20/05/2025
Pretražimo stare albume, fotografije iz različitih faza naših života: kad smo bili djeca, kad smo pošli u školu, upisivali fakultete, počinjali prve poslove, ženili se, rađali djecu ili ostajali sami. Lice se mijenja, tijelo se mijenja, ali ono što ostaje isto kroz vrijeme su naše osnovne potrebe.
Ljubav. Sigurnost. Povezanost. Pažnja.
Ove potrebe ne prestaju – samo mijenjaju oblik, prilagođavaju se životnoj dobi. U djetinjstvu, potreba za ljubavlju znači da osjetim toplinu, prisustvo, nježnost roditelja. Ako toga nema, moj dječji um može izvući bolne zaključke: da nisam vrijedna ljubavi, da je svijet nesigurno mjesto, da je ljubav rijetka ili nedostižna. Tako razvijam nesigurne obrasce privrženosti – stalno tražim potvrdu izvana da vrijedim..
Djeca koja ne dobijaju dovoljno emocionalne topline imaju povišen nivo kortizola (hormona stresa), što narušava njihov imuni sistem.
Kao odrasli, možemo biti u socijalnom odnosu, braku, ali bez obzira na fizičku prisutnost druge osobe i dalje se osjećati usamljeno. Fizička prisutnost drugog ne uključuje uvijek ljubav, dodir, pažnju, kontakt, prisustvo, potvrdu da smo viđeni i važni nekom. Takva ljubav je potreba, ne luksuz. Ako imamo jednu takvu osobu s kojom se tako osjećam u svom životu, velika je to blagodat, a na blagodatima treba biti zahvalan. 🩷
Emina Čirić, pedagog-psiholog
