26/02/2026
Danas sam u trgovini vidio starijeg gospodina (oko 80 godina) kako je pored mene razbio staklenku s kiselim krastavcima.
Nastalo je malo buke.
Gospodin se jako uznemirio zbog situacije — počele su mu se tresti ruke.
Kako se ispostavilo, u njima je stiskao nekoliko sitnih kovanica koje je brojao da provjeri ima li dovoljno za neki proizvod.
Bio je prestrašen, ali čini mi se ne zbog staklenke.
Više zbog toga što možda neće imati kako platiti razbijenu staklenku.
Odmah je dotrčala prodavačica i počela vikati da se šteta mora podmiriti.
Rekao sam da sam ja srušio staklenku. Da ne viče, jer se takve stvari događaju i nisam to učinio namjerno.
Ispričao sam se. Platio. I time je priča završila.
Taj gospodin me gledao kao da mu je netko upravo skinuo s leđa najveći teret na svijetu.
Jer za njega to nije bila situacija „dogodi se“.
To je bio sram što je skrenuo pažnju na sebe i, vjerojatno, problem da mu možda neće ostati dovoljno novca za proizvode po koje je došao.
I znate što je u svemu tome najtužnije?
Da danas umirovljenici moraju brojati svaki cent.
Da za ljude koji su cijeli život radili kruh ili konzerva ribe postaju luksuz.
Da im najveće brige često budu nešto što je drugima sitnica.
To se stalno potvrđuje — već smo čuli mnoge situacije u kojima su umirovljenici prodavali nešto na ulici kako bi nadopunili skromnu mirovinu.
Danas vam želim skrenuti pažnju na to da za pomoć drugom čovjeku ne treba činiti velike stvari.
Najčešće je dovoljno jednostavno biti čovjek.
I zapamtiti da naše „dogodi se“, „ništa se nije dogodilo“ nekome može biti kraj svijeta s kojim se neće znati nositi.
(Nepoznat autor)
📷Stjepan Ivan Horvat