04/06/2025
10 godina kao maser
(Objava povodom jubileja)
Dođe i taj dan kada se osvrneš iza sebe i shvatiš – prošla je decenija od trenutka kada si napravio zaokret u životu. Danas obilježavam 10 godina od kada sam ušao u svijet masaže – poziv koji me izabrao, iako ga nikada ranije nisam ni razmatrao.
Ali tako je to kada život odluči da te istjera na pravi put a ne da te pusti da lutaš, pod uslovom da osluškuješ te znakove koje ti šapuće.
Nakon osam godina studija i stečene diplome i zvanja inženjera prehrambene tehnologije i odrađenog pripravničkog staža u gradskoj pekari i niz bezuspješnih pokušaja da nađem posao u struci, sudbina je tog vrelog jula 2014. godine odlučila da me usmjeri drugim putem. Jedan neuspio pokušaj zaposlenja, jedno čekanje voza i jedna tiha misao u meni – bila je to prekretnica.
Upravo tada, uz vrućine kakve znaju da budu pogotovo u Podgorici, nakon sedam dana probnog rada, saznajem da poslodavac nije više zainteresovan za moje usluge. Ošamućen od ljetnje vrućine i gonjen razočarenjem i mišlju šta sad i kako dalje uputio sam se ka željezničkoj stanici. U tom trenutku samo jedno sam dobro razlučio a to je da za mene nema posla u struci i da na to zaboravim.
Teško sam se mirio sa tom činjenicom kada pomislim na sve godine i vrijeme provedeno studirajući, ali znao sam da moram ići dalje i nekim drugim putem u skladu sa svojim mogućnostima i okolnostima koje su mi bile nametnute od samog života.
Voz, kao po običaju, kasni. Sunce prži, asfalt se topi, a ja stojim i razmišljam. Tri su sata popodne kada ulazim u onu staru, dobro poznatu konzervu od voza – koja nam je ostala iz doba Tita, čiji rok trajanja, izgleda, nikada neće isteći. Unutra – ustajao vazduh, prozori prljavi, na mjestima umrljani i prefarbani grafitima, jedva odškrinuti jer se više i ne mogu otvoriti. Ipak, taj mali otvor dovoljan je da malo vazduha uđe i napravi blagu promaju. Klima, naravno, nije ni postojala u vrijeme kad je ovaj stari voz proizveden.
Sve ovo ne pišem slučajno već želim reći da se dobre ideje ne rađaju uvijek u idealnim uslovima. Ponekad se pojave baš onda kad te život dovoljno pritisne, kada stvari ne idu kako si zamislio i kada osjetiš ono pravo – da je vrijeme za promjenu.
Upravo tada, u tim uslovima u tom starom vozu, negdje između Podgorice i Bara, rodila se ideja: šta ako postanem maser?
A onda se pojavi roj drugih pitanja gdje se to uči, kako se uči za masera meni potpuno nepoznato zanimanje i oblast o kojoj nikad do tada nisam ni razmišljao. I naravno ni odgovori ne dolaze tačno na vrijeme već sa malo zakašnjenja kao i naši vozovi.
Priča se dalje nastavlja na terasi moje kuće gdje sjedim sa bratom od ujaka koji je ljetovao u Baru, razgovor teče spontano teme se mijenjaju na red dolazi i tema u vezi posla. Pričam o mojim neuspjelim pokušajima i o novonastaloj ideji. Slušajuči me i u želji da mi pomogne i da neke odgovore na pitanja koja su se nametala sama po sebi, da mi preporuku da upišem u Beogradu kurs za masera kod jednog čovjeka za koga zna da ima svoju školu obuke za masaže. Nedugo zatim dobio sam broj te škole, kontaktirao sam ih i raspitao se kada počinju sa radom i kakvi su uslovi za upis.
Primicao se kraj septembra vrijeme kada sam trebao da se otisnem u nove izazove i životne putešestvije, bez puno očekivanja i sa trunkom zebnje da li ja to mogu jer mi je sve nepoznato i novo a moj vid dosta oslabljen. Sa skromnim budžetom i pozajmljenim parama u visini nešto više od povratne karte krećem za Beograd gdje me čeka brat kod koga ću biti smješten.
Najzad je došao prvi čas i predavanja. Grupa poveća, nas možda dvadesetak, svi slušaju i zapisuju a mene i dalje muči pitaje da li ja to mogu? Na kraju predavanja kada su se svi razišli priđem profesoru, čovjek osrednjih godina pun pozitivne energije, neke mirnoće i tihe radosti kaže mi da vjerujem u sebe jer je već radio sa osobama koje slabije vide.
Na prvim vježbama ja za malo odustajem, kada sam došao i vidio da je cijela prostorija u nekom polumraku sa ponekom lampom koja osvetljava prostoriju za vježbanje. Jedva da sam išta vidio a treba da pratim gledam i ponavljam pokrete ruku koje on pokazuje. Prvo razočarenje na samom startu a ujedno i veliko iskušenje. Taj prvi čas vježbi prođe nekako a za drugi sam se debelo mislio da li ću doći a opet sa druge strane nešto mi je govorilo da se ne predam na samom startu i eto mene i na drugom času vježbi.
Profesor me tada stavlja da radim uz njega, da pratim njegove pokrete kako bih bolje sve vidio, i tako dan za danom upoznajem se i sa ostalim kolegama, stvara se neko zajedništvo gdje i oni shvatajući moj problem sa vidom, počinju da mi pomažu kad god nešto zatreba.
Tako prolaze časovi vježbi, mjesec za mjesecom, stepen za stepenom edukacija i nakon pet mjeseci eto sertifikata i mene kao masera.
Kraj Februara mjeseca 2015. godine došlo vrijeme da se vratim za Bar. Zvanje imam, al počinju opet da se javljaju stara pitanja gdje sad da počnem da radim. Gdje se to traže maseri i gdje mogu da rade i opet se uvlači u mene doza neizvijesnosti. Ljeto je daleko hoteli koji imaju wellness program još nisu počeli sa radom, čujem da u nekim kozmetičkim salonima ima osoba koje masiraju, po neko radi i kući. Sve to sublimiram i odlučim da počnem sam da radim i da otvorim svoj klub za masaže. Bez puno para u džepu dolaze nova pitanja, gdje da nadjem prostor, kako da ga opremim, kako da sredim papire, koliko mi novca treba za sve to i gdje da ga nađem? Opet nova iskušenja na samom startu, ali nešto me i dalje tjera da krenem u tom pravcu. Odluka je pala i prihvatam izazov korak po korak, a kada kreneš vrata se otvaraju i pojavljuju se ljudi na tom putu koji svako na svoj način pomaže da dođem do željenog cilja. Neko mi tada reče da je dobro kada nešto započinješ i otvaraš da bude četvrtak da bude srećno i beričetno.
4. Jun 2015. Godine, dodje i taj četvrtak, dan Svetog Jovana Vladimira velikog sveca i zaštitnika našeg grada, otvaram vrata svog kluba za masaže nazvanog Val, a što bi mi rekli talas. Nešto što me asocira na ljeto, i more, na uživanje u moru i talasima, na opuštanje.
Val kao talas. Talas kao život. Talas kao put kojim sam došao do ovdje.
Tako je prošlo nepunih godinu dana od one ideje u vozu od Podgorice do Bara do konačne realizacije mojih želja i zamišljenog. Srećan zbog svega toga a opet prizeman jer sam znao da tek sada slijedi ono glavno, treba se dokazati i predstaviti gradu i gradjanima, budućim klijentima, među ostalim kolegama koji već dugo rade i na dobrom su glasu a ja potpuni anonimus i početnik u tom krugu masera.
Godine su počele da se nižu jedna za drugom, klijenti počeli da dolaze domaći i stranci, sa svakim novim klijentom rastao sam i ja kao maser i kao osoba sticao vještinu, znanje i rutinu i izgradio neki svoj stil i pristup radu, a time je raslo i samopouzdanje i osjećaj da sam najzad na pravom putu.
Poslije ovih 10 godina mogu sa sigurnošću reći da sam jako srećan i ponosan što se bavim ovim poslom a za sve to su mi potvrda klijenti koji dolaze sa svih strana i merdijana i barem jedan klijent sa svakog kontinenta koji je bio kod mene. Naravno da ne bude previše pretenciozno bilo je i onih koji nisu bili zadovoljni i koji su mi bili najveća škola da razmislim šta je to što nije bilo dobro i šta treba da promijenim, jer bez njih ne bih išao naprijed.
Uskoro me očekuje i 1000. klijent – još jedna simbolična prekretnica na ovom putu.
Ovim.putem želim da se beskrajno zahvalim nekim ljudima koji su uticali na sam početak ovog mog neizvjesnog p**a i utkali dio sebe kroz podršku, savjet, pomoć na bilo koji način.: bratu Srđanu, profesoru Pedji Filipoviću - , kumu-bratu Nenad Šaltić , drugu bez rezerve Milošu Mijoviću, dugogodišnjoj prijateljici naše porodice Gina Masoničić, starom prijatelju i očevom drugu Zoranu Spajiću, zetu, vrsnom majstoru svog zanata Dalibor Kalasic i naravno svojim roditeljima Joku i Nadi punim razumijevanja i strpljenja, i želje da pomognu bez obzira da li mogu, kako to svaki roditelj zna, kao i voljenoj sestri Ana Ana koja je uvijek tu uz mene bez obzira na sve!
Naravno zahvalnost dugujem i svim onim ljudima, prije svega prijateljima bilo mojim lično bilo moje porodice koji su mi ukazali povjerenje i podržali moj rad bilo svoim dolaskom preporukom, savjetom, lajkovanjem ili dijeljenjem neke objave i reklame ili na bilo koji drugi način. U početku kada je malo ko znao da sam počeo sa radom oni su znali i bili tu kao velika podrška.
Na kraju ova objava i jubilej ne bi izašao u javnost da nije moje supruge Dragana Djukanović koja zadnjih 4 godine vodi računa o prisutnosti na društvenim mrežama, koja kreira i osmišljava sve objave i reklame, koja komunicira sa klijentima, pogotovo onim koji su iz inostranstva, koja vodi računa o klubu masaže da li je sve na svom mjestu i da li nešto nedostaje, inicira promjene i na taj način doprinosi i olakšava mom poslu i radu i svakako pruža bezuslovnu podršku.
💙 Na kraju – hvala Vama, mojim dragim klijentima, što mi iz dana u dan ukazujete povjerenje. Hvala vam na svakoj preporuci, poruci podrške i osmijehu nakon tretmana.
Ovo nije kraj. Idemo dalje u nove pobjede!
PS: Vidimo se na masaži! 😉
