko mjeseci unazad vrlo rijetko objavljujem novi sadržaj na društvenim mrežama. Mnogo toga sam stavila po strani i zaista se intenzivno uhvatila u koštac s potisnutim i zarobljenim emocijama, promjenom percepcije, preispitivanjem svega onoga za što sam godinama čvrsto tvrdila da jesam ili nisam. Iskreno, u velikoj većini slučajeva brutalna istina o meni bila je upravo suprotna onoj slici o sebi u koju sam toliko silno željela vjerovati i održati pred drugima. Mnogi dijelovi te slike pali su u vodu i svaki dan je sve bistrija slika o tome što jednostavno znači biti čovjek. Ništa više niti manje od toga. Čovjek.

U ovaj tekst ne stane sve što imam za reći o tome koliko energije uzalud trošimo na održavanje slike o sebi u odnosu prema društvu i njegovim očekivanjima te se pritom borimo s onim što uistinu jesmo - sa svojom autentičnošću i originalnošću. Prave boje naših duša s razlogom jesu takve kakve jesu prema Božjem planu koji ne možemo dokučiti ljudskim umom.

Prije nekoliko dana bila sam u procesu u kojem sam radila na otpuštanju vezanosti za svoj identitet i na otpuštanju vezanosti za programiranu percepciju kroz filter uloga i odnosa. Kako sam uopće došla do termina vezanosti za programiranu percepciju kroz filter uloga i odnosa? Već duže vrijeme mučim se s nekim zamjeranjima prema tati (što ne govori o njemu, nego o tome kako sam iz svoje kože i iz različitih razvojnih faza shvaćala što se događa oko mene i sa mnom). I palo mi je na pamet pitanje: „Da je duša koja je trenutno u ulozi mog tate u nekoj drugoj paralelnoj stvarnosti u drugoj ulozi – npr. mog djeda, učitelja, svećenika, prijatelja iz razreda, bih li ga isto doživjela? Bih li sebe isto doživljavala u odnosu s njim izvan uloge kćeri?“

I odgovor je bio: „Ne“.

Ne vidim ni tuđe ni svoje prave boje duša, već ljude vidim samo kroz filter odnosa koji su diktirani ulogama, pravilima i očekivanjima društva. Zbog te spoznaje odlučila sam svoju percepciju osloboditi te vezanosti. Jesam li uspjela u tome? Djelomično zasigurno jesam jer svjedočim velikim unutarnjim promjenama u vezi s tim kako razmišljam, kako doživljavam neke situacije koje su me prije smetale, kako drugačije reagiram, više se smijem, prolazim kroz dane s puno manje drame i sve više mi je drago što promatram svijet baš kroz ovu formu koja nosi ime Rebeka.

Na satu vjeronauka (nastavila sam raditi kao pomoćnik u nastavi) u udžbeniku se pročitao citat Carla Acutisa: „Svi su ljudi rođeni kao originali, ali mnogi umiru kao kopije.“ Taj citat se tako lijepo nadopunio s mojim procesima.

Objasnit ću to kroz usporedbu i primjer slikanja s dijamantićima (diamond painting). Ovih dana u slobodnim trenucima ispunjavam dijamantićima sliku s motivom divlje mačke. Da bih to mogla potrebna mi je slika na ljepljivoj podlozi koja je podijeljena na puno malih kvadratića na kojima pišu slova. Pokraj slike postoji objašnjenje koje slovo označava koju šifru boje. Uz sliku dođu i plastični dijamantići koji su podijeljeni po bojama u prozirne vrećice na kojima pišu šifre boja, vosak te nešto nalik plastičnoj kemijskoj olovci bez uloška. Na ljepljivu podlogu lijepi se jedan po jedan „dijamant“. Princip je sličan goblenu, samo je tehnika dobivanja slike drugačija.

Recimo da je svatko od nas poseban motiv na ljepljivoj podlozi. To je ono naše Izvorno, ono kako nas je Bog stvorio baš onakvima kakvi se savršeno uklapamo u sliku Cjeline koja je poznata samo Bogu/Izvoru/Stvoritelju. Uz tu ljepljivu podlogu dođu i točno one boje dijamantića (kvalitete, slabosti, darovi) koje su potrebne da bi se ta slika ispunila na način da možemo živjeti smislen, uravnotežen i ispunjen život kojim doprinosimo i oplemenjujemo živote drugih ljudi i čitavog društva. Obično odrastamo u obiteljima čiji članovi imaju slične boje kao što ih imamo i mi, no ljepljiva podloga nema isti motiv. Recimo da je moj motiv divlje mačke, a motiv mog tate drvo. Iako imamo slične boje, dijamantići se ne uklapaju na isti način. I tako dolazi do cijele zbrke i kaosa unutar pojedinaca i društva.

Trenutno živimo u društvu gdje je velika većina ljudi, ako ne i svi, odrastala pokušavajući kopirati druge, pokušavajući svoju ljepljivu podlogu ispuniti dijamantićima na način kako je to kod naših roditelja, braće, sestara, prijatelja, uzora itd. Kad uđemo u sustav odgoja i obrazovanja okruženi smo i s ljudima koji možda imaju potpuno drugačije boje dijamantića. Pa tako netko možda ima motiv papige s puno jarkih boja, koje ja uopće nemam. I ako povjerujem da nisam dovoljno dobra i vrijedna, da nešto sa mnom nije u redu jer nemam u svojoj paleti crvenu boju, mogu izgubiti jako puno vremena i energije u pokušaju da svoje dijamantiće obojam u crveno i da ih na silu pokušam držati na svojoj ljepljivoj podlozi. Koliko god se trudila, ti dijamantići nikada neće pronaći svoje pravo mjesto, uvijek će me žuljati. To žuljanje najčešće tumačimo kao da s nama nešto nije u redu ili to počnemo projicirati na druge, pa zaključimo da s drugima nešto nije u redu.

Naučili smo od onih koji su naučili od onih prije sebe voditi svoj život na način da mnoge svoje kvalitete potisnemo kako bismo se prilagodili društvenim pravilima i očekivanjima. Također smo naučili biti gluhi na ono što nam šapuće naš Izvorni dio, ona Božanska struktura koja kuca u svakoj našoj stanici sa željom da donese svijetu baš one darove koji su potrebni Cjelini. Taj naš Izvorni dio pokušavat će nam ukazati na to da smo pomiješali dijamantiće, da pokušavamo biti netko tko nismo na vrlo različite načine. Usmjeravat će nas na svakom koraku, no mi te putokaze najčešće ne vidimo ili ih potpuno pogrešno tumačimo.

Proces vraćanja Sebi je proces u kojem smo spremni pogledati ispod površinske slike o sebi koju smo složili pod utjecajem raznih vanjskih i unutarnjih sila te vidjeti ono Izvorno, motiv koji se nalazi na ljepljivoj podlozi. Taj proces znači skidanje, ponekad i čišćenje dijamantića koje smo već negdje zalijepili i povjerovali ili se uvjerili da trebaju biti tamo iako to nije u skladu sa slikom na ljepljivoj podlozi. Taj proces znači i shvatiti koje su naše prave boje duše te ih staviti na pravo mjesto i tako živjeti uravnotežen, ispunjen i smislen život u suradnji s drugim ljudima. Jedino kada znamo svoje prave boje duše, kad su ih pojedinci spremni pokazati svijetu, možemo zajedno izgraditi bolji, pravedniji i sigurniji svijet. Otkrivanje svojih pravih boja duše i njihovo pokazivanje svijetu put je koji možemo proći samo vlastitim odlukama i koracima. Drugi mogu služiti kao putokazi, oni koji će nas dovesti do ruba i zapravo nas natjerati na preispitivanje i promjene te oni koji će nam pružiti pomoć, osvijetliti put koji se može činiti jako mračan i strašan. Kao što se razlikujemo po motivu na ljepljivoj podlozi, tako se razlikujemo i po načinu na koji ćemo stići do otkrivanja pravih boja svoje duše. I ne postoji dobar ili loš način, već onaj koji nam odgovara i onaj koji nam ne odgovara. Jedino je važno da se uskladimo s Izvornim dijelom svog Bića i da preuzmemo odgovornost za življenje prilagođeno vlastitoj Pjesmi Srca, koja se uvijek savršeno uklapa u Božanski plan za Cjelinu.

Od Srca Srcu,
Rebeka

27/08/2025

STANJE U ŠKOLSTVU I POMOĆNICI U NASTAVI

Ovaj tekst započet ću s opisom djelomično izmišljene situacije i pitanjem: „Zamislite da ste stručna osoba u školi, odgovorna za djecu s teškoćama u razvoju i za pronalaženje adekvatnih pomoćnika u nastavi. Koga biste zaposlili?“

Situacija glasi ovako:
Škola u kojoj radite ima potrebu zaposliti dva pomoćnika u nastavi. Jedan bi radio s djetetom koje je na spektru autizma, malo verbalan te dio nastave sluša u posebnom razrednom odjelu po posebnom programu, a dio u redovnom razredu. Drugi pomoćnik radio bi s djetetom koje ima disleksiju, disgrafiju, anksiozan poremećaj i tešku obiteljsku situaciju.
Na natječaj se jave četiri osobe:
1. Učiteljica razredne nastave koja radi kao pomoćnik u nastavi već 10 godina te je prošla stručno usavršavanje za zanimanje pomoćnika u nastavi u trajanju od 20 h.
2. Osoba koja je završila gimnaziju, ima 6 mjeseci radnog iskustva kao pomoćnik u nastavi te završen program djelomične kvalifikacije za pomoćnika u nastavi u trajanju od 250 h.
3. Osoba koja je završila srednju školu za upravnog referenta, radila je s djetetom s teškoćama u razvoju u sklopu praktičnog djela programa djelomične kvalifikacije za pomoćnika u nastavi u trajanju od 250 h.
4. Socijalna pedagoginja (Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet) s višegodišnjim iskustvom rada s djecom s teškoćama u razvoju i položenim stručnim ispitima u sustavu odgoja i obrazovanja te socijalne skrbi i prošla je stručno usavršavanje za zanimanje pomoćnika u nastavi u trajanju od 20 h.

Oni koji poznaju školu iznutra prednost bi dali učiteljici razredne nastave i socijalnoj pedagoginji. No, Zakon o osobnoj asistenciji tjera škole da upravo takve kandidate ne zaposli.

Stvarna situacija još je gora od ovog primjera. Mnoge škole traže više od 2 pomoćnika u nastavi. Neki ih trebaju i 30. Školska godina je pred vratima i na natječaje se javilo dovoljno ljudi, no ne i dovoljno ljudi koji ispunjavaju uvjete prema Zakonu. Pa tako, škola želi zaposliti nekoga kao učiteljicu i socijalnu pedagoginju iz primjera, ali ne smije, iako nemaju osiguran dovoljan broj pomoćnika u nastavi. Zašto?

Kroz svoj život imala sam priliku promatrati sustav odgoja i obrazovanja iz mnogih uloga – učenica, stručna suradnica, voditeljica produženog stručnog postupka u posebnom razrednom odjelu za djecu s problemima u ponašanju, učiteljica razredne nastave u kombiniranom razrednom odjelu za djecu s problemima u ponašanju, vanjska suradnica, kreatorica i/ili provoditeljica edukativnih radionica i predavanja za roditelje te srednjoškolce i pomoćnica u nastavi. To iskustvo ne govori o meni kako sam zlatna, nepogrešiva i kako imam sto posto točnu sliku o stvarnom stanju sustava odgoja i obrazovanja. I dalje su mi misterija funkcioniranje i pozadina svih nadležnih tijela, jer u većini slučajeva ne vidim da se zaista radi u interesu djece, posebno djece s teškoćama u razvoju, iako se u pravnim dokumentima taj izraz često koristi. Ono što najčešće vidim su političke igre, poznanstva, utjecaj, moć, vlastiti interesi, čuvanje radnog mjesta te psihički nestabilne osobe koje se skrivaju iza profesionalnog identiteta... I kad kažem psihički nestabilne osobe, ne govorim to iz osude, već suosjećanja. Ta nestabilnost postaje problem kada je ne priznajemo i ne poduzimamo ništa kako bismo se vratili u psihičku stabilnost. Zaista svaka čast ljudima u sustavu koji su u prvom redu ljudi i koji u cijelom tom kaosu nalaze načine kako iz različitih situacija izvući najbolje za djecu. Takvih je malo, a neki od njih često pregore, psihički ili fizički obole ili pronađu drugo radno mjesto kako bi sačuvali zdravlje i mir.

Dvije godine radila sam kao pomoćnik u nastavi jer sam tako izabrala, ne zato jer sam bila prisiljena na to. I bez obzira što je posao na nepuno radno vrijeme i određeno, što je radno mjesto neuređeno, na poslu mi je bilo lijepo. Grad Zagreb i škola u jesen 2023. godine poslali su me na stručno usavršavanje za zanimanje pomoćnika u nastavi u trajanju od 20 h, iako su već tada po Zakonu o osobnoj asistenciji trebali ponuditi edukaciju od 250 h. Stručna suradnica koja je studirala na istom fakultetu kao i ja, samo drugi smjer, ispričavala se što me šalje na edukaciju, ali to je od nje tražio Grad Zagreb. Odgovorila sam joj da nisam oduševljena, ali da sam stručna za probleme u ponašanju, ne i za ostale teškoće u razvoju, iako sam već imala iskustvo rada s djecom koja imaju različite teškoće u razvoju.

Na edukaciji nisam mogla vjerovati da je to stručno usavršavanje za pomoćnike u nastavi. Imala sam dojam da mnogi predavači uopće ne znaju kome se obraćaju. Većina edukacije sastojala se od objašnjavanja kako se nastavni sadržaj prilagođava i individualizira s obzirom na teškoću u razvoju. To je sadržaj kojeg trebaju slušati učitelji i profesori, ne pomoćnici u nastavi budući da to nije njihov posao. Većina pitanja pomoćnika ostala je bez odgovora, ili su predavači rekli da ne znaju jer ne poznaju dijete.

O tome kako se uspostavlja odnos s djetetom, kako postaviti granice, koja je razlika između podrške i pomoći djetetu te raditi nešto umjesto njega, kako se nositi sa stresom i svojim neugodnim emocijama koje na takvom radnom mjestu gotovo svakodnevno izlaze na površinu (nemoć, frustracija, strah, nepodržanost, zbunjenost…), kako pristupiti djetetu koje na stres reagira agresivno, a kako onom koje reagira tjeskobno… Na kraju, sva djeca imaju vrlo slične unutarnje procese, nesigurnosti, emocije, a imaju i potrebe ljudskog bića bez obzira na teškoću u razvoju. Teškoća u razvoju je okolnost koju treba imati u vidu te joj se prilagoditi i vidjeti kako se može podržati obrazovni, fizički, emocionalni i socijalni razvoj te samostalnost na najbolji mogući način za svako dijete ponaosob. Ne mogu tvrditi jesu li te teme dotaknute u programu djelomične kvalifikacije u trajanju od 250 h, budući da je nisam pohađala. Moj dojam bio je da je taj duži program samo produžena verzija kraćeg (možda griješim).

Ono što vidim kao veliki problem u sustavu odgoja i obrazovanja jest taj što se dijete često pokušava smjestiti u teoretske okvire i onda se u teoretskim okvirima traže rješenja i odgovori za neku konkretnu situaciju. Meni je puno logičnije i funkcionalnije svako dijete promatrati kao misteriju bez obzira na dijagnoze, a teoretske kućice koristiti kao alate u kojima se skrivaju potencijalni odgovori za određenu situaciju, ne apsolutni odgovori. S takvim pristupom stručna osoba često se nađe u neugodnoj situaciji u kojoj je najiskreniji odgovor: „Trenutno ne znam“, bez obzira na sav trud uložen u stručno obrazovanje i usavršavanje. No, takav pristup otvara mogućnost nalaženja rješenja koja su zaista praktična, funkcionalna i u najboljem interesu djeteta, iako možda izvan teorijskih okvira.

Prije malo manje od godine dana krenuo je veliki pritisak na pomoćnike u nastavi da svi moraju preko HZZ-a iskoristiti pravo na svoj vaučer za program djelomične kvalifikacije za zanimanje pomoćnika u nastavi u trajanju od 250 h, jer ako to ne naprave više neće moći raditi.

Edukacija je svakako potrebna, ali je li potrebna i onima koji već mogu raditi puno složenije poslove u sustavu odgoja i obrazovanja? Smatram da ne. Oko istoga sam se očitovala kad je bila otvorena javna rasprava u vezi donošenja navedenog Zakona. Napomenula sam da odvoje „kruške“ od „jabuka“ jer ako učitelj može pisati IOOP-e, podučavati grupu vrlo različite djece, onda može biti i pomoćnik u nastavi. Ako kao socijalni pedagog mogu biti koordinator pomoćnika u nastavi te pomagati nastavnom osoblju pisati i provoditi IOOP-e, onda mogu biti i pomoćnik u nastavi. No, ako se zapošljava netko sa srednjom stručnom spremom, definitivno je potrebna edukacija. Da se razumijemo, svima su potrebna redovita tematska predavanja i radionice o različitim teškoćama i pristupima djeci, ali ne i ova djelomična kvalifikacija. Iz moje perspektive to je lako rješiv problem - samo jedan dodani stavak u članku 21.

Kad je krenuo pritisak, s kolegicom sam poslala dopis na Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih te na Grad Zagreb u kojem smo navele cijelu problematiku i oko načina na koje se pomoćnike u nastavi ucjenjuje i uvjetuje ne uzimajući u obzir da većina radi smjenski rad, da ne stiže doći na predavanje koje počinje u 18 h, da su sve to odrasli ljudi od kojih mnogi imaju i svoje obitelji te da jednostavno mnogi nemaju niti psihičkog niti vremenskog kapaciteta prolaziti program djelomične kvalifikacije organiziran na takav način te smo ponovno naglasili potrebu drugačijih uvjeta za zapošljavanje za pomoćnike u nastavi koji su VSS odgojno i/ili obrazovnog usmjerenja i pomoćnike u nastavi koji su SSS. Također smo upozorili da će na jesen nedostajati pomoćnika u nastavi i da će biti nezadovoljne djece, roditelja, škola, tada već bivših pomoćnika u nastavi. Od Grada Zagreba nismo dobile odgovor, a od nadležnog Ministarstva odgovor je glasio u smislu da su to uvjeti, uzmi ili ostavi, uvjeti su zapisani u kamen i došli su po nalogu samog Boga – tj. ne mogu se mijenjati.

Majka djeteta s kojim sam radila također se angažirala i dopisivala s nadležnim tijelima želeći da nastavimo suradnju, no isto bez uspjeha (hvala na angažmanu, ako ovo čitate).

Odlučila sam odbiti proći ovu djelomičnu kvalifikaciju. U posljednjih pola godine mnogo sam se p**a posvađala sama sa sobom jer osjećam da je odluka ispravna, a onda logičan i racionalan dio mene krene sa svojom pričom: „Dobro, kolike edukacije si prošla, možeš i ovu. Pregrmi to i nastavi dalje. Zašto si kompliciraš život? Kako i kada ćeš zaraditi novce, kako ćeš pokriti troškove obrta i života, ako ostaneš bez posla? Nisi normalna!“

Unatoč svim „logičnim uvjeravanjima“, i dalje osjećam da je ispravno reći „Ne“, bez obzira na posljedice i paniku koju trenutno osjećam. Rekla sam da mogu proći tu djelomičnu kvalifikaciju samo ako ću sama sebi biti predavač, kako bi ironija svega ovoga bila još veća.

Razumijem da je rijetkost imati socijalnog pedagoga na radnom mjestu pomoćnika u nastavi. Shvaćam kako se to radno mjesto treba definirati, urediti i kako je potrebna edukacija. Ne shvaćam nadležna tijela koja škole dovode u vrlo neugodne pozicije, gdje imaju kvalitetnog kandidata kojeg žele zaposliti, on želi raditi, roditelji žele nastaviti suradnju, ali škola ga ne smije zaposliti zbog potpuno suludih i nelogičnih slova na papiru (ne u kamenu).

Pa… Ako mi netko može u cijeloj priči objasniti kako je ovo u interesu djece s teškoćama u razvoju, kakva je to briga sustava za njih, bila bih vrlo zahvalna.

Od Srca Srcu,
Rebeka

(fotografija preuzeta na stranici pixabay (jordandreyer) i dorađena u Canva-i)

03/08/2025

KAD ŽIVOT KAŽE: „STANI"

Ne znam kako ste… Kako ste doista unutar svoje kože, iza svih maski koje svakodnevno nosite?
Živite li istinski ispunjen život ili onako kako ste naučili da biste preživjeli? Što vam se događa u životu i kako se s time nosite? Kako se nosite s energijama u zraku koje kažu: „Sve što ne služi za najbolje i najuzvišenije dobro nas samih i svijeta oko nas, jednostavno mora otpasti“?

Sredinom srpnja bila sam sa suprugom na moru u mjestašcu u blizini Malinske. I zaista nam je bilo divno – apartman, plaže, vrijeme, mirno mjesto i način na koji smo provodili vrijeme. Znala sam se pitati: „Kako može biti tako lijepo?“

U meni je postojao nesvjestan, duboko zakopan crv sumnje, srama i krivnje jer uživam. To je energija u pozadini koju ne želim vidjeti, od koje bježim i to često u misaone aktivnosti ili ono što se praktično „mora“ napraviti. Ne dopuštam si stati. Ne dozvoljavam si zaista osjetiti to što je na neverbalnoj razini prisutno unutar mene, što nije samo osobno već je kolektivno i duboko usađeno u svakog pojedinca. Taj nesvjesni energetski obrazac svatko od nas različito iskušava.

Zadnje večeri otišli smo gledati zvijezde na plažu, točnije – promatrati „naelektrizirane“ oblake.
Kad smo se vraćali prema apartmanu, na stepenicama sam krivo stala. Tijelo je reagiralo na ozljedu – vrisnula sam, sjela i zamolila supruga da ode po auto jer nisam mogla hodati. Ali ne mogu reći da sam osjetila bol. Više kao da sam odcijepljena od svog tijela, u nemogućnosti prihvatiti realnost jer „mora se“ još svašta napraviti i ovo mi se ne uklapa u planove.

Ostala sam sama, duboko udahnula i osjetila: „Iako ne znam kako, ovo je za moje najbolje dobro“. Energetski sam otpustila, šok, stres i traumu te aktivirala proces iscjeljenja. Nisam vjerovala da to može djelovati i da sam tome uopće dorasla. Pitala sam se pretjerujem li i dramatiziram. Odlučila sam ustati da provjerim mogu li se osloniti na nogu. Čim sam to napravila osjetila sam strujni udar boli po cijelom tijelu, počelo mi se vrtjeti u glavi i šumiti u ušima. Poznat mi je osjećaj prije nesvjestice i dobro da sam stigla sjesti na stepenicu. Izgubila sam svijest, a kad sam došla k sebi prvo nisam ništa vidjela, nisam znala što se događa, gdje sam, sanjam li… Onda sam se sjetila što je bilo, vidjela da sam na mračnoj plaži i svjetla u daljini. Osjetila sam kako me peče čelo i sljepoočnica – pretpostavila sam da sam se ogrebla o kamen kad sam izgubila svijest. Osjetila sam nemoć, strah, pomisao da moj energetski rad ne vrijedi ništa… Osjetila sam sve ono u podsvijesti i na neverbalnoj razini s čime se ne želim direktno suočiti, već sama sebe zavaravam da „radim na sebi“. Većina tog rada nije proizlazila iz stvarne želje da budem dobro, već iz potrebe za kontrolom i izbjegavanja duboko usađenog osjećaja nemoći...

Javila sam se svojoj grupi „Moć osmice“ i ženi koja me podučavala Theta Healingu te zamolila da me očitaju, da pošalju namjeru da je moj gležanj dobro. Energetska pomoć u takvim situacijama je itekako vrijedna. Nije dala ono što sam očekivala sa svrhom tvrdoglavog nastavljanja na svoj dobro poznati način, nego da se otvorim za prihvaćanje i shvaćanje o čemu se radi, da se maknem s p**a tjelesnim procesima iscjeljenja koji su tako čudesno brzi, neobjašnjivi i upisani u naše tijelo.

U pozadini tog događaja bila je poruka Života: „Potrebno je stati. Ako sama nećeš stati, sada moraš.“

Pokupili smo stvari iz apartmana te se zaputili na hitnu u Rijeku. Tamo smo dočekali jutro. Rečeno mi je da nije ništa slomljeno već je iščašeno te da nema unutarnjih ozljeda glave.

Krenuli smo za Zagreb i samo sam htjela plakati. Ne zato što me boljelo, nego zato što sam si dozvolila slušati bol, slušati sve ono što s njom izlazi na površinu.

Opisat ću sliku koja mi se javila, koja se razmotavala i prenosila svoje značenje.

Radi se o slici zemlje koja se priprema za sadnju – period razvoja do prve godine u kojoj djeca funkcioniraju na „programskom jeziku“ delta moždanih valova. U periodu do sedme godine, kada su theta moždani valovi „programski jezik“ funkcioniranja, događa se sadnja sjemena te razvoj korjenčića i male, tanke, još slabašne biljke. To je razdoblje u kojem učimo što nam je potrebno, kako to možemo dobiti, promatramo svijet dječjim očima – znatiželjno, s povjerenjem, doslovno, čarobno, bez prosuđivanja… To je vrijeme istraživanja, mašte, kreativnog izražavanja, učenja, svladavanja vještina svakodnevne brige o sebi, upoznavanja svog tijela i emocija… To nije period racionalnog razmišljanja, planiranja, predviđanja mogućih posljedica, apstraktnog razmišljanja… Nije i razvojno nikako ne može biti. Ali mnogi od nas, kao i naši roditelji i njihovi roditelji, upravo smo u tom razdoblju bili prisiljeni razmišljati, da se kontroliramo, pristojno ponašamo, predviđamo posljedice… Možda smo bili kažnjavani ili posramljivani kada smo maštali, govorili o idealima, o životu i mogućim rješenjima… Školske i kućanske obveze ispred igre i opuštanja i druženja… Učili smo da kreativno izražavanje nije poželjno ni vrijedno, da se od toga ne može živjeti… Zahtjevi da kontroliramo tugu, bijes, frustraciju, nemoć, strah – a nitko nam nije pokazao kako… Još kad krenemo u školu, kad sve naše potrebe moraju biti prilagođene školskom satu, pravilima i obvezama, kad neki školski zadatci, tj. način na koji se očekuje da ih svladamo nisu u skladu s našim razvojnim sposobnostima, jer smo još daleko od razvoja načina funkcioniranja u beta moždanim valovima…

Sve to vodi do unutarnjeg stanja u kojem se mlada biljka silom trudi biti nešto što razvojno još uvijek ne može biti. Počinje osjećati da nije dovoljno dobra, da što god napravi nije dovoljno dobro. Kad zaključi da je to istina o njoj, može ići u pasivnost ili agresiju ili pasivnu-agresiju. I nije važno kako se to dalje manifestira, već ono što se u pozadini događa – odbijanje prihvaćanja svog tempa, svoje razvojne faze, onoga što trenutno jest. To vodi do potrebe za stavljanjem maske da smo dobro, da smo jači i sposobniji nego što jesmo. To vodi do pretjeranog truda kako bismo ispunili tuđa očekivanja i zahtjeve. I dalje vodi do zaborava tko smo i kako smo. Zaboravljamo i ne želimo se prisjetiti istine da je naša biljčica još uvijek nježna – jer moramo glumiti snagu. Kako naša biljčica još uvijek treba njegu i pažnju, biti otvorena za primanje svega potrebnog za njen pravilan rast – jer mi moramo biti nježni i pažljivi prema drugima, davati drugima i ponašati se kako traže od nas, bez obzira koje su naše trenutne potrebe. Ne želimo priznati da smo duboko tužni i uveli – jer ne smijemo biti prisutni u sadašnjem trenutku, pratiti vlastiti ritam i potrebe…

Taj pretjerani trud da budemo nešto što nismo dovodi do dubokog nezadovoljstva i dubokog osjećaja da nas ljudi ne cijene dovoljno, da nemamo dovoljno veliku plaću za sve to što radimo, da nosimo sve na svojim leđima, da nas nitko ne razumije, da se ne uklapamo… A opet… moramo preživjeti… moramo nastaviti igrati ovu igru.

Moramo li zaista, ili postoji drugačiji način?

Lekcije koje učim kroz iščašeni gležanj govore da drugačiji način itekako postoji. Do tog drugačijeg dolazi se kroz uranjanje u sebe, vraćanje Sebi, gledanje istini u oči, kroz odustajanje od borbe i bijega, od potrebe da nešto ili nekoga na silu promijenimo te kroz otpuštanje svog identiteta i kontrole.

Znam… Često nije lako. Često zastrašuje. Nužno je i vrijedi, a pritom pomoć i podrška ljudi koji su na istom putu vraćanja Sebi vrijedi više od zlata. Hvala svim ljudima koji putuju sa mnom i koji su uz mene u različitim fazama života – znate koji ste.

Od Srca Srcu,
Rebeka
(fotografija preuzeta sa stranice pixabay – StockSnap)