02/09/2025
Događa se tako, kad šetam šumom ili mi je um opušten, da se u njega sliju stihovi... Ova pjesma započela je tokom jedne prekrasne planinarske ture u Austriji... a završila sam je u tišini svoje radne sobe.
Djielim je sa vama vjerujući da će svaku od vas na neki način povezati s prirodom - možda kroz osjećaj koji će probuditi, ili kroz vraćanje u trenutke djetinjstva, ili se pak i same prisjetite da ste nekad bile - vile... 🥰
VILINSKA PJESMA
Nekad sam bila
Mala šumska vila!
Drveće voljela
Moja su krila,
U krošnjama njihovim
Sam se krila,
Iz izvora gorskih
Rado sam pila,
Cvijeću i bilju
Se veselila.
Nekad sam bila
Bezbrižna vila,
Spontana, slobodna,
Dobroćudna, mila,
Životnu radost
Posvuda širila;
Pogledom svojim
Šume sam grlila,
Suncu i Mjesecu
Srcem hrlila!
Zato i danas za šumom čezne
Malo vilinsko srce moje -
I danas me šuma glasno sebi zove,
Zaboravit' ne znam njene blagoslove,
Ni majke prirode bezbrojne darove,
Ne želim ove ljudske okove!!!
Zove me šume mistična dubina,
Topla širina, ponosna visina;
Potoka cvrkut i žubor ptica,
I damar njenog sjenovitog srca.
Volim joj listove, peteljke, cvjetove;
Klobuke gljiva i izdanke nove,
Rogate jelene i srne pitome -
Vitkih im nogu blage šumove;
Ljubim joj debla, i ptica legla,
Glasnu divljinu, zlatnu tišinu.
Volim joj kosine, udoline, pećine,
Volim joj bubice, volim joj snove,
Ispod snijega pupoljke ove!
Volim njen hlad, štit i skrovitost,
Volim joj ravninu i brdovitost.
Tu duša se moja do beskraja širi,
A srce Odu Tvorcu kliče,
Dok slijedim njene skrovite stazice,
I slušam joj odabrane priče.
Volim joj bobice, iglice, pčelice,
Volim joj divlje slatkaste voćkice,
Zečeve plahe i lisice rujne,
Krugove cvjetova rascvale bujne.
Volim je od korjena do najvišeg lista -
O kako samo prekrasna je,
Kad bićem svojim u tišini blista!
Volim jezerca, brzake, vrela,
Za me šuma - divota je cijela!
Volim joj stijene, kamenje, travke,
Puževe, guštere, paprat i slamke.
Tu mjesto svoje imaju i zmije,
I mečka što se u hladu krije,
Pa mravinjak iz kojeg vrije…
Tu sve je moje... prisno, najmilije!
Volim joj borove, jele i smreke,
Svježinu jutra i žubor rijeke,
I njene blage, hladovite sjenke.
Koraka šušanj, i zeca bijeg,
Igru vjetra, i blještavi snijeg.
Volim joj rosu što blista u travi,
Bezbrižno nebo što nad njom se plavi,
I razigran sunca tračak,
Na vilinskoj mojoj glavi.
Volim kad Mjesec posrebri je
Uz sove hrapav noćni huk,
I dan pun sunca pozlati je
Kroz put svoj ljetni ugodno dug.
Volim joj opalo uvelo lišće,
Što mirisom jeseni diše;
Volim joj nježne proljetne kiše,
Naprosto volim je - i ništa više!
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Da, nekad sam bila
Prava gorska vila,
Poput munje letjela su,
Moja spretna krila.
Bezbrižnosti blagoslove,
Posvud sam nosila.
I još uvijek volim te, šumice - krasotice,
pozdravi mi, molim te, sve vilinske sestrice!
S. T. Đ, juli 25.
