Corpus Imago

27/12/2022

Teško je ne razmišljati o hrani tijekom blagdana, no ponekad postanemo preopterećeni time što, kada i kako ćemo kuhati, peći, i jesti. Kako možemo imati na umu pravi smisao Božića i Nove Godine, i manje razmišljati o hrani?

Možemo planirati aktivnosti s bližnjima koje ne uključuju hranu - na primjer gledanje filmova, igranje društvenih igara, sport, šoping, itd. Možemo donirati nešto novaca ili staru odjeću, ili učiniti neko dobro djelo za druge - pomoći susjedu, paziti na okoliš, i sl. Konačno, blagdanska hrana može nam biti dostupna bilo kad u godini, dok obiteljska i prijateljska okupljanja je teže organizirati. Zato prava čar ovih blagdana nije u kolačima na stolu, nego u prisutnosti voljenih osoba.

15/12/2022

Ponekad male svakodnevne strategije nam mogu pomoći u prevenciji epizoda prejedanja, ili njihovom smanjenju ako su se već razvile. Redoviti obroci koji zadovoljavaju naše nutritivne potrebe mogu spriječiti jaku glad koja se obično javlja kad preskačemo obroke, ili općenito ne jedemo dovoljno. Onda se razvija ciklus “restrikcija-prejedanje” kojeg je teško prekinuti.

Važno je obratiti pažnju na hranu dok jedemo uobičajene obroke. Danas je tako lako (i često) jesti pred laptotom, televizorom, i biti sasvim okupiran nečim drugim što nije hrana. Ako nam je pažnja na hrani, možemo primijetiti što jedemo, kako se osjećamo dok jedemo određene namirnice, kad nam je dovoljno, jesmo li siti, itd.

Između obroka je dobro imati razne akivnosti koje će nam skrenuti pažnju s hrane. Možda zvuči kontradiktorno s gore-navedenim, ali zapravo nije jer je poanta biti prisutan u svakom trenutku i uživati u onome što radimo - bilo da se radi o hranjenje, poslu, druženju s drugima, sportu, itd. Ako smo stalno okruženi hranom i razmišljamo o hrani između obroka, veća je vjerojatnost da, ukoliko se osjećamo loše, ćemo posegnuti za čokoladom, kolačima, i drugom “zabranjenom” hranom - umjesto da koristimo druge strategije za regulaciju raspoloženja (npr. nazovemo prijatelja, prošetamo).

12/12/2022

Istraživanje provedeno u Australiji pratilo je preko tisuću žena kroz period of 8 mjeseci. Rezultati su pokazali da je veće samosuosjećanje povezano sa smanjenjem simptoma poremećaja hranjenja, i istovremeno je niža razina simptoma poremećaja hranjenja povezana s porastom samosuosjećanja kroz vrijeme. Čini se, dakle, da samosuosjećanje i simptomi poremećaja hranjenja imaju recipročan odnos.

Isto se pokazalo za odnos samosuosjećanja i pretjeranog vrednovanja težine i/ili oblika tijela, a ovo je u srži mnogih poremećaja hranjenja. Jedno od mogućih objašnjenja je da samosuosjećanje pomaže ljudima da bolje reagiraju na svakodnevna negativna iskustva, a onda s vremenom uviđaju kako im takav pristup pomaže i motivirani su povećati samosuosjećanje. U svakom slučaju, rad na samosuosjećanju vjerojatno ima pozitivan učinak na naše mentalne zdravlje i može pomoći da smanjimo razinu simptoma poremećaja hranjenja, ili potencijalno spriječimo razvoj poremećaja hranjenja.

Više na: https://link.springer.com/article/10.1007/s12671-022-02031-1

09/12/2022

Dobro je temeljiti osjećaj vlastite vrijednosti na više aspekata našeg života, na nečemu što je stabilno i što je više-manje pod našom kontrolom. Vanjski izgled (ljepota, oblikovano tijelo) vjerojatno nije dobro uporište kada je jedino na čemu temeljimo osjećaj vlastite vrijednosti i samopouzdanje općenito.

Ako se naš osjećaj vlastite vrijednosti temelji na vanjskom izgledu - moramo biti svjesni da se izgled mijenja kroz život i razne situacije ga mogu promijeniti mimo naše kontrole (trudnoća, zdravstveni problemi, starenje..).

Ako, s druge strane, vežemo osjećaj vlastite vrijednosti uz to kakva smo osoba, kakav način razmišljanja imamo, koliko smo dobar prijatelj, partner, roditelj i sl. - onda imamo "stabilniji" temelj. I čak i ako nam se izgled promijeni na gore, neće nam samopouzdanje toliko pasti ako nam je temelj stabilan.

05/12/2022

Naše navike su rezultat brojnih čimbenika koji formiraju naše ponašanje, a neke smo stekli još u djetinjstvo. Prehrambene navike su jedan takav primjer, a naša okolina uvelike utječe na odabir hrane, kada ćemo jesti, kako, gdje, itd. Okolina može biti uža obitelj, prijatelji, ali i kultura kojoj pripadamo. I socio-ekonomski status je jako bitan faktor koji utječe na to što ćemo jesti i koliko često.

Dakle, važno je razumijeti kako su se naše prehrambene navike formirale kroz cijeli naš život, umjesto da se osuđujemo kao da je sve to samo naša odluka i izbor. Na primjer, zašto ne volimo okus ili teksturu nekog povrća, miris kojih kolača budi sjećanja na baku, oko koje hrane smo se najviše svađali s roditeljima, koliko čokolade nam je mama davala nakon večere svaki dan (i što bi rekla kada smo tražili još), itd. S druge strane, mi imamo moć mijenjati svoje navike jednom kada smo ih svjesni, iako nikad nije lako promijeniti nešto što je duboko “ukorijenjeno” u nama.

02/12/2022

Vjerojatno oba scenarija vrijede, i teorijski imaju smisla. Nedavno objavljen sistematični pregled istraživanja pokazao je da je odnos sklonosti uređivanju svojih fotografija za društvene mreže i problema sa slikom o tijelu kompleksan. Neka istraživanja jasno pokazuju ovu povezanost, dok neka pokazuju da nema povezanosti, ili čak da uređivanje fotografija pozitivnu utječe na sliku o tijelu. Drugi faktori vrlo vjerojatno su posrednici u ovom odnosu, poput ruminacije oko izgleda.

Osobe koje već imaju negativnu sliku o tijelu su sklonije uređivati svoje fotografije za društvene mreže. No, prema nekim eksperimentalnim istraživanjima, uređivanje svojih fotografija izaziva veće nezadovoljstvo izgledom. Moguće je da taj proces dodatno potiče brigu oko izgleda i uspoređivanje s drugima, što onda opet potiče uređvanje fotografija i time stvara začarani krug. Također, vjerojatno postoje kulturalne razlike u povezanosti uređivanja fotografija i slike o tijelu. Na primjer, istraživanja u zapadnim zemljama jasno pokazuju ovaj odnos, dok to nije slučaj u zemljama Azije.

Više na: https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S1740144522001875

27/11/2022

Provjeravanje tijela (“body checking”) je nešto što velika većina ljudi radi na dnevnoj bazi. No, kada provjeravanje kako nam tijelo izgleda postane prečesto, ometa nam koncentraciju za druge stvari, oduzima previše vremena i općenito nam postane stresno - tada vjerojatno imamo problem. I to je često slučaj kod poremećaja hranjenja i mišićne dismorfije. Eksperimentalna istraživanja pokazuju da, kada se polovici ispitanika da zadatak da promatraju i analiziraju svoje tijelo u ogledalu, oni opisuju veće nezadovoljstvo tijelom i probleme s raspoloženjem.

Ukoliko imate dojam da često provjeravate izgled svog tijela, pokušajte opažati kada se to događa - što prethodi tome, koja je svrha, što bi se dogodilo kada iz nekog razloga ne biste mogli provjeriti (npr. nemate više ogledalo, pokvari vam se vaga). To će vam pomoći da bolje razumijete ovo ponašanje i da steknete veći osjećaj kontrole na njim. U konačnici, provjeravanje izgleda tijela je potreba koja raste i raste te nam stvara anksioznost, a kada ispunimo tu potrebu osjećamo se lakše - sve do sljedeće situacije!

24/11/2022

21/11/2022

Nedavno objavljeno istraživanje uspređivalo je žene koje imaju neki od poremećaja hranjenja sa ženama koje nemaju poremećaj hranjenja, u doživljavanju užitka prije i tijekom određene aktivnosti. Rezultati su pokazali kako žene bez poremećaja hranjenja više uživaju neposredno prije ugodne aktivnosti (dok iščekuju) od žena s poremećajem hranjenja, no nije bilo razlike u uživanju tijekom aktivnosti. Međutim, kod osoba koje imaju epizode prejedanja pokazao se drugačiji trend. Naime, užitak u iščekivanju je bio pozitivno povezan s brojem epizoda prejedanja, i istovremeno negativno povezan s kognitivnim simptomima i anksioznosti.

https://link.springer.com/article/10.1186/s40337-022-00692-w

17/11/2022

Važnost disanja pri stresnoj, emocionalnoj situaciji se ne može prenaglasiti. No nekad znamo brzo udisati zrak, što nas čini još više uzbuđenima makar se želimo smiriti. S druge strane, dugi izdisaj ima suprotan učinak i pomaže nam usporiti otkucaje srca. Zato je bolje pokušati normalno disati, i pritom malo duže izdisati ako je moguće.

Kada osjećamo krivnju ili sram zbog nečega, taj osjećaj je toliko nelagodan da želimo pobjeći iz vlastite kože. Upravo tada trebamo shvatiti da ne možemo niti ne trebamo odbaciti taj osjećaj, već ga prihvatiti i imati na umu da je, kao i svaka druga emocija, prolazan.

Lakše nam se "odvojiti" nakratko od situacije ako pokušamo umiriti sami sebe u trećem licu. To smanjuje vjerojatnost da ćemo se mi poistovjetiti sa problemom koji je pred nama i doživjeti stvari "osobno."

12/11/2022

Doista je nevjerojatno koliko vremena prođe dok osoba s poremećajem hranjenja potraži i dobije pomoć koju zaslužuje. Ovako dug period je više karakterističan za bulimiju nervozu i poremećaj prejedanja. U slučaju anoreksije nervoze, vemenski period je u posjeku 2 godine, dok za poremećaj prejedanja zna proći i po 10 godina!

Jedan od najvažnijih čimbenika koji utječe na (odgođeno) traženje pomoći je stigma. Osoba, a često i njihova okolina, imaju vjerovanje da su oni sami zaslužni za svoj poremećaj hranjenja, a osobe s poremećajem prejedanja često vjeruju i da se radi samo o nedostatku discipline, što dovodi do osjećaja srama. Sve to skupa, uz mnoge druge čimbenike poput financijskih troškova i nedostatka znanja, samo odugovlači potreban tretman.

https://journals.sagepub.com/doi/abs/10.1177/00048674211020102?journalCode=anpa

08/11/2022

Iako ima veću prevalenciju (učestalost) od anoreksije i bulimije nervoze, malen broj ljudi traži pomoć za poremećaj prejedanja. Ovo pogotovo vrijedi za muškarce i etničke manjine. Čak i u zemljama gdje je zdravstveni sustav besplatan, svega polovica osoba s dijagnosticiranim poremećajem prejedanja prima neki oblik pomoći.

Ovo su neki od faktora koji umanjuju vjerojatnost da će osoba potražiti pomoć: nemogućnost uviđanja ili odbijanje uviđanja ozbiljnosti problema, negativni stavovi prema traženju pomoći, nedostatak znanja kako dobiti pomoć, trošak, stigma i sram, nedostatak motivacije za promjenom, te strah od gubitka kontrole.

Ono što je možda specifično za poremećaj prejedanja jest neprepoznavanje simptoma i neosvještenost o tome da je poremećaj prejedanja isto poremećaj hranjenja. Okolina je ta koja može nekad pomoći i prepoznati znakove poremećaja hranjenja, no to nije baš jednostavno kod poremećaja prejedanja jer osoba uglavnom ima epizode prejedanja kad je sama. Možda dolazi do dobitka na težini, no to se (s razlogom) ne smatra automatski problemom “psihološke naravi.” Znanje o poremećajima hranjenja u općoj populaciji isto nije bajno, i često ljudi imaju dojam da je anoreksija nervoza jedini pravi poremećaj hranjenja - jer je dio dijagnostičkog sistema od 1950-ih, dok je poremećaj prejedanja uvršten 2013. godine.

https://journals.lww.com/co-psychiatry/Fulltext/2021/11000/Epidemiology_of_binge_eating_disorder__prevalence,.3.aspx?casa_token=zvWkdQkKyNAAAAAA:Tw1Sphgwq5lsRkWKh2Wmo9qfbeNnHOgfVaFgbmFTcSMhOTLKmEWY_4ve1Llczw1b4MHz5F7v5Viud0Zp6Co5Sd2Je8pObB0

https://onlinelibrary.wiley.com/doi/pdf/10.1002/eat.23266?casa_token=REoKaLBqIBcAAAAA:Nw-iJMPmUCOUH_PmApwDVL5JrACsBAQ6DjtR5x65dIFOsYQoIgMUdINeePNpCYpGb_LTd7NaOC1JuTsYVg

03/11/2022

Vjerovali ili ne, muškarci čine između 25 i 33% dijagnosticiranih poremećaja hranjenja, a vjerojatno još veći postotak među nedijagnosticiranim pormećajima hranjenja. Veliki problem trenutno u ovom području jest to što se dijagnostički instrumenti fokusiraju na simptome svojstvene primarno (ali ne isključivo) ženama. Na primjer, želja za vitkim tijelom, niski indeks tjelesne mase, strah od debljanja, itd. Iako je gubitak menstruacije izbačen iz zadnjeg priručnika za dijagnozu i klasifikaciju psihičkih poremećaja (DSM-5), neki problemi su još uvijek prisutni.

Na primjer, kako je često vjerovanje da su žene uglavnom te koje pate od poremećaja hranjenja, doktori opće prakse i drugi specijalisti koji možda primijete neke simptome kod muškaraca neće uvijek reagirati pravovremeno. Dodatan problem kod dijagnosticiranja muškaraca čini stigma te vjerovanje da poremećaji hranjenja su tipični za žene, što onda dovodi do prikrivanja simptoma, ili njihovog normaliziranja.

31/10/2022

Podsjetnik za bolji početak tjedna 😀

27/10/2022

Neke od afirmacija koje si možemo ponoviti kada osjećamo da nas unutarnji perfekcionist vodi u pogrešnom smjeru.

22/10/2022

Uloga perfekcionizma u razvoju poremećaja hranjenja je relativno dobro istražena, međutim, što je s oporavkom od poremećaja hranjenja? Utječe li tretman pozitivno na perfekcionizam, ili možda visoki perfekcionizam otežava oporavak i predstavlja rizik za relaps?

Neka istraživanja anoreksije i bulimije nervoze su pokazala da nakon tretmana osobe pokazaju sličnu razinu perfekcionizma kao i osobe koje još imaju dijagnozu, što je naravno više nego u općoj populaciji.

Međutim, ključan čimbenik je kako je oporavak definiran. U prethodno spomenutim istraživanjima povratak na isti indeks tjelesne mase i izostanak drugih simptoma se smatrao oporavkom od poremećaja hranjenja. No, u istraživanju gdje se oporavkom smatrao povratak fizičkog i psihičkog zdravlja i dobrobiti (oporavak u punom smislu te rjieči), rezultati su drugaliji. Naime, razina perfekcionizma kod oporavljenih osoba je bila jednaka kao i kod osoba koje nikad nisu imale poremećaj hranjenja. Dakle, tretman je vjerojatno imao utjecao i na perfekcioničke tendencije osoba s poremećajem hranjenja.

Više na: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC2820585/

19/10/2022

Neka istraživanja koja su pratila ljude kroz vrijeme pokazala su da je perfekcionizam povezan sa porastom simptoma poremećaja hranjenja, no nisu sva istraživanja pokazalo to. Neke teorije navode da perfekcionizam povećava rizik za razvoj poremećaja hranjenja, no samo ako su prisutni i drugi rizični faktori - poput nezadovoljstva tijelom, pridavanja velike važnosti tijelesnoj težini i/ili obliku tijela, frustracije oko potrebe za autonomijom, kompetentnosti i povezanosti.

Osjećaj neefikaasnosti također proizlazi iz perfekcionizma - postavljanje teško ostvarivih ciljeva često vodi do neostvarenja istih ciljeva, i osoba se osjeća neefikasnom. To dugoročno povećava važnost koju osoba pridaje izgledu (jer to postaje nešto što je “pod kontrolom” za razliku od drugih aspekata života). Drugim riječima, ljudi kompenziraju osjećaj bespomoćnosti i nekompetentnosti fokusiranjem na tijelesnu težinu i/ili oblik tijela.

Uloga perfekcionizma u razvoju poremećaja hranjenja je kompleksna i ovisi o drugim čimbenicima. Zato ne možemo samo na temelju toga što je netko "perfekcionist" procijeniti hoće li osoba razviti poremećaj hranjenja u budućnosti.

Više na: https://link.springer.com/chapter/10.1007/978-3-319-18582-8_9