Psiholosko Savetovaliste "Libido"

  • Home
  • Psiholosko Savetovaliste "Libido"

Psiholosko Savetovaliste "Libido" Psihoterapija - individualne seanse uživo i online

Možete li da mi pomogete?Verujem da mogu, ali bih volela da mi prvo ispričate sve što mislite da predstavlja problem. Mo...
13/08/2025

Možete li da mi pomogete?

Verujem da mogu, ali bih volela da mi prvo ispričate sve što mislite da predstavlja problem.

Moj muž više nije isti. Želim da bude opet onaj od pre.

Mogu da pomognem u tome da se vi promenite. Kada se vi promenite, promeniće se i vaš muž.

Ponekad vidim ljutnju, o kojoj mi pričaju kasnije, kada se uvere u istinitost ovih reči. Mada uvek kažem da slobodno podele svaku emociju koju osete na seansama, ali i to se menja kroz proces.
Ljutnja je prisutna i u braku, ali je one ne pokazuju, ne smeju kao što nisu smele ni u primarnoj porodici. Usled dugog nezadovoljstva, pribegnu obrascu koji su, takođe, već videle. Koji im je poznat. Pasivnoj agresiji, omalovažavanju i kritikama. Ali, takav način komunikacije ne doprinosi da se muž promeni. Može da se udalji ili da iz lične patnje reaguje tako da se brani i opet svađa koja ništa ne rešava.

Nekako sam zagovornik da se brak spase. Brak koji vredi i u kome nema nasilja. Brak u kome dvoje odraslih ne mogu da izađu iz uloga ranjene dece. Takvi brakovi mogu da opstanu, ali je potrebno doći do suštine svog bola, pa polako prevazilaziti bol, pustiti da rane zaceljuju. Kada doživite svoju promenu, ma koliko u početku mala bila, osetićete radost ali i želju za očuvanjem zajednice, time I za neznijim pristupom prema mužu, partneru.

Ne zaboravite, svako ima svoju skrivenu tugu, neki neprežaljeni gubitak, srušene ideale, svako se bori sa nečim a ne želi da podeli, ne može jer ga mnogo boli...Možda je taj neko vaš muž, vaš partner, novi momak. Budite ljubazne, budite strpljive, mudre i saosećajne, za izgradnju ljubavi potrebno je dvoje, a neko uvek prvi poseje zrno. U kome će, kad izraste plod, uživati.

Željka Radulović, psihoterapeut



Osećanja koja svesni um smatra mrtvim žive u podzemnom svetu agonije.Ponekad ta agonija dosegne svesno, ali pošto ugroža...
08/08/2025

Osećanja koja svesni um smatra mrtvim žive u podzemnom svetu agonije.
Ponekad ta agonija dosegne svesno, ali pošto ugrožava opstanak ponovo biva gurnuta dole. Možemo preživeti ako živimo na površini gde možemo kontrolisati osećanja i ponašanje, ali takav način života od nas traži da žrtvujemo duboka osećanja. Život na površini, u uslovima ego vrednosti jeste narcisoidni način života, koji se pokazuje praznim, i uglavnom dovodi do depresije. Život u dubini svog bića može u početku biti bolan i zastrašujući, ali dovodi do radosti i ispunjenja ako smognemo snage da prođemo kroz pakao kako bismo došli do raja.
Duboka osećanja koja smo sahranili pripadaju detetu koje smo nekad bili, detetu koje je bilo nevino i slobodno i koje je znalo za radost sve dok mu duh nije bio slomljen time što je bilo naterano da se stidi i oseća krivim zbog svojih prirodnih impulsa. To dete i dalje živi u našem srcu i na dnu stomaka, ali smo izgubili vezu sa njim, što znači da smo izgubili vezu sa najdubljim delom sebe. Kako bismo našli sebe, to dete koje smo sahranili, moramo se spustiti u najdublje slojeve našeg bića, u tamu nesvesnog.
Moramo se sučiti sa strahovima i opasnostima koje taj silazak nosi sa sobom, a kako bismo to uradili potrebna nam je pomoć terapeuta-vodiča koji je već bio na tom putu u toku svog procesa samootkrića.

Aleksandar Loven






Predobar tekst 👏Terapija je proces otvaranja ka životu koji se ogleda u vedrom pogledu, toplom osmehu, ljubaznosti i otv...
07/08/2025

Predobar tekst 👏

Terapija je proces otvaranja ka životu koji se ogleda u vedrom pogledu, toplom osmehu, ljubaznosti i otvorenom srcu. Ali otvaranje srca bez otvaranja prolaza kroz koje teče osećanje ljubavi jeste postupak koji ničemu ne doprinosi. To je kao da otvarate sef bez otvaranja trezora, čija vrata ostaju zaključana. Uvek počinjem sa terapeutskim programom tako što pomažem osobi da otvori svoj glas (kako bi govorila) I svoje oči (kako bi njima videla) pre nego što otvori svoje srce. Ali taj proces otvaranja nije ni brz ni lak. To je kao učenje da se hoda. Pacijent proverava tle svakim korakom koji napravi. Mora da nauči da veruje sebi i da ponovo veruje životu. Kao detetu koje stalno pada dok uči da hoda, i pacijentu će se desiti isto: osetiće svoj strah i svoju bespomoćnost, ali svakim novim ustajanjem I pokušajem ponovnog iskoraka, odrašće, imaće veru, pouzdanost, mudrost i radost.
Dubok plač se može završiti slomom u kojem će osoba osetiti slobodu i videti radost u njoj. Takvi slomovi su kao sunce koje zasija kroz oblake - ne znak da je oluja sasvim prošla, nego naznaka da joj je kraj blizu.
Svaki slom čini pojedinca snažnijim i otvorenijim ka životu.

~ Aleksandar Loven




Za emotivne ožiljke i isceljenje je potrebno vreme.Za njih je potreban trud /stvaranje novih  prijateljstava, čitanje do...
06/08/2025

Za emotivne ožiljke i isceljenje je potrebno vreme.

Za njih je potreban trud /stvaranje novih prijateljstava, čitanje dobrih knjiga, šetanje ili vežbanje, izlasci ili odmor, razgovori sa bliskim osobama, ako žele da slušaju, osmišljavanje aktivnosti za svaki dan.../

Za njih je potrebno nešto i odbaciti /iluzije, štetne navike, smarače iz blizine.../

Za njih je ponekad potrebno svoju ispovest poveriti psihoterapeutu...

Šta god od ovoga da vam prija u redu je, šta god da odlučite ranu ili ožiljak da iscelite, u redu je...


04/08/2025

Suočavanje sa realnim životom može dovesti do boljeg rešavanja zadataka koji život postavlja. Razvoj boli, ovladavanje veštinama boli, ali je nagrada koja sledi kad se nešto reši, kad se ispuni neki životni zadatak, sreća. A onda dođe novi zadatak i potreba za novim razvojem. Tako do kraja života. Sve ostalo su „šarene laže”. Svi pokušaji da se izbegne razvoj su pokušaji da se prevari život, da se „živi na foru”. E, tu nas čekaju prodavci sreće sa obećanjima da će nam „popraviti ocene u školi života” nekom svojom magijom. Možda tako što „imaju” neku „vezu” sa „Direktorom”, „Tvorcem”, „Univerzumom”, pa će da nas „rekonektiraju” sa njim i nećemo da imamo „smanjenu ocenu iz vladanja”. Naravno, kad se nešto „mulja” preko veze, posredniku mora da se plati.

Nebojša Jovanović

03/08/2025

Iako je davno napisan, nadam se da će ovaj tekst nekome pomoći 😘

„Vi ste slobodni“, čula sam pre nekoliko godina reči doktorke Tanje, psihijatra i izuzetno dobre osobe. Da, pobedila sam rivotril, koji sam uzimala punih 14 godina I bez kog nisam mogla da zamislim ni jedan dan. Vezala sam se za četvrtinu tablete tako da ako je nemam ujutru ne mogu da ustanem, ako je nemam uveče ne mogu da spavam. I ne može sad niko više da me ubedi da se ne može ostaviti bilo koja zavisnost, ako želiš, ako hoćeš, ako si spreman na mnoga odricanja i prilično bola da podneseš. I nisu mi bile potrebne skupe klinike, bila je potrebna moja odlučnost I dve osobe za podršku koje sam u to vreme posećivala zbog razgovora. Nebojšu, mog psihotepeuta kod koga sam završila lični rad I kasnije diplomirala psihoterapiju I dr Tanju, psihijatra. Izabrala sam najbolje, a dugo sam ih tražila.

Kod Tanje sam došla sa rečima: ja sam zdrava osoba, ali imam problem koji želim da rešim I nadam se da ćete vi moći da mi pomognete. Pijem rivotril I želim da prestanem. Njen predivni osmeh, toplina u očima I ohrabrujuće reči bile su mi dovoljne, jer sam snagu već imala u sebi. Znala sam da će biti teško, ali ni trenutka se nisam predomišljala. Iako je ostavljanje ove zavisnosti trajalo mesecima, svakog jutra sam išla na posao I mada niko nije primetio ja sam imala osećaj da ću se ugušiti, da će me srce izdati koliko je preskakalo. Prvi put na grupnoj superviziji rokovnik i olovka stajali su po strani, jer su mi ruke drhtale i nisam mogla da pišem. Apstinecijalni simptomi mogu da se nazovu paklenim, jer ne postoji način da se umanje, dok mozak ne navikne na novi život bez tableta. I to treba da se izdrži, sa idejom da će proći.

Glasovi raznih psihijatara koje sam ranije čula poput „ne može svako da ostavi rivotril“, “teže je ostaviti rivotril nego heroin” počeli su da me lome. „Ja mogu“, čula sam glas iz moje duše.

Preispitivala sam se kako ću da pobedim ovo malo čudo na koje sam postala imuna, a bez njega nisam mogla. Sećala sam se da bih ojačala. Kao kad bi se desilo da u kutiji ima samo jedna polovina, mogla sam da obiđem ceo grad da bih našla apoteku u kojoj mogu da ga uzmem bez recepta psihijatra. I osećala sam se loše zbog toga, kao da kradem. Godinama nisam išla na kontrolu a smučilo mi se jednom kada sam zbog paničnog napada primljena, a empatija je izostala.

Za 14 godina, koliko sam bila zavisnik od rivotrila, više p**a sam kroz novinarske intervjue sa raznim psihijatrima, pitala koliko može da bude štetan po zdravlje i može li da se ostavi? Od objašnjenja „ništa ne fali da se pije“, do „izaziva zavisnost, guši seksualne funkcije, ali teško može da se ostavi, pa možeš da probaš sa vitaminima i nekim prirodnim za spavanje…“ Ni jedan jedini put nisam čula nešto ohrabrujuće. Probala sam na razne načine, smanjivala uveče, izbacivala uveče, ali bez jutarnje nisam mogla da funkcionišem na poslu. Negde sam se pomirila da ću da ga pijem celog života. Jedna od doktorki psihijatrije sa kojom sam radila razgovor o demenciji, i koju sam pitala koliko su anksiolitici doprineli demenciji, rekla mi je: Anksioilitici nisu dobar izbor i čak utiču na pogoršanje pamćenja.

“Kada izazivaju zavisnost, pitala sam.

– Posle nedeliko nedelja kontunuirane upotrebe mogu da izazovu zavisnost. Ne treba ih uzimati duže vreme. Ako postoji problem sa ankioznošću, trebalo bi uzimati antipresive.

Kako se rešiti zavisnosti, kopkalo me je da čujem odgovor.

– Tako da se trudimo da ne postanemo zavisni.

U sećanju mi je jedna doktorka koja je za moj senzibilitet bila gruba, a uspela sam da čujem da je „rivotril isto kao da me neko udari tupim predmetom“. Znači, 14 godina sam svakog dana udarana u glavu, a samo mi je trebala empatija za nesreće koje sam preživela i traume, zbog kojih sam samu sebe iznutra šibala. Druga me, opet, uveravala da „nisam zavisna“, a između različitih mišljenja, lomilo se i moje biće.

I dok čovek zaista ne poželi promenu i pronađe odgovore za boli i nepravde, za nesreće i smrti, idealizacije i razočaranja, dok ne izađe iz tame, tražiće izgovore, pronaliziće sva moguća i nemoguća opravdanja, da bi nastavio po starom. I meni je dugo prividno odgovaralo da tavorim u sopstvenom mraku, dok nisam poželela i odlučila da ću da pobedim sve što me koči na putu ka autentičnoj meni.

Kada si gospodar svojih emocija I znaš zašto je danas došla tuga ili bes ili radost, možeš sve, a i za to su potrebne veštine.

Znala sam da je počela era gde ću sve nemoguće pretvoriti u moguće i da sam krenula novim putem. I život bez rivotrila mi je delovao nemoguće, a baš mi je lepo bez njega. Zbog zavisnosti od ljubavi kakvu sam želela, a nisam je dobila u detinjstvu, pa sam je ceo život tražila, počele su druge zavisnosti. Bežanjem od stvarnosti možemo da dobijemo samo nespokoj. Suočavanjem sa bolom I traumom, ma koliko da je bolan proces, dobijamo sebe. Ako ste sebi prijatelj, možete sve. Ja nekada nisam bila a to je nerazumno I platila sam debelu cenu što se nisam volela. Ali, za temeljnu promenu bila sam spremna.

Željka Radulović, psihoterapeut

Moguće je živeti bez patnje, bez teskobe i nervoze. Kako bismo to postigli, trebamo spoznati vlastitu ulogu stvoritelja ...
02/08/2025

Moguće je živeti bez patnje, bez teskobe i nervoze. Kako bismo to postigli, trebamo spoznati vlastitu ulogu stvoritelja svoje boli; naš um izaziva probleme, a ne drugi ljudi, ne svet koji nas okružuje. Vlastiti um to čini, sa svojom gotovo nepresušnom bujicom misli, sa svojim razmišljanjima o prošlosti i brigama oko budućnosti. Činimo veliku pogrešku poistovećujući se s umom, verujući da smo mi um - a zapravo smo daleko veća bića, upućuje nas Ekart Tol I pokazuje kako da se povežemo sa našim Bićem:
Biće je večan, uvek prisutan Život pored mnoštva životnih oblika koji su podložni rađanju i umiranju. Biće, pak, ne samo da se nalazi pored, nego takođe i duboko u nutrini svakoga oblika kao najskrivenija, nevidljiva i nerazoriva suština. To znači da mu sada možete pristupiti kao vlastitom najdubljem ja, vlastitoj istinskoj prirodi. Ali i ne pokušavajte ga spoznati umom. Ne pokušavajte ga razumeti. Spoznati ga možete tek kad je um miran, a vi ste, potpuno i snažno, prisutni u sadašnjem trenutku... Ponovno zadobiti svesnost o Biću i prebivati u tom stanju “osećaja i spoznaje” jeste – prosvetljenje.




Željka koja nije odustala 🙏☘️Kad se prvi put pojavila anksioznost, praćena panicnim napadima, nisam znala šta me je snaš...
31/07/2025

Željka koja nije odustala 🙏☘️
Kad se prvi put pojavila anksioznost, praćena panicnim napadima, nisam znala šta me je snašlo, pa sam se od lekara opšte prakse, obraćala svim drugim pa i psihijatrima. Jedan od njih me je savetovao da se udam i po njemu moji problemi bili bi rešeni. Pamtim samo taj jedan odlazak kod njega i utrobu koja je gorela od bola kad sam izašla na svetlost ulice. Pominjem čoveka čije sam ime zaboravila, ali reči nisam.
Ne znam zašto se dubinski nije pozabavio anksioznošću koja me preplavljivala.
Bilo je to posle majčine iznenadne smrti, pa me je osim tugovanja, zadesila i nevidljiva gospođa, o kojoj se tad nije toliko ni znalo niti je tretirana kao bolest, barem je moje iskustvo takvo.
Drugi psihijatar me uputio da snimim glavu, što sam i uradila, pa iako tad nije bilo u redu ono što je mislila moja glava, snimak je pokazao da sam zdrava. Dobila sam, za utehu tablete za smirenje, koje sam kratko koristili i bacila.
Bilo je više p**a traženja pomoći zbog panike i anksioznosti. Svi su mi govorili da sam zdrava kao dren. Sećam se da sam tada napustila neku konferenciju za novinare, jer sam osećala kao da mi se glava odvaja od tela, a nemam kontrolu (derealizacija), što tada nisam znala. Zanimljivo je da sam u takvom stanju otišla do knjižare i kupila knjigu "Put kojim se ređe ide". Želela sam sebi sama da pomognem, da pronađem pravi put. Ali, ni pored mnogooo knjiga nije išlo.
Anksioznost se leči na psihoterapiji. Panični napadi se leče na psihoterapiji.
U njima su rane, bolovi, odbačenosti, povrede, napadi, psihičko maltretiranje na poslu, mnogi padovi i nesreće, mnoge traume zacementirane duboko...A cement mora da pukne, da se zađe do najdubljih rana, da bi se anksioznost povukla. Nije svaka anksioznost prijatelj koji upozorava da nešto ne radimo kako treba. Neke su traumaticne i mogu da nastanu veoma rano, od prvog majčinog odbacivanja, a na tu se kroz život kaleme sve ostale. Zato je važno na psihoterapiji svakoj osobi posebno prići i čuti njenu priču. Svaka priča je bolna, ali je svaka drugačija. Od kognitivnog, emotivnog i telesnog do simptomatskog nivoa.

Željka Radulović, psihoterapeut

"Kako ste vi uspeli da se iscelite, a meni evo osma seansa ni makac" - ozbiljno me pita klijentkinja? - Imate utisak da ...
29/07/2025

"Kako ste vi uspeli da se iscelite, a meni evo osma seansa ni makac" - ozbiljno me pita klijentkinja?
- Imate utisak da se ne menjate - pitam?
"Pa, da, kaže, nešto mi sporo ide.
- Dobro, verujem da se to može promeniti. Želim i da podelim sa vama da osam seansi deluje kao vrh ledenog brega u odnosu na mojih 300. Naravno, tu nije kraj, jer psihoterapeuti I dalje povremeno idu na psihoterapiju.
Dodajem da je ne uplašim, da klijenti nemaju takvu obavezu. Važno je da znate da ako stvarno želite, možete da iscelite svoje rane. I ne samo to, nego možete da usvojite zdraviji obrazac ponašanja, možete doći do toga da najbolniju priču podelite bez suza. I to je, kako nam iskustvo govori, jedan od znakova isceljenja. Ali sve to ne može preko noći, potrebno je vreme, spremnost da se podnese bol, kontinuitet na seansama, kao i tolerisanje frustracije zbog osećaja da se ništa ne menja.
Biću uz vas u svakom trenutku i neću dozvoliti da padnete - kažem, a njoj koju je i porodica odbacila moje reči zazvučaše čudno.
"I nećete me osuditi zbog mojih tajni i odbaciti, jer sam teška "- stidljivo pita.
Pogledala sam je, ustala, pitala je da li smem da sednem pored nje, dozvolila je i tad sam njenu ruku stavila u moje dve. Imala sam želju da je zaštitim od bola i pružim bar to trenutno utočište.
Plakala je, pustila sam da plače, nisam pričala, ali ruku nisam ispustila.
Nekako sam imala osećaj da joj je značilo, mada uvek razmišljam koliko mogu da se približim, kad su preplavljeni emocijama.
Na kraju seanse, vidim njene oči su dobile malo sjaja. Kao da pita i sama zaključuje da ima nade za nju.
Doći će ponovo i kaže da se raduje seansi.
Za isceljenje je potrebno vreme. I doživi se
kad se najmanje misli o tome. Jednostavno se u trenutku osetite drugačije. Svesnije, radosnije i spremnije za nove životne izazove.

~ Željka Radulović, psihoterapeut



Želim da kažem "tata", da me čuje, da ga prizovem, bar u sećanju... Da mu kažem da ga volim. Da li sam mu ikada rekla da...
24/07/2025

Želim da kažem "tata", da me čuje, da ga prizovem, bar u sećanju... Da mu kažem da ga volim. Da li sam mu ikada rekla da ga volim? Nisam dok je bio u beogradskoj bolnici, gde sam svakodnevno odlazila da mu odnesem doručak, ručak... ni posle kad je izašao.. Na kratko kod mene. Žurio je u Nevesinje, žurio je tamo gde se osećao da je svoj na svome. Možda je žurio da mi ne smeta. Nisam mu rekla, ništa mu nisam rekla...
Ni posle, kad sam otišla u rodni grad, jer su mi javili da je u bolnici i da se ne zna koliko će poživeti. Ni svakog dana koliko sam išla u holnicu dok je polako kopnio. Ni jedno veče kad me pitao zašto se smejem, a želela sam da pobegnem od njega i svega što je u mojim očima bio nametnutim viđenjem sve godine života. Rekli su da je pijanac, da vara majku.. Dobro. I... Je li ikada ukrao, prevario, je li nekome zlo nanio?
Rekli su da jeste svojoj porodici... Ništa dobro nisu rekli. On je bio dobar, ali...
Jednom mi je ispričao kako za tri godine, koliko je služio vojsku u Prilepu, niko od porodice nije došao da ga vidi. Moj otac je pročitao u novinama da sam doživela saobraćajnu nesreću. Pronašao me je u Zemunu, pronašao je kuću u kojoj sam obitavala kao podstanar i vodio me u kafanu. Otišao je i do mesta nesreće, gde su pronašli stvari. I doneo novac koji nije bio moj... Moj pošteni i čestiti tata. Došao je kad je najteže bilo. I kad je rat tamo tutnjao, sakupio je dovoljno novca da mi kupi na Zelenjaku farmerice, što je 93. bilo bogatstvo.
"Gledao te je pogledom punim brige. Kao da je upijao tvoje lice da ga pamti. Tvoj otac, pokoj mu duši, ostavio je utisak čestitog i skromnog čoveka - reči su kolege, koji ga je upoznao.
Jedno od retkih dobrih mišljenja o mom ocu. Sa majčine strane nisu ga voleli i nisam ni razumela zašto. Majka ga je volela do zadnjeg dana njenog života. Čovek koji je rođen da se voli. Ko ume da voli.
Danas znam da je u mom životu zauzimao posebno mesto. Tražila sam muškarca koji je kao on. Impresija lepote i autoriteta...
Pevušim i danas "Oprosti mi pape"... I volim te, čuješ li...

~ Željka Radulović, psihoterapeut

#

Address


Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Psiholosko Savetovaliste "Libido" posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Practice

Send a message to Psiholosko Savetovaliste "Libido":

Shortcuts

  • Address
  • Telephone
  • Alerts
  • Contact The Practice
  • Claim ownership or report listing
  • Want your practice to be the top-listed Clinic?

Share

O meni

Željka Radulović, psihološki savetnik, psihoterapeut O.L.I psihodinamskog integrativnog pravca. Živim i radim u Beogradu.

Diplomirala sam Socijalni rad na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. U okviru O.L.I psihodinamskog integrativnog pravca u Beogradu stekla sam zvanje trenera životnih veština, zatim psihološkog savetnika i psihoterapeuta. Posedujem sertifikat za samostalni rad sa projektivnom psihoterapijskom tehnikom ALFA ( analiza ličnosti, fantazija i asocijacija), kao i sertifikat o stručnom usavršavanju za rad sa suicidnim klijentima iz ugla Dijalektičke Terapije ponašanja (DBT).

Edukacija: https://olicentar.rs/edukacija-za-psihoterapeute/

Moja životna istorija prožeta je iskustvima koja danas mogu da pomognu drugima. Empatija za svaku ljudsku patnju, gubitak i bol opredelili su moj izbor za humanu profesiju pomaganja drugima.