20/08/2025
Šta je strah?
Obično ga zamišljamo u njegovim najgrubljim oblicima, kao paniku, šok ili iznenadnu prijetnju. Ali u svakodnevici on se rijetko javlja tako ogoljen. Strah je mnogo suptilniji, često jedva primjetan. Uvuče se u odluke, prerušava se u “zdrav razum”, u “praktičnost”, u “bolje ne sada”, u “šta će reći ljudi”, a zapravo nas ograničava.
🌫️ Kada odlažemo nešto jer bi moglo biti neugodno – to je strah.
🌫️ Kada igramo na sigurno iako duboko znamo da želimo promjenu – to je strah.
🌫️ Kada ostajemo u poznatom, iako nas unutrašnji glas vodi ka nečemu dubljem – isto strah.
🌫️ Kada se pretjerano bavimo time da sve bude savršeno, jer bismo u suprotnom mogli biti “otkriveni“ kao nedovoljno dobri – to je strah.
🌫️ Kada izbjegavamo bliskost jer bismo mogli biti povrijeđeni – i to je strah.
🌫️ Kada stalno tražimo potvrdu drugih za svoje odluke – opet strah.
🌫️ Kada govorimo “nemam vremena“ za ono što nas zapravo plaši – to je strah u svojoj najlukavijoj formi.
🌫️ Kada prikrivamo ono što nas zaista ispunjava ili ne smijemo javno da podržimo jer bi okolina mogla da gleda sumnjičavo – i to je strah, obučen u socijalno prihvatljivu masku.
🌫️ Kada se smijemo šalama koje nam nisu smiješne, samo da se uklopimo – i tu je strah.
🌫️ Kada kupujemo stvari koje nam ne trebaju, da bismo izgledali “kao svi drugi” – strah, prerušen u stil života.
🌫️ Kada se pravimo da nas nešto ne zanima, a u sebi osjećamo da nas duboko privlači – to je strah od osude.
🌫️ Kada zadržavamo staro mišljenje iako je odavno izgubilo smisao, samo da ne priznamo sebi ili drugima da smo se promijenili – i to je strah.
🌫️ Kada se trudimo da budemo “neutralni“, da ne iskačemo, da se ne vidi naš stav – i tu je strah.
U suštini, svaki put kada biramo sigurnost nauštrb istine – makar to izgledalo sitno i svakodnevno – tu je strah.
Joseph Goldstein piše: “Strah se pojavljuje kao refleks u gotovo svim našim obrascima izbjegavanja i kontrole. Što ga jasnije vidimo, to više slobode otkrivamo”.
Psihološki, strah se rijetko pokaže direktno. Ljudi se često zaklinju da “nemaju straha”. Međutim, ako se pogleda malo dublje, možda ga i nema u ekstremnim situacijama, ali ga ima u nijansama – u principu, u perfekcionizmu, u oklijevanju da pratimo vlastitu intuiciju. Češće ga zateknemo prerušenog u nešto drugo – perfekcionizam, potrebu da sve držimo pod kontrolom, stid da priznamo ono što nam zaista prija.
Irvin Yalom kaže: “Hrabar život ne znači život bez straha, već život u kojem nismo paralisani njegovom sjenkom”.
I tu se krije paradoks, što mu dublje pogledamo u oči, to se više otapa. Onog trenutka kada se iskreno suočimo s onim što pokušavamo sakriti – dijelom sebe kojeg se stidimo priznati – strah gubi tlo pod nogama. Strah i ljubav ne mogu stajati u istom prostoru. Kada strah odstupi, ono što ostaje nije praznina nego prostor za ljubav, za prisustvo, za autentičnost.
Suština nije da strah nestane, već da ga počnemo prepoznavati. Suočavanje ne briše strah, ali briše njegovu nadmoć. Onog trenutka kada ga vidimo jasno, prestaje da nas nesvjesno vodi. A tamo gdje je on vladao, pojavljuje se sloboda da živimo ono što već jesmo.