15/10/2024
POSLJEDNJI SABAH
(Iz zbirke "Očeva kletva"))
Prodorni pisak lokomotive gotovo priguši zvonjavu vekera, podešenog da ga probudi na vrijeme,kako bi klanjao sabah, nakon čega će, uostalom kao i uvijek, slijediti uobičajeno ispijanje jutarnje kahve, tri-četiri "drine", a zatim brijanje i spremanje na posao. Nekako u isto vrijeme kada daljina zatomi vrisak lokomotive, umuknu i zvonjava sata. Da li iz predostrožnosti ili navike, prije odlaska na spavanje redovno bi navijao svoj vjerni veker, iako se uvijek budio nekoliko minuta prije nego bi se on oglasio. Sjedeći na uzanom balkonu, koji se nalazio na petom katu stare, već dobrano oronule devetokatnice, odakle je pucao pogled preko Bosne na željezničku stanicu i zvaršavao tamo negdje na obroncima Ozrena, polako ispijajući treći po redu fildžan te crne slatke tekućine i žudno uvlačeći dimove drine u vapijuća pluća, osjećao je neki neobjašnjiv nemir u srcu, duši i čitavom tijelu, ni sam ne znajući čime izazvan.
Ispraćajući pogledom oblake gustog dima, nastalog kao rezultat sagorjevanja već treće po redu cigarete, razmišljao je o supruzi Mirsadi i kćerkicama. Otkako ih je uz pomoć komšije Dušana prebacio na selo, kod babe Saliha, jutros se po prvi put osjećao pomalo nelagodno, pa čak i zabrinuto. Dok je posmatrao mirnu površinu rijeke, iz koje se usljed ranog jutarnjeg isparavanja put neba dizahu magličasti oblaci pare, pitao se, čemu treba zahvaliti ovako lošem raspoloženju i mrzovolji. Osjećaj rasterećenosti i spokoja, nakon što ih je prebacio na sigurno, sve više je gubio na intezitetu i ustupao mjesto nemiru i nekom neobjašnjivo lošem predosjećaju. Ma koliko se naprezao, nije mogao dokučiti povod uznemirenosti koja je svakim otkucajem sata sve više prerastala u strah, a ovaj, kolajući mu venama, poahko poprimao oblik panike, prijeteći da potpuno zagospodari njegovim bićem. Da li je možda sinoć nešto loše sanjao, što bi eventualno, makar negdje u podsvijesti moglo čučati i doprinositi ovako mu nagloj promjeni raspoloženja.
Njegove uskomešane misli iznenada prekide potmula grmljavina koja je dopirala odnekud iz pravca Dervente. U isto vrijeme, začu se i sporadična pucnjava iz svih vrsta pješadijskog naoružanja. Dolazila je iz pravca Barakovca, gdje se nalazila linija razdvajanja, a u čijoj je neposrednoj blizini ležalo njegovo selo. Činilo mu se da ovaj put traje mnogo duže i da je gromoglasnije nego inače. Sve češće su se mogle čuti i potmule detonacije, nastale poslije ispaljenih minobacačkih projektila, propraćene mnogo snažnijim eksplozijama nakon aktiviranja istih.
Zadrhta. Vijesnici smrti, u vidu smrtonosnih olovnih projektila, zlokobno zviždeći i opominjući, završavali su, bio je siguran u to, upravo tamo gdje je sklonio svoje najdraže. Pretrnu, pomislivši na posljedice ovako učestalih granatiranja po naseljenim područjima. Proklinjući svoju tvrdoglavost i naivnost, pun straha i neizvjesnosti, nemoćno je osluškivao svaku narednu eksploziju. Prve večeri po povratku na selo, dok su kćerkice spavale u drugoj sobi, a on, otac i Mirsada ispijali neku tečnu supstancu, koja je trebala da se zove kahva, supruga ga je preklinjala da se ne vraća: "Nećeš, Omere, bogami! Nećaš se vraćati. Hvala Bogu kada smo živu glavu izvukli. I ne pokušavaj me više uvjeravati! Davno sam ja vidjela ono što ti nisi, ili ne želiš da vidiš. Ne izazivaj sudbinu i ne traži vraga, bolan. Ostani sa nama! Kakav stan? Koji posao? Zaboravi dug. Džaba im. Ako bude suđeno, vratit ćemo se. Zar ti nije dovoljno ono što su uradili komšiji Ahmetu i njegovoj porodici? Pa onom Anti kod Aljine pekare? Pa čitavoj porodici Šuvalić, onim što nam lani na Bajram kurban poslaše? Oni, bolan, što su živjeli u soliteru, preko p**a Muširove trafike. Ni Dušan te više neće moći štititi. Spremni su oni i njega ubiti, bolan. Znaš da ga već sada nazivaju izdajnikom i tureljupcem. Šta nam fali ovdje kod babe? Ništa. Skupa smo. kako bude svima, nek' bude i nama. Ostani, Omere! ostani zbog naše Ajše. Znaš da joj moramo pomoći da se izliječi, jer..."
Jecaji i suze nisu joj dozvolili da završi započetu misao. Uz veliki napor uspjelo mu je da zatomi suzu, koja se već bila otrgnula negdje iz dubine srca, koje je već godinama bezglasno jecalo i krvarilo nad njihovom sudbinom. Šutnja, poneki dubok uzdah iz iznemoglih staračkih grudi njegovog oca i gotovo neprimjetno podrhtavanje brade govorili su više od riječi. Osmogodišnja Ajša bolovala je od neke vrste epilepsije. Ljekari su ih uvjeravali da postoje realne šanse da se izliječi, obzirom da nije rođena bolesna. Istina, bilo joj je samo osam mjeseci kada se dogodilo ono što će im svima promijeniti život i srušiti porodičnu idilu kao kulu od karata. Dok su u drugoj sobi gledali neku TV seriju, beba je spavala u bešici. Na sećiji, iznad njene glave, ležala je mala crna mačka, njihova kućna ljubimica. U jednom trenutku začuli su vrisak bebe. Kada su utrčali, vidjeli su je ukočenu, pogleda uperenog u strop sobe i sa pjenom na usnama. Ukočenim ručicama čvrsto je stezala obruč bešike. Njihova kućna ljubimica, koja je upravo iskočivši iz bešike bježala u drugu prostoriju, tko zna zašto, skočila je na lice uspavane osmomjesečne bebe. Od tada je gotovo svakodnevno dobivala napade, koji su za posljedicu imali trenutni gubitak svijesti, grčenje i pojavu pjene na ustima. Uzdahnu. Osim možda lažne nade, ljekari mu ništa bogzna nisu znali reći. Medicinski nalazi, razna snimanja glave i ostalih organa, govorili su da je sa Ajšom, bar kada se tiče nekih vidljivih organskih oboljenja, sve uredu. Istina, osim tih povremenih napada, djevojčica je bila potpuno zdrava. Već je pohađala drugi razred osnovne škole i bila odličan đak. Sjećao se kako ga je jedan poznati ljekar – neuropsihijatar u povjerenju savjetovao da sada, kada je medicina nemoćna, ide kod hodže. „Ništa mi ne pričaj, Omere. Već sam se toliko p**a uvjerio da u nekim slučajevima, kada smo mi nemoćni, oni mogu pomoći. Vjeruj mi. Ja ti to ne mogu objasniti, ali, istina je“, završio je ljekar.
Kiselo se osmjehnuvši, baci pogled na neumorni veker. Imao je još samo petnaest minuta da klanja sabah, zbog čega žurno krenu u kupatilo. Dok je uzimao abdest, u ogledalu ispred sebe vidio je mršavog i, očito, od briga i nespavanja iznurenog čovjeka, sa velikim podočnjacima. Šta se to sa njim dogodilo za samo mjesec dana? Iako je tek zakoračio u četvrtu deceniju života, mnogo više je ličio na šezdesetogodišnjaka. Sada je, umjesto poneke sijede, koju mu je supruga u dokolici čupala, mada se on tome protivio, bio starac sa potpuno sijedom bradom i kosom. Upravo kada je bio pri kraju molitve, začu snažno hlupanje na vratima, koje nije proizvodila ljudska ruka. Poticalo je od snažnog udaranja metalnim predmetom u drvo. Sledi se. Znao je da ovako rana posjeta ne može izroditi ništa dobro. U trenutku dok je još uvijek bio na sedždi i predavao selam, pred njega banu naoružana bradata spodoba. Iako se nije obazirao, osjećao je da se u sobi nalazi još nekoliko nepozvanih gostiju. Njihov dah, koji je vonjao na alkohol, rasplinu se prostorijom. Osjeti kako ga obuzimaju studeni žmarci, gmižući od potiljka, duž kičme, sve do nožnih prstiju. Završivši klanjanje, ostade sjediti. Zar je baš došao kraj, pomisli. Znači, nelagoda i mrzovolja koja ga je jutros tako naglo obuzela, bili su očiti predznaci nesreće. Čudio se što još uvijek niko od "ranoranilaca" ne progovara. Vjerovatno iznenađeni, zatekavši ga u času dok je obavljao molitvu, nisu mogli prozboriti ni riječi. Zlokobna tišina, koja je zavladala prostorijom, remećena samo jednoličnim kucanjem sata, dodatno je povećavala napetost i strah u njemu. Još uvijek ne okrećući se, slušao je bat njihovih koraka po sobi. Odjednom, uho mu ulovi sasvim lagani zvuk, koji proizvodi lagano otvaranje vrata ormara. Strah pred tom ružnom neminovnošću, zvanom smrt, kao da mu je potpuno oduzeo moć govora. Nijemo je zurio u vrh zelene serdžade na kojoj je bila oslikana kjaba, iščekujući tog strašnog vijesnika smrti, čiji je dah već osjećao na potiljku. Bezglasno je upućivao dovu za dovom, moleći Allaha dž.š., da svojom moći i bezgraničnom milošću, maloj Ajši, koju, eto, ostavlja Njemu u amanet, vrati zdravlje. Pred očima su mu se, kao na filmskoj vrpci, smjenjivale slike supruge, djece, oca Saliha, hodže, Dušana, Slavka i Save. Natrenutak, pred očima mu iskrsnu kolijevka i u njoj osmomjesečna beba, pogleda uprtog u kao snijeg bijeli strop sobe. To kao da ga probudi iz dubokog sna i natjera da se okrene. Ugleda trojicu uniformisanih, bradatih i dugokosih vojnika, od kojih jednog sa "titovkom" na glavi, ispod koje su se sve do ramena pružali masni, neuredni uvojci kose, sa automatskim puškama u rukama. Činilo mu se kao da nešto kradom traže u ormaru. Zaključio je to po njihovom naglom trzaju tijela, u namjeri da se odmaknu od ormara, kada su osjetili da ih posmatra.
„Jesi li završio, Omere“?, tiho ga upita onaj sa „titovkom“ na glavi. I ne čekajuči odgovor, nastavi: „Ne boj se. Šta si se odmah ukenjao? Nećemo ti ništa. Ili možda imaš razloga da se bojiš? Ha? Dok si vojvodin... ovaj, hoću reći, Slavkin prijatelj2,,, ispravi se, „ništa ti se neće dogoditi. Znaš, mi Srbi pamtimo i dobro i zlo“, reče, kiselo se osmjehujući, i nastavi: „Poslao nas je da vidimo jesi li dobro i što te nema po dug. Neko mu je dojavio da se na ovom spratu jutros rano čula neka pucnjava.“ Zatim se zaputi prema suprotnom zidu sobe. Popevši se na stolicu u blatnjavim vojničkim čizmama, sa zida dohvati uokvirenu fotografiju i zagleda se u nju. Sa fotografije ga je gledalo Ajšino nasmijano lice. Bila je to njena „školska uspomena“. Pogledavši preko njegovog ramena, najniži među njima, sa kokardom na čelu, gledajući u fotografiju promrsi: „Lijepa balinka, bogami. Nego, gdje ti je porodica?“ Zurio je čas u onog s "titovkom" na glavi, čas u ovog, koji njegovu kćerkicu nazva tim pogrdnim imenom. U njemu ponovo splasnu onaj mali plamičak nade, koji je tako iznenada počeo da tinja nakon što je čuo da se njegov prijatelj Slavko brine za njega. "Tamo su", procijedi, odmahnuvši rukom u pravcu slobodne teritorije. "Ahaaa! Pa dobro,što si ih pustio, balijo? Što nisu ostali s tobom? Koga se to plaše? Haa?" Šutio je. Pravog odgovora koji bi iole zadovoljio ovog četničinu nije bilo. Možda je, ipak, postojala još neka, istina, slabašna nada, zvana Savo, proleti mu kroz glavu. Po autoritetu i dužnosti koju je obavljao, bio je čak i iznad Slavka. Osim što mu je sina primio na radno mjesto, na koje ga niko nikada ne bi primio, obzirom da je bio sve drugo osim pravnik, zar nije prije dvije godine pola godišnjeg odmora potrošio pomažući mu da sagradi vikendicu? Iako je bio direktor jedne od najboljih i najuspješnijih firmi u gradu i okolini, kopao je temelje i nosio beton i ciglu čitavih dvadeset dana, koliko je trajao godišnji odmor. Nije to njemu Savo zaboravio, pomisli.
"A poznajete li Savu Kordića?", promuca. "Sudiju?", upitaše sva trojica uglas i grohotom se nasmijaše. "Naravno. A ko ga ne poznaje?", odgovori onaj najmanji. "Zašto pitaš?", upita. Imao je osjećaj da ih se i nije bogzna dojmilo pominjanje Savinog imena. Ko zna? Možda više i nije na nekom važnom mjestu, pomisli. Sreli su se prije dva mjeseca, onako u prolazu. Osim što ga je gotovo neprimjetnim klimanjem glave u njegovom pravcu, pozdravio, skoro da ga nije ni pogledao. Možda se plašio, pomisli. Ili, ipak... Nije htio ni razmišljati o tome. Ne. To naprosto nije moguće. Savo da tako brzo okrene ćurak? Da ga ne prepozna, ili čak...? Postao sam paranoičan, pomisli. Zar nije dovoljno to što me niko ne maltretira? Nije to baš slučajno. Slavko se za to pobrinuo. A, možda i Savo lično? Stidi se, Omere. Kako si i na trenutak mogao posumnjati u njih? A to što ovaj ovdje tvoju Ajšu naziva balinkom, nema nikakve veze sa njima. Evo, došli su po Slavkovom naređenju, da se uvjere u tvoju bezbjednost. Pa, šta bi još htio? I pare će ti danas vratiti. A, ako baš hoćeš, omogućit će ti i prelazak na slobodnu teritoriju, pomisli. Hoće. Otići će on Slavku i zamoliti ga da mu vrati novac, koji mu je sada toliko nedostajao. Reći će mu da ga još ne bi požurivao, da mu nije potreban za Ajšino liječenje. Dobar je Slavko. Razumjet će ga. Prošle godine mu je Ajša toliko p**a išla po mlijeko u prilično udaljenu samoposlugu, kupovala novine i činila toliko drugih sitnih usluga. Nakon što dobije novac, zamolit će ga da mu omogući prelazak na drugu stranu. Ne zato što se plaši, nego da bi bio sa suprugom, ocem i kćerkicama. Da im se nađe pri ruci. Razumjet će on njega. Znao je Slavko koliko je on nesretan zbog Ajšine bolesti.
Pa ipak, crv sumnje, negdje duboko u podsvijesti, nije mu dao mira niti dozvoljavao da se osjeća spokojno. Sjećao se riječi supruge., koja mu je govorila da on ne vidi, ili ne želi da vidi istinu. Ponovo mu tijelom prođoše hladni žmarci.
"Dobro, Omere", iz razmišljanja ga otrže glas onog što je Ajšu nazvao balinkom. "Savo ti šalje tople pozdrave i poručuje da se ništa ne brineš. A vojvoda te čeka u osam sati." Dok je govorio, često je pogledavao na veker na zidu, a zatim i na svoj ručni sat, kao da provjerava njihovu tačnost. To isto su činila i druga dvojica, nijemo pogledavajući jedan drugog. "Zbogom, balijo!", reče mali, nakon čega, kao po komandi, neobično žurnim koracima izađoše iz sobe. Nakon što utihnu bat njihovih čizama, Omer odahnu. Dok je zamišljao svoj susret sa porodicom, koji bi, ako Bog da, mogao uskoro uslijediti, učinu mu se da osim tiktakanja vekera čuje još neko tiho otkucavanje. Zbuni se i oslušnu. Iako nije mogao vidjeti ni odrediti odakle dopire, jasno je čuo ravnomjerno kucanje. Još jednom zadrža pogled na kazaljkama zidnog sata, kao da će u njima naći odgovor. Uspaniči se kada pomisli da, nakon svega što je proživio u minulih pola sata, ne daj Bože, nije šenuo pa mu se, evo, počelo i pričinjavati. Još dok je podignutu serdžadu sa poda prebacivao preko poluotvorenog krila ormara, prolomi se snažna eksplozija.
