09/10/2024
Ljudi najčešće na psihoterapiju dolaze u stanju intenzivne emocionalne patnje, u sred životne krize, preplavljeni novim ili starim traumatskim doživljajima… Tokom psihoterapijskog procesa mi provodimo mnogo vremena učeći da se nosimo sa svim onim što je teško, preplavljujuće, zastrašujuće. Nakon ovog teškog rada, dolazi vrijeme i prostor za nešto novo, nešto dobro. Međutim, tu često naiđemo na veliki problem – nemanje kapaciteta da se otvorimo za dobro u našem životu.
Možda vam zvuči nevjerovatno da bi neko mogao da ima problem da prihvati dobro, da ima kapacitet za sreću, ljubav, uživanje, ali mi to u psihoterapijskoj praksi često srećemo, pogotovo kada su u pitanju osobe koje su prošle traumatska iskustva.
Uživanje, mir, ljubav, sreća, mogu da budu trigeri, mogu da djeluju zastrašujuće, mogu da nam daju osjećaj da smo lako ranjivi, povrijedivi. Nekada su naša iskustva takva da smo skupo platili svaki komadić sreće i uživanja. Neke od nas su ljudi i život uvjerili da nismo voljivi, da nešto suštinski nije u redu sa nama. Nekada je cijena ljubavi bila napuštanje sebe. Nekima od nas su najveći dželati bili upravo oni koji su trebali najviše da nas vole, paze i njeguju.
Iskustva su razna, sudbine su teške… Svrha psihoterapije nije u tome da samo zaliječi otvorene rane, svrha psihoterapije je u tome da nas otvori i pripremi za rast, za dobra iskustva, da nam pomogne da sebe vidimo kao biće koje je vrijedno, voljivo i koje zaslužuje dobro u svom životu, da nam pomogne da sebi damo dozvolu ne samo da se štitimo i ne budemo loše, nego da budemo dobro i u miru sa sobom i svijetom. Svi mi možemo započeti time što se pitamo da li je smisao i vrijednost života u tome da izbjegnem bol ili da osjetim ljubav, sreću, povezanost i mir...
