16/03/2026
"Ramazan je bio, sveti blagi dan,
punih šest mjeseci, iz dana u dan,
Muhammed je proveo u pećini sam
na brežuljku Hira mislima predan.
Šaka slatkih hurmi i vode gutljaj
bili su mu hrana, skroman zalogaj,
živio je mišlju, hranio se njom,
žudio za Tvorcem čistom dušom svom.
Na krilima misli, u čežnji da zna,
dizo se do zvijezda gdje nur vječni sja,
gdje počinje svemir, gdje prestaje kraj,
gdje svjetovi plove, gdje je vječni sjaj.
Gled'o vasionu k'o leptira roj,
beskrajne svjetove pitao za broj,
vraćao se opet u pećinu sam
slušajući tihog srca otkucaj.
Pitao je mrava kako p**e zna,
i pauka crna kako zna da tka,
pit'o zraku sunca što blistavo sja
zbog čega se spusti ko mu reći zna?
Odgovora nema, duboko je skrit,
Muhammed ga traži kao tajnu nit,
pa polako tone u nemiran san,
čežnjama je smoren, bolno umoran.
Tad najednom kroz san ukaza se sjaj,
odjeknuše rječi "pravedni ustaj!"
Muhammed se trže, dočeka ga dan,
nigdje nikog nema, u pećini sam!
Kakve čudne rijeci satkao je san,
kako je uznosit ovaj blagi dan!
Zamori ga miso, prekide se let,
san joj sklopi krila, nesta zvjezdan svijet.
Muhammed je zasp'o, svladao ga san,
ničeg više nema, sad je u snu sam...
U pećini opet ugnijezdi se mir,
pauk hitro nesta kao da je kriv,
mrav presrete mrava, prekidoše put,
Sunce navrh neba kao prsten žut,
dok pećinom jasan ne začu se glas:
"Muhammede,Ikre-uči!" ču se u taj čas.
Muhammed se prenu, zastade mu dah,
krvotok udara, srce stego strah,
znoj mu probi čelo, čini se gori,
"Muhammede, UČI!"- Džibril mu prozbori...
a Džibril će na to: "Ponavljaj zamnom!"
I istina vječna, ko uznosit san,
poteče u dušu Božanski Kur'an.
Zamire Muhammed, sluša blagi glas,
otvara se duša, uzvišen je čas,
odjekuju riječi, sjajem gori dan
Kur'an Kerim slazi, Allah je vjecan!
Od stravičnog milja sav drhti ko prut,
s istinom je jedno, pred njim zvijezdan put.
Dvadest i tri ljeta dariv'o je Bog
Božanskom istinom Miljenika svog.
Dolazio Džibril ogrnut u sjaj,
primo smrtni čovjek besmrtnički dar."
