12/07/2025
MISTERIJE GRADA MOSTARA
Tihi slojevi nevidljivog – kroz derviške sjenke, nevidljive čuvare i šapat kamena
UVOD: GRAD KOJI SE NE VIDI OČIMA
Mostar nije samo grad. Mostar je stanje svijesti koje se ne izgovara. Mapa bez granica. Pogled bez očekivanja. Grad čija se tišina ne mjeri decibelima, već dubinom prisutnosti.
Postoji Mostar koji se vidi – kameni, sunčani, pjesnički. Ali postoji i onaj koji se ne vidi – grad gdje ljudi šute da bi rekli više, gdje pogled liječi, gdje most nije građevina nego prijelaz između dva sloja svijeta. Taj sloj Mostara ne nalazi se u vodičima, ni u arhivama, ni na fotografijama. On se nalazi među sjenama, u prvim jutarnjim zrakama na Biskupuši, u neizgovorenim riječima između dvoje koji znaju.
Ovo je tekst o tom Mostaru.
I. MIMAR I TIHI GLAS MOSTA – ZIDAR KOJI NIJE SAMO GRADIO
O Starom mostu mnogo je rečeno. Da je savršen. Da se ne pomiče ni kad zemlja podrhti. Da nije spojen samo kamenom, već nečim što kamen ne zna – namjerom.
Ali malo je onih koji znaju priču o mimaru, majstoru koji je projektovao i nadzirao gradnju mosta – i o njegovim riječima koje je izgovarao dok je radio. I ne samo to – o tišini koju je nosio u sebi, i tišini koju je utkao među kamenje.
Ime mu se izgubilo. Ili ga niko nikada nije htio zapisati. U nekim rukopisima zovu ga samo „onaj koji je šaptao kamenu“. Po predaji, kada bi stao na obalu i posmatrao korito Neretve, znao je gdje treba postaviti luk i kako da kamen uđe u simfoniju sa vodom. Kao da je slušao unutrašnji glas rijeke, ne pitajući je direktno, nego dozvoljavajući da mu ona sama pokaže svoju težinu, svoj ritam, svoju tišinu.
Stari pisar I.M., koji je vodio dnevnik gradnje, zapisao je:
„Mimar ne govori mnogo. Kad govori, to su riječi koje više liče na molitve. Kaže da kamen ima srce – ali da ga čovjek mora umiriti prije nego ga uzida.“
Kažu da je svakog jutra, prije nego što bi položio prvi kamen toga dana, mimar sjeo na rub gradilišta, zatvorio oči i izgovorio tiho:
„Ja ne dižem most. Ja vežem dvije tišine.“
Ova rečenica prenosila se među šegrtima kao svetinja. Nije bila samo metafora. Vjerovalo se da ako bi neko zaboravio reći tu rečenicu – kamen bi se lakše raspao, voda bi uzburkala, a radnici bi se posvađali. Tišina nije bila samo odsustvo zvuka – bila je most sama po sebi.
Neki tvrde da je mimar razgovarao sa kamenom. Ne riječima. Vibracijom, pažnjom, šaptom. Govorio bi:
„Ti si već dio luka. Ja te samo podsjećam.“
Zapis iz tog vremena bilježi i da su neki radnici znali zateći mimara kako noću šeta po gradilištu, sam, bez svjetiljke, i šapuće sebi u bradu. Kada su ga pitali šta radi, rekao je:
„Slušam što mi kaže most. On zna kad je pretežak čovjek, a kad ga nosi duša.“
U jednom trenutku, kada su došli do najosjetljivijeg dijela luka, jedan šegrt je, u strahu, upitao:
„Učitelju, kako znate gdje ide koji kamen?“
Mimar je tada šutio dugo, pa rekao:
„Ako ljudi ne žele da se spoje – ni kamen ne zna gdje da legne.“
Ta rečenica ostala je zapisana ne u knjigama, već u sjećanju onih koji su tada prisustvovali gradnji. Ona nije bila samo misao o zidanju – bila je istina o narodu, o ljudima, o vremenu. Mimar nije gradio most samo između dvije obale – nego između dvije namjere. Ako su ljudi htjeli zbliženje – konstrukcija je tekla. Ako su htjeli podjele – nešto bi uvijek „zaškripalo“. Kamen bi pukao, uže bi se otelo, dan bi bio pun nesanice.
U jednom pismu, navodno sačuvanom u jednoj skrivenoj zbirci rukopisa, mimar je zapisao:
„Most je predaja. Ako tišina nije duboka, luk ne izdrži.“
Zato su derviši Mostara i govorili da je mimar znao više o duši grada nego o inženjerstvu. On nije gledao kako da spoji dvije strane – on je gledao kako da stvori prostor gdje ljudi više ne moraju govoriti da bi se razumjeli.
Niko nikada nije zapisao gdje je mimar pokopan. Nestao je, po nekim pričama, na dan kada je most konačno završen. Ujutro su ga svi vidjeli kako stoji u sredini mosta, gleda u Neretvu i šuti. Popodne – više ga nije bilo. Njegova halja ostala je složena pod svodom. Na njoj poruka, napisana tušem i svjetlom:
„Zidaj samo ono što ne moraš gledati da bi znalo da postoji.“
Stari most je danas i svjetovni i duhovni simbol. Njegova ljepota leži u njegovoj tišini. Kada stojiš na njemu i gledaš Neretvu, ako se umiriš, ako iznutra utihneš, možeš čuti nešto više od rijeke. Možeš čuti šapat onoga koji je zidajući most, zapravo zidajući svijet u kojem se ljudi sreću u tišini.
Kažu mistici:
„Kad je posljednji kamen stavljen, mimar nije rekao: Gotovo je. Rekao je: Sad mogu šutjeti.“
I zato, kad staneš nasred Starog mosta, i osjetiš kako ti u grudima nešto zadrhti, znaj – to ti mimar govori bez riječi. Možda ti samo tiho poručuje:
„I ti si kamen. I ti si most.“
II. MOSTARSKO DRUŠTVO TIŠINE – RED KOJI NE GOVORI
Oni nisu imali ime. Nisu imali simbole. Nisu ostavili zapise. Ipak, generacije Mostaraca pamte njihovo djelovanje. Zvali su ih jednostavno – Društvo Tišine.
To nisu bili sveci ni propovjednici. To su bili obični ljudi: kazandžije, berberi, učitelji, čak i konobari. Njihova praksa bila je jednostavna, ali duboka: kad bi vidjeli da neko pati, samo bi mu prišli i sjeli blizu – u tišini. Ponekad bi ostali tako minut, ponekad satima. Nikada nisu pitali, savjetovali, ni tješili. Samo su bili tu. I kad bi otišli, čovjek bi osjetio olakšanje. Nije znao zašto. Ali znao je da nije više sam.
Jedan zapis iz 19. stoljeća, pronađen među marginama vakufskih knjiga, kaže:
„Tišina ovih ljudi nije bila prazna. Bila je puna nekog starog jezika. Ko god je sjedio kraj njih, znao je da ga je neko razumio – bez ijedne riječi.“
Starac iz Donje Mahale ostavio je bilješku:
„Kad bih zamolio pomoć, ko god bih tiho sreo – samo bi sjedio, gledao i otišao. Ali rana se počela cijeliti bez lijekova.“
Članovi Društva Tišine vjerovali su da se prisustvom može uravnotežiti prostor, a da direktna intervencija stvara unutrašnji otpor. Zato nisu gledali direktno one kojima pomažu. Vjerovali su da je tiha pažnja dovoljna da pokrene iscjeljenje – a direktan pogled bi to preusmjerio na ego, poništio djelovanje.
Jedna njihova zabilježena izreka, prenesena usmenim putem:
„Ne liječiš riječima. Liječiš prisutnošću koja ne traži da bude viđena.“
III. KRUG SJENKI – MREŽA NEVIDLJIVIH
Oni nisu bili društvo, ni sekta. Nisu imali statuta, ni hijerarhije. Ali imali su nešto dublje – prepoznavanje.
Krug Sjenki bio je nevidljiva mreža ljudi povezanih ne dogovorom, već vibracijom. Bili su stari lončari iz mahala, samotnjaci s Bune, jedan ciganin s Tabana koji je znao napamet stihove Ibn Arabija, mladić koji je na Biskupuši crtao krugove u pijesku. Nisu se svi poznavali. Ali znali su za postojanje Jednog u Drugome.
Njihovo pravilo je bilo jednostavno: ne pričaj o onome što znaš – živi to. Ne uvjeravaj – vibriraj. Ne popravljaj – budi.
U gradskoj arhivi pronađena su tri pisma potpisana samo slovom E. Na njima piše:
„Kad padneš, ne traži tlo. Traži onog koji je pao prije tebe i ustao – a nije ništa rekao.“
Na marginama jednog drugog rukopisa stoji:
„Mostar se ne gradi kamenom, nego pogledima koje niko ne vidi.“
Krug Sjenki vjerovao je da svaka mahala ima svoju vibraciju, i da je svaka osoba dio sklada. Kada se taj sklad naruši, ne moraš ga popravljati. Moraš ga samo prepoznati i prisustvom podsjetiti na red.
IV. SKRETANJE POGLEDA – UMJETNOST NEVIDLJIVOG DJELOVANJA
Oni koji su poznavali ovaj red znali su jedno pravilo: „Pomozi – ali ne budi uhvaćen u činu pomoći.“
Skretanje Pogleda bio je naziv koji su drugi dali maloj grupi mostarskih samotnjaka, tihi ispravljači stvarnosti. Njihova praksa bila je da nikada ne gledaju direktno u osobu kojoj pomažu. Vjerovali su da pogled nosi usmjerenje, a usmjerenje stvara vezanost. Ako pomoć treba doći iz slobode, mora doći bez traga ega.
Postoji svjedočanstvo iz 1930-ih o dječaku koji je izgubio glas nakon traume. Jedan stariji trgovac iz Kujundžiluka, poznat po tome da je često stajao u hladu smokve i gledao prema nebu, sjeo je blizu dječaka, okrenuo mu leđa i ostao tako gotovo sat vremena. Nije mu rekao ni riječ. Dječak je dan poslije progovorio.
Ljudi iz Skretanja Pogleda često su nosili male brojanice, ne zbog religije, već da imaju u rukama nešto što ih podsjeća da je njihovo prisustvo važnije od svake akcije. Njihova unutrašnja maksima bila je:
„Ako pogledaš, vezao si. Ako skreneš pogled – oslobodio si.“
V. RED SEDAM KRUGOVA – MISTIČNA GEOMETRIJA DUŠE
U starim djelovima Mostara, naročito na obroncima Bjelušine i u sokacima oko Donje Mahale, kružila je legenda o Redu Sedam Krugova. Nisu nosili znakove, niti se okupljali na istim mjestima. Njihovo jedino prepoznavanje bilo je crtanje sedam koncentričnih krugova u prašini, pepelu ili čak vodi. To je bio njihov znak – ne kao poruka drugima, nego sebi.
Svaki krug je imao značenje:
Tijelo
Disanje
Um
Namjera
Tišina
Predaja
Sjena
Članovi Reda Sedam Krugova vjerovali su da se svaka osoba nalazi u nekom od tih krugova, i da njihov zadatak nije da pređe sve – nego da zna gdje je, i da taj krug odživi u potpunosti.
Jedan zapis iz dnevnika jednog učitelja s Musale kaže:
„Jednom godišnje sastajali su se bez riječi, samo hodajući u spirali, po nekom starom obrascu koji nije imao početak. A kad bi se rastajali, klimnuli bi glavom – sebi, ne drugima.“
Vjerovalo se da su ostaci tih spirala vidljivi nakon kiše u nekim sokacima, kad voda formira kružne šare. Niko ih ne tumači, ali svi ih dožive.
VI. DERVIŠI I TIHI ISCJELITELJI – ČUVARI NEVIDLJIVOG RITMA
U Mostaru je djelovalo nekoliko tekija koje nisu bile poznate širem narodu. Nisu imale velike kapije ni jake glasove. To su bile kuće tišine. Derviši iz tih tekija nisu izvodili javne zikrove – oni su šaptali. Njihova praksa bila je u hodanju, disanju, i šutnji. Nazivali su to zikrom kroz kretanje.
Liječili su – ne dodirom, već prisustvom. Jedna praksa bila je sjedenje u tišini s bolesnikom, u pravilnoj formaciji, okrenuti prema jugoistoku, u smjeru Bune – jer su vjerovali da iz tog pravca dolazi najnježniji oblik univerzalne tišine.
Postoje zapisi u starim tefterima da su derviši liječili i “unutrašnje sjene” – tuge, nesanice, potisnute krivnje. Njihovo sredstvo nije bilo ništa drugo osim pravilnog zadržavanja daha i šaptanja imena Ljepote, ne kao riječi, nego kao vibracije.
Jedan čovjek, kojeg su liječili, zapisao je:
„Ušao sam slomljen. Sjeo sam u krug. Niko nije ništa rekao. Samo su sjedili. Osjetio sam kako u meni nešto popušta – kao da sam, ne znajući, bio čuvan cijeli život.“
VII. NEVIDLJIVI ČUVARI SA BRDA – ONI KOJI NE SILAZE
Stara legenda, koju prenose stariji iz Donje Mahale i Podhuma, govori o ljudima koje niko ne poznaje, ali čije se prisustvo osjeća – kao kad osjetiš miris prije vjetra. Žive, kako se vjeruje, na visinama iznad grada, na padinama prema Podveležju, u tišini i bez tragova. Njih ne viđaš, ali znaš da su tu.
Zovu ih Čuvari Ivice – ne po tome što stoje na ivici svijeta, nego jer čuvaju ivicu između onoga što se vidi i onoga što se naslućuje. Nisu derviši, nisu pustinjaci, nisu čudaci. Oni su neizgovoreni. Njihova funkcija nije da djeluju – već da postoje, da održe balans tišine.
Kad se grad uznemiri, kad ljudi zaborave mjeru, kad nastane unutarnji nemir koji ne potiče iz riječi ni djela, već iz nečeg dubljeg – kaže se da tada oni „pomjere misao“. Osjećaš nemir, staneš, zastaneš... I onda se nešto unutar tebe vrati u tok.
Djeca su ih zamišljala kao sjene sa kapuljačama. Stariji su govorili:
„Ako se izgubiš u planini, ne idi dalje. Ako ti misao padne u tišinu, stani. Ako osjetiš da si pogledan a nisi viđen – znaš da si čuvan.“
Jedan pjesnik iz Ričine, koji je proveo život prateći ptice selice, zapisao je:
„Grad ima korijen u nebu, ali krunu u tišini onih koji nikad nisu sišli.“
Pričalo se i o onima koji su u tišini ostavili hranu na kamenim pragovima usamljenim starcima, a da ih niko nikad nije vidio. I još više: kada bi neko pokušao da im zahvali – nestali bi prije nego što izgovoriš prvu riječ zahvalnosti. Vjerovali su da zahvalnost remeti tok, jer pravi pomoćnika – a oni su željeli biti samo prisutnost.
VIII. MAPE KOJE NE POSTOJE – UNUTARNJI PEJZAŽI MOSTARA
Kada je 1901. godine u biblioteci jednog stambolskog putnika pronađena stara knjiga sa marginama ispunjenim neobičnim crtežima, niko nije znao šta s tim da radi. Na tim marginama bila je mapa Mostara – ali ne onakvog kakav se poznaje. Tu su bile iscrtane nepostojeće ulice: Ulica Sjenke, Prolaz BezVremena, Most Duše, Zavoj Tišine, Kapija Nutrine.
Arhivisti su rekli da se radi o metafori. Mistici su rekli – ne, to su unutrašnje koordinate duše. Svaki koji je doživio dublji duhovni uvid u Mostaru, opisivao je grad drugačije – kao da se topografija svijesti preslikava na ulice.
Jedan stari derviš iz mahale oko Šemovca, poznat po tome što je hodao bez cipela i šutio na pijaci, govorio je:
„Kad znaš gdje si – u stvarnom Mostaru – znaš gdje si i u nevidljivom. A kad znaš i jedno i drugo – znaš i zašto si.“
Postoji i teorija među istraživačima duhovnog krajolika da te ulice zaista postoje, ali ne u fizičkom smislu – već da ih vidiš kad si spreman da ih vidiš. Neki tvrde da su prolazili ulicama koje se više nikada nisu pojavile. Neki kažu da ih pamte samo u snovima.
Jedan zapis iz tajnog dnevnika, koji je pronađen u staroj kući na Bjelušinama, kaže:
„Ušao sam u sokak koji nije bio tu dan ranije. Izašao sam drugačiji. I nikad više nisam mogao pronaći to mjesto.“
IX. KRUG SJENKI – MREŽA NEVIDLJIVIH
Oni nisu imali naziv. I nisu željeli da ga imaju. Ali kroz vrijeme su ih ljudi počeli zvati – Krug Sjenki.
Nisu bili društvo. Nisu se sastajali. Nisu imali vođu. Ali su svi činili istu stvar: bili su tu kada ih neko nije tražio, i nestali prije nego što ih iko zahvali.
Jedan starac iz Donje Mahale zapisao je u svoju teku:
„Kad bih ga zamolio za pomoć, on samo bi sjedio, gledao me i otišao. I rana se počela zacijelivati bez lijekova.“
To su bili ljudi iz grada – ali sa sjenkom dodatne dimenzije. Stari lončar iz mahale, jedna žena što je tkala neobične šare, ciganin sa Tabana koji je znao napamet stihove Ibn Arabija, mladić koji je crtao krugove u pijesku kod Biskupuše. Nikad ih nije bilo više od desetak – ali kao da ih je bilo svuda.
Njihovo osnovno pravilo bilo je:
„Onaj koji šuti s tobom, zna više od onog koji priča o tebi.“
Nisu gledali u oči. Vjerovali su da pogled može pokrenuti ego – a iscjeljenje dolazi kroz tišinu. Ako bi te pogledali, nisu ti više mogli pomoći. Pogled, za njih, nije bio komunikacija – nego previše konkretna stvar. Previše usmjerenja. Previše identiteta.
Nosili su ponekad platnene rukavice – ne zbog zime, već da ne ostave tragove. Ako su pomogli – to je moralo ostati neimenovano.
U arhivu vakufskih knjiga pronađena su tri pisma bez potpisa, pečaćena samo slovom E.
U prvom piše:
„Kad padneš, nemoj tražiti tlo. Traži onog ko je pao prije tebe i ustao, a ništa nije rekao.“
U drugom:
„Grad nije zidan kamenom, nego pogledima koje niko ne vidi.“
U trećem – samo šapat:
„Kad dođeš tamo gdje misliš da si sam, zatvori oči. Ako ti srce zatreperi – neko je tu.“
Vjeruje se da su članovi Kruga Sjenki još uvijek među nama. Ne kao red – već kao mogućnost. Svako može biti Krug za nekoga – ako nauči šutjeti u pravo vrijeme, i otići prije nego bude zahvaljen.
ZAKLJUČAK – MOSTAR KAO DUHOVNI KODEKS
Ovo nije grad koji se shvata kroz građevine, historiju ili geografiju. Ovo je grad koji se shvata kroz tišinu, prisustvo i slojeve koji nisu napisani. Ovdje se ne traže odgovori – već pitanja koja te vrate sebi.
Mostar nije mističan zato što je pun čudnih pojava. On je mističan jer i obična stvar u njemu – ako je gledana s tišinom – otkriva dubinu. Ovdje kamen nije samo kamen, već svjedok. Pogled nije samo pogled, već prenos energije.
Zato onaj ko zaista želi upoznati Mostar – mora zaboraviti da ga vidi. Mora naučiti da ga osjeti.
