https://www.facebook.com/686123037916659/

Škola prirodnog hoda, Zagreb (2026)

08/12/2025

Kao fizioterapeutkinja i psihologinja, odnos tijela i psihe promatram kao partnerski odnos 🤝, i svojim klijentima ciljanim vježbama pomažem uspostaviti balans, smanjiti bol i povećati pokretljivost.💃🕺

Piši mi na WhatsApp 👉 wa.me/+385992074765

16/09/2025

ZLATOKOSA NA FIZIOTERAPIJI...

Odlazak na fizioterapiju podsjeća na dogodovštine u bajci "Zlatokosa i tri medvjeda". Fizioterapeut je taj koji kuha kašu, ali ne zna unaprijed hoće li kaša biti prevruća 🥵, prehladna 🥶, ili baš taman 👌 Zlatokosa treba biti spremna na rizik i probati razne kaše, i ponekad opeći jezik, koji često počne boljeti tek sutradan, nakon što je cijela zdjelica već pojedena.

Ipak, kao što kaže Wilbert E. Fordyce (1923. - 2009.), pionir istraživanja psihologije kroničnog bola, bol ne znači ozljedu ("Hurt is not equal to harm."). Između ostalog, može biti znak zdravog i nužnog pomicanja tijela (i psihe) izvan zone komfora.

Sjećam se kada mi je tijekom studija fizioterapije na praksi fizioterapeutkinja-mentorica dala zadatak da radim s pacijenticom koja se oporavljala nakon operacije gležnja. Premda su kosti već bile zacijelile, pacijentica je i dalje vježbala ležeći na stolu, s elastičnim trakicama kao jedinim otporom. Budući da je izrazila sasvim razumljivu želju da se što prije vrati na fizički zahtjevan posao, odlučila sam ubrzati pužev korak kojim je dotad napredovala rehabilitacija. Taj je dan sa mnom vježbala u stojećem položaju, sasvim uspješno, ne žaleći se na bolove.

Sutradan nisam bila raspoređena na tom radilištu, nego tek prekosutra, kada me mentorica dočekala s punim tanjurim kipuće jezikove juhe: "Što si uradila pacijentici?! Jesi ti normalna?! Jučer mi je došla sva upaljena!!!"

Dok se mentorica još pjenila, došla je pacijentica, nimalo zabrinuta i nimalo upaljenoga gležnja. Bila je zadovoljna što smo očito na siguran način pomaknule granicu prema što skorijem oporavku.

Premda, dakako, nije dobro da kaša bude kipuća i na postojeću ozljedu doda novu, često je nužno da bude dovoljno topla da potakne željenu adaptaciju tkiva prema povratku izgubljene funkcije. A ako se i dogodi nova mikro-ozljeda, treba je shvatiti kao dio procesa, u kojem vrijedi princip: jedan korak natrag, naprijed dva. Krivulja napretka nikad nije ravna i na to se treba mentalno pripremiti.

Konkretno, ako trenutni intenzitet bola na ljestvici od 0 do 10 iznosi 3, i ako se sutradan bol povisi na 4, ali se prekosutra, nakon dana oporavka, spusti na 2, znači da je kaša ipak bila taman, premda se činilo da je prevruća.

Ponekad vrijedi izreka: "No pain, no gain." Ili po naški: "Bez muke nema nauke."

Kakva su vaša iskustva s fizioterapije?

22/08/2025

KAD CP KRENE KOZJOM STAZOM DO AUTOPUTA...

U prethodnom postu bilo je riječi o hipotezi o morfičkoj rezonanciji i morfičkim poljima Ruperta Sheldrakea, te o motoričkim poljima kao podvrsti morfičkih polja. Ako bi se Sheldrakeova hipoteza primijenila na osobe s cerebralnom paralizom, to bi značilo da će za ljudsku vrstu tipičan obrazac hoda naučiti lakše nego neki obrazac koji se nikada nije dogodio ili se događao rjeđe. Polje će im u tome pomoći.

Koje je moje iskustvo iz prakse? Mogu govoriti samo na temelju svoje "studije slučaja" na prijatelju Jasminu, odrasloj osobi s cerebralnom paralizom, ali vjerojatno je tako donesene zaključke moguće prilično široko generalizirati. Jasmin uči po istim principima motoričkog učenja kao i osobe s neometenim motoričkim razvojem, i jednakom brzinom. Ti su principi detaljno opisani u udžbenicima motoričkog učenja i motoričke kontrole. Na taj način može se "od nule" graditi i učiti određeni pokret na način da je sve bliži normalnom pokretu, a kad mu se dovoljno približi, osjeti se djelovanje privlačne sile polja. U tom trenutku nešto što je dotad bilo samo slično normalnom pokretu postane zaista normalni pokret.

Iz moje perspektive gledano, taj je osjet najsličniji osjetu koji imam kada punim svoju pametnu narukvicu magnetnim punjačem. Ako i samo ako se narukvica dovoljno približi punjaču, doći će do privlačenja i osjetit će se "klik". Taj klik osjeti se i u radu s Jasminom, kada polje privuče tijelo u normalni motorički obrazac, ali samo ako je tijelo motoričkim učenjem dovedeno do stanja da normalni obrazac može izvesti. To znači da prije toga treba uvježbati regulaciju tonusa mišića, uspostaviti svjesnu komunikaciju mozak–mišić tamo gdje je nema, naučiti paliti i gasiti svaki mišić posebno i u kombinaciji s drugima, ojačati slabe mišiće.

Kad sam s Jasminom krenula na taj put, znala sam u kojem smjeru treba ići, znala sam kako izgleda autoput kojim prometuje normalni pokret. I mislila sam da će taj autoput trebati vježbom iz ničega izgraditi. Otkriće je bilo da je autoput cijelo vrijeme tu, samo mu se treba dovoljno približiti, raznim neutabanim putevima i kozjim stazama.

21/08/2025

MOTORIČKA POLJA I CEREBRALNA PARALIZA

U prethodnom postu opisala sam kako sam pomažući Jasminu, prijatelju s cerebralnom paralizom, da nauči normalno hodati naišla na nešto neočekivano, nešto što je nadilazilo dobro poznate principe motoričkog učenja. Naime, primijetila sam djelovanje neke vrste polja koje organizira pokret kada se stvore za to potrebni uvjeti, a oni su voljna kontrola nad pojedinim mišićima i dovoljno snažni mišići, što se sve može motoričkim učenjem i vježbom. Taj dio nije sporan. Moj prvotni plan je bio da "od nule" napišem softver za normalni hod, pa da ga Jasmin vježbom "instalira" na svoj s vremenom oporavljen mozak.

Međutim, ono što sam u praksi zatekla, u prvo vrijeme u nevjerici, bilo je da softver već postoji u obliku nekakvog polja koje neprestano djeluje htjeli mi to ili ne. Sjetila sam se Ruperta Sheldrakea, britanskog biologa s Cambridgea i glasovitog "heretika" među znanstvenicima, kako su ga nekoć nazivali. Moje opažanje potvrđivalo je njegovu hipotezu.

Sheldrake je autor hipoteze o morfičkoj rezonanciji i morfičkim poljima. Morfička rezonancija je ideja da slične stvari utječu jedna na drugu kroz prostor i vrijeme. Morfička polja su polja koja organiziraju sve prirodne sustave na svim razinama kompleksnosti. Morfička polja koja upravljaju pokretima životinja i ljudi nazivaju se motoričkim poljima. Ona stvaraju repetitivne pokrete, kao što su pokreti nogu kod hodanja, pokreti krila kod letenja ili pokreti čeljusti kod žvakanja.

Sva morfička polja temelje se na navici, na ponavljanju sličnoga kroz prostor i vrijeme. Stereotipni obrasci pokreta kao posljedica navika na nižim se razinama manifestiraju kao refleksi, a na višim razinama kao instinkti.

Premda postoje motorička polja tipična za vrstu, hipoteza uzima u obzir i učenje jedinki. Ako su novi obrasci ponašanja uspješni, imat će tendenciju ponavljati se. Stoga će se nova motorička polja stabilizirati morfičkom rezonancijom kako naučeno ponašanje ulazi u naviku. Novo motoričko polje može nastati ne samo prvi put u povijesti jedinke, nego i prvi put ikada. S druge strane, jedinka može naučiti nešto što su drugi članovi njezine vrste već naučili u prošlosti, a zahvaljujući morfičkoj rezonanciji naučit će to lakše i brže nego da je ona prva koja to uči.

Hipoteza nadalje predviđa da je normalno tijelo nužno za normalno ponašanje. Ako se za ilustraciju uzme kao primjer radioprijemnik, promjene unutar uređaja mogu utjecati na zvuk, ali to ne znači da glazba koja izlazi iz zvučnika nastaje unutar uređaja. Ipak, da bi uređaj vjerno prenio glazbu, mora biti tehnički ispravan.

Što to praktično znači za osobe s cerebralnom paralizom i njihovo liječenje? O tome u sljedećem postu...

21/08/2025

KAKO SE MOJA HIPOTEZA O CEREBRALNOJ PARALIZI POKAZALA DJELOMIČNO NETOČNOM...

Kao što sam opisala u prethodnom postu, kad sam počela kreirati program učenja "manekenskog hoda" za svog prijatelja Jasmina s cerebralnom paralizom, krenula sam od hipoteze: Premda instinktivni program za normalni hod nije instaliran tijekom prvih mjeseci i godina života jer je hardver (mozak) u tom ključnom razdoblju bio oštećen, naknadno se softver za normalni hod može instalirati na sada već u velikoj mjeri ili sasvim oporavljen mozak.

Dugo je sve išlo onako kao što to predviđaju teorije motoričkog učenja – Jasmin je učio male motoričke jedinice, sastavnice normalnog pokreta, koje bi zatim povezivao u veće cjeline. Sve je išlo po planu. Ali broj varijabli koje treba svjesno kontrolirati sve je više rastao. Već me lagano bila počela hvatati panika hoće li mozak zakuhati od toliko računanja, hoće li zablokirati kad zaključi da složenost zadatka nadilazi njegove mogućnosti obrade podataka.

Odnedavno možemo vidjeti kako se kreću napredni humanoidni roboti poput Teslinog Optimusa. U pozadini onoga što vidimo izrazito su složeni matematički algoritmi i modeli učenja (link na video je u prvom komentaru!). Motoričko učenje normalnih motoričkih obrazaca "od nule", kao u Jasminovom slučaju, zapravo je slično programiranju humanoidnog robota. Male motoričke jedinice ulančavaju se u sve složenije motoričko ponašanje.

Ipak, u našem zajedničkom radu dogodilo se nešto što nisam predvidjela. Nakon što bismo stare, CP motoričke obrasce rastavili na sastavne elemente, na male građevne blokove, ti bi se blokovi, uz malo poticaja, kao nekom čarolijom ponovno sastavili u potpuno normalne obrasce, tipične za ljudsku vrstu. To je proces sličan rastavljanju proteina na aminokiseline, od kojih se zatim mogu graditi novi, drukčiji proteini.

Nemalo sam se iznenadila kad sam primijetila da se motorički građevni blokovi ponašaju poput željezne prašine na papiru ispod kojeg je magnet. Cerebralna paraliza je poput ljepila koje motoričke blokove nasilu drži organizirane u CP-obrascu, koji ima svoju logiku, ali je kontra polja koje organizira tipično ljudsko motoričko ponašanje. Nakon što se blokove "odlijepi" i time oslobodi, djelovanje polja organizira ih u normalnom obrascu.

O motoričkim poljima i Rupertu Sheldrakeu u sljedećem postu...

21/08/2025

MOŽE LI OSOBA S CEREBRALNOM PARALIZOM NAUČITI HODATI KAO MANEKEN?

Kad sam prije više od šest godina započela zajednički eksperiment sa svojim prijateljem Jasminom, mladom odraslom osobom u kasnim 20-ima s dijagnosticiranom spastičnom cerebralnom paralizom, moja početna ideja bila je sljedeća: Premda instinktivni softver za normalni hod nije instaliran tijekom prvih mjeseci i godina života jer je hardver (mozak) u tom ključnom razdoblju bio oštećen, naknadno se program za normalni hod može napisati i instalirati na sada već u velikoj mjeri ili sasvim oporavljen mozak. To je bila radna hipoteza koja je čekala svoju potvrdu ili odbacivanje.

Kao krajnji cilj postavila sam učenje "manekenskog hoda", koji će zamijeniti trenutni "hod u CP-obrascu". U teoriji, motoričkim učenjem, ako osoba za njega ima dovoljno kognitivnog kapaciteta, što Jasmin nedvojbeno ima, može se naučiti baš svaki pokret, pa i normalni, koliko god on iz Jasminove perspektive izgledao nenormalno i neprirodno.

Principi motoričkog učenja detaljno su opisani u svakom udžbeniku iz motoričkog učenja i motoričke kontrole i lako ih je slijediti. Uostalom, taj sam proces prošla i na vlastitoj koži, učeći u svojim 20-ima na satovima baleta hodati sasvim nenormalno i neprirodno, kao labud. Dok mi taj način kretanja s vježbom nije postao sasvim normalan i prirodan. Postao je moja "druga priroda". Tako sam pretpostavila da će i Jasminu normalni hod s vježbom postati njegova "druga priroda" – ugodnija, efikasnija, lakša, jednostavnija od njegove "prve prirode", tj. hoda u CP-obrascu.

Ako sam ja mogla naučiti hodati kao labud (doduše, nimalo onako graciozan kao u izvedbi Svetlane Zakharove na donjoj slici, ali ipak labud) zašto Jasmin ne bi mogao naučiti hodati kao maneken (nema veze što taj hod neće biti za svjetske piste, kao što, uostalom, ni moj labuđi hod nije za svjetske pozornice)?

Moja početna hipoteza djelomično je potvrđena, a djelomično odbačena. O tome više u sljedećem postu...

21/08/2025

LIJEČENJE IŠIJASA – 4 OPCIJE

Ovim postom završavam niz crtica pisan na temelju predavanja Toma Jessona o išijasu na platformi TrustMe - Ed. Evo koje opcije navodi kada je riječ o liječenju i što kažu istraživanja.

1. TJELOVJEŽBA I KRETANJE

Treba pronaći pokrete koji najbolje pašu (stojeći, sjedeći i ležeći) i kretati se koliko bol dopušta. Pretjerana aktivnost, pak, može dodatno razbuktati upalu. Koristan je tzv. "nerve gliding" (klizanje živaca), kako bi se pokretanjem živca potaknula cirkulacija unutar njega, pod uvjetom da ga se dodatno ne iritira.

Premda postoje specifične vježbe koje teorijski pomažu, ipak je na kraju na samom pacijentu da otkrije koji pokreti njemu najbolje pašu. Preporuka prof. Davida Butlera, pionira u istraživanju bola, glasi: "Just wiggle and jiggle!" (u slobodnom prijevodu: "Gibajmo se lijevo–desno!") Također važnu ulogu imaju stres, spavanje, prehrana. Treba misliti na zdravlje ukupnog organizma kao psihofizičkog sustava, a ne samo na izolirani korijen živca.

2. OPERACIJA

Istraživanje (Peul i sur., Surgery versus Prolonged Conservative Treatment for Sciatica, 2007.) kaže da u prosjeku kod operiranih pacijenata dolazi do bržeg smanjenja bola u odnosu na pacijente liječene konzervativno. Međutim, nakon godinu dana nema razlike u osjetu bola između dvije skupine (vidi dolje sliku!).

Također se čini se da ima više koristi od operativnog zahvata ranije nego kasnije. Pacijenti koji odu na operaciju unutar 6 mjeseci od početka bola imaju nešto bolji ishod nego oni koji dulje čekaju.

Operacija je svakako opcija ako je prisutan izrazit ili progresivan gubitak snage.

3. KORTIKOSTEROIDNE INJEKCIJE

Nejasni su dokazi na temelju istraživanja, ali čini se da dolazi do kratkoročnog poboljšanja koje bi po veličini efekta moglo odgovarati efektu operacije. Kod nekih pacijenata rezultati su bolji nego kod drugih, možda ovisno o mjestu aplikacije kortikosteroida ("blokade"), možda ovisno o tome je li upala ili, pak, mehanički pritisak glavni izvor bola. Kao i u slučaju operacije, bolji je ishod ako se primijene ranije nego kasnije, prije nego što krene progresivno oštećenja živca.

4. TABLETE

Premda nema čvrstih dokaza da gabapentinoidi ili kortikosteroidi u obliku tableta pomažu kod neuropatskog bola, postoje anegdotalni izvještaji da ipak djeluju. No, ako ih se koristi, treba to činiti s velikim oprezom zbog dugoročnih negativnih nuspojava.

20/08/2025

NESRETNI DISKOVI

Kad se kralježnica savija prema naprijed, nucleus pulposus (želatinozna jezgra) pod pritiskom se s prednje strane suzi, istovremeno sa stražnje strane vršeći pritisak na annulus fibrosus (vlaknasti prsten), koji je na tom mjestu rastegnut (jer se pri fleksiji kralježnice razmak između kralježaka sa stražnje strane poveća), pa je u oslabljenoj poziciji. Ako mehanička sila nadilazi elastičnost i otpornost tkiva, može nastati tzv. progresivna radijalna fisura (pukotina) annulusa fibrosusa, za što kod nekih ljudi postoji i genetska predispozicija. U tom slučaju nucleus probija jednu po jednu lamelu annulusa dok u konačnici, ako se proces ne zaustavi, dođe do hernije diska, to jest curenja jezgre diska van.

Materijal koji je iscurio nije uvijek samo nucleus, nego mogu biti prisutni i dijelovi annulusa, dijelovi gornje ili donje završne ploče (hrskavice na površini diska, uz gornji i donji koštani dio kralješka), a ponekad i koštani fragmenti, pogotovo kod mlađih osoba, čiji diskovi sadrže više vode, pa su hernije silovitije.

Hernija diska može izazvati radikularni bol (koji se širi u stražnjicu i duž noge). S vremenom se hernija može resorbirati, zahvaljujući djelovanju makrofaga, koji proždiru strane tvari (u ovom slučaju tvari vlastitog tijela, ali koje se nalaze tamo gdje se ne bi trebale nalaziti), a zatim ih razgrade svojim enzimima i tako uklone iz organizma. Imunosustav na taj način počisti nered nastao nakon ozljede. A čak i ako imunosustav u tome ne uspije, hernija s vremenom obično gubi na važnosti. Aktivne, svježe hernije izazivaju upalu i iritiraju sve oko sebe, ali kad se s protokom vremena kalcificiraju, postanu manje klinički važne.

Usto, kad je o hernijama diska riječ, veličina nije toliko bitna. Istina, velika ekstruzija diska nije baš vijest za poželjeti. Ali ne znači ni lošiju vijest od manje protruzije diska. Može čak značiti bolju vijest, jer je izgledniji brži oporavak. Naime, što je hernija veća, to je izloženija imunosustavu i njegovim makrofagima, pa ju je lakše počistiti, ukloniti iz organizma.

19/08/2025

SRETNI DISKOVI

Zdravi, sretni međukralježnički diskovi izgledaju kao na lijevoj slici. S vanjske strane vide se koncentrični prsteni annulusa fibrosusa (vlaknastog prstena), a u sredini je nucleus pulposus (želatinozna jezgra), čija se konzistencija uspoređuje s konzistencijom paste za zube, zobene kaše ili vlažnog mesa rakova.

Silu koja odozgo dolazi kroz kralježnicu apsorbira nucleus pulposus. Ta sila ne potječe samo od težine tijela, nego i od mišića koji se kontrahiraju kako bi nas držali u određenom položaju te od tereta ako ga nosimo. Nucleus pulposus ponaša se poput vodenog balona na stolu koji ako pritisnemo odozgo rukom, raširi se u stranu. Dakle, uloga nucleusa pulposusa je da dio sile koja dolazi odozgo preusmjeri u stranu, poput pritisnutog vodenog balona. A uloga annulusa fibrosusa, koji svojim nizom koncentričnih prstenova podsjeća na gumu, jest da svojim širenjem u stranu apsorbira taj pritisak. Taj nam mehanizam omogućuje da što ravnomjernije distribuiramo mehaničku silu kroz tijelo.

U čemu je onda problem? Kako sretni diskovi postanu nesretni? O tome u sljedećem postu...

18/08/2025

ŠTO ŽIVAC ŽIVCIRA? – drugi dio

Osim mehaničkog pritiska (o kojem je bilo riječi u prethodnom postu), korijen spinalnog živca može živcirati KEMIJSKA IRITACIJA.

Iritansi mogu potjecati od međukralježničkih diskova, fasetnih zglobova (malih zglobova između kralježaka) ili, u rijetkim slučajevima, infekcije (npr. herpes zoster). Dvije su teorije zašto dolazi do iritacije živca u slučaju hernije diska:

1) DISK SADRŽI KEMIJSKE IRITANSE

Diskovi su žive strukture, u kojima se neprestano događa razgradnja starog i gradnja novog tkiva. Kako bi disk mogao razgraditi staro tkivo, mora imati za to predviđene stanice i enzime, koji po svojoj prirodi iritiraju tkivo. Ako se dogodi hernija diska, te stanice i enzimi razliju se po korijenu živca, iritiraju ga i izazovu upalnu reakciju.

2) DISK POKREĆE AUTOIMUNU REAKCIJU KOJA ZAHVATI ŽIVAC

Unutrašnjost diska nakon prvih nekoliko mjeseci života nije opskrbljena živcima i krvnim žilama. To znači da imunosustav nije "upoznao" disk, ne zna kako izgleda unutrašnjost diska. Kada se dogodi hernija diska, imunosustav taj dio diska ne prepozna kao vlastito, nego kao strano tijelo, pa pokrene upalnu reakciju. Ni kriv ni dužan, korijen živca nađe se zahvaćen u unakrsnoj vatri, pa opet imamo kemijsku iritaciju živca. Upala koja je namijenjena razaranju hernije diska može početi razarati strukturu živca, što dovodi do radikulopatije (gubitka funkcije, tj. snage i osjeta). Nadalje, upala potiče živac na stvaranje akcijskih potencijala na abnormalnim mjestima, pa nastane osjet bola.

Upala je u određenom smislu dobra stvar. Jest da izaziva bol i razara tkivo. Ali bol je koristan jer nas prisiljava da se odmorimo i oporavimo nakon ozljede. A oštećeno tkivo treba razgraditi kako bi se izgradilo zdravo tkivo. Degeneracija prethodi regeneraciji.

24/07/2025

ŠTO ŽIVAC ŽIVCIRA? – prvi dio

Nastavljam s crticama iz predavanja Toma Jessona iz prošlog posta. Kao i svatko od nas, i živac se da naživcirati, a takvog ga je teško ignorirati. Svaki Balkanac zna da mu smeta propuh, pa o njemu neću, nego o druga dva uzroka.

MEHANIČKI PRITISAK prvi je na listi, i o njemu će biti ovaj post. Do mehaničkog pritiska na korijen spinalnog živca dolazi ako nastane foraminalna stenoza, tj. suženje međukralježnog otvora (lat. foramen intervertebrale) kroz koji korijen živca prolazi kada izlazi iz kralježnične moždine. Suženje može izazvati disk svojom hernijom, ali i koštane izrasline (osteofiti), najčešće posljedica osteoartritisa. Živac može biti direktno pritisnut, kao kad nam u tramvaju netko stane na stopalo, ili indirektno, kao kad je tramvaj preuzak za puno ljudi pa osjećamo da smo prikliješteni čak i kad nas nitko izravno ne dodiruje, jer u međukralježnom otvoru nalaze se i druga meka tkiva, a ne samo korijen živca.

Svakom je poznat fenomen utrnule noge kad dugo sjedi u nezgodnom položaju. Mehanički pritisak povisi pritisak u živcu, što ometa protok krvi kroz njega. To u živcu stvara edem, što dodatno povisi pritisak. Ako živac nema dovoljno krvi, nema dovoljno kisika za provođenje živčanih impulsa. Kada promijenimo položaj noge, ponovno se uspostavi opskrba živca krvlju, a time i kisikom, te živčani impulsi slobodno poteku.

Ako pritisak na živac potraje, kao kod patoloških promjena na lumbalnoj kralježnici, osim što impulsi počnu izbijati na mjestima na kojima normalno ne bi trebali izbijati (što je objašnjeno u prethodnom postu), pa za posljedicu imamo radikularni bol (lumboishijalgiju), može doći i do degeneracije živca i time radikulopatije, tj. gubitka funkcije, što se očituje u smanjenju osjeta i snage u zahvaćenom dijelu tijela, npr. u stopalu.

Škola prirodnog hoda

08/12/2025

16/09/2025

22/08/2025

21/08/2025

21/08/2025

21/08/2025

21/08/2025

20/08/2025

19/08/2025

18/08/2025

24/07/2025

Address

Telephone

Website

Alerts

Contact The Practice

Shortcuts

Featured

Share

Category