03/01/2026
Mathew Embryju dijagnosticirana je multipla skleroza 1995. godine. Ova fotografija snimljena je 30 godina kasnije.
Trideset godina.
To je važno, jer MS nije nešto što se „pobijedi“ u jednom trenutku. To je dugotrajna, iscrpljujuća bolest koja polako nagriza snagu, samopouzdanje, pokretljivost i nadu. Kada je Mathewu postavljena dijagnoza, poruka je bila jasna: očekuj napredovanje bolesti. Očekuj gubitke. Očekuj upravljanje propadanjem.
Ali to nije priča koju ova fotografija priča.
Danas, 30 godina nakon dijagnoze, Mathew nema simptome. U potpunosti je pokretan. Snažan je. Živi punim životom. I postigao je to bez korištenja lijekova za MS koji se rutinski propisuju pacijentima.
Sama ta činjenica neke ljude čini nelagodnima. No ovdje se ne radi o odbacivanju medicine niti o osuđivanju tuđih izbora. Radi se o tome da se ispriča istina o iskustvu jedne osobe — iskreno, otvoreno i bez isprike.
Ovaj ishod nije došao zbog sreće.
Nije došao zbog poricanja.
I nije došao zbog nečinjenja.
Došao je kao rezultat discipliniranog načina života, prakticiranog svakodnevno, desetljećima — osobito onih dana kada je motivacija nestala i kada nitko nije gledao.
Došao je i iz znanosti — i od oca koji je odbio prestati postavljati teška pitanja.
Velik dio ovog p**a duguje se dr. Ashtonu Embryju, Mathewuovu ocu, čije je neumorno istraživanje MS-a dovelo u pitanje konvencionalna razmišljanja i pomoglo postaviti temelje za znanstveno utemeljene strategije koje je Mathew primjenjivao. Njegov rad nije obećavao čuda. Zahtijevao je rigoroznost, poniznost i neumornu predanost dokazima — čak i kada su ti dokazi bili nepopularni.
Sve je započelo s prehranom. Mathew se posvetio Best Bet dijeti, uklanjajući namirnice za koje je pokazano da potiču upalu i disfunkciju imunološkog sustava, te zamijenio praktičnost svjesnim izborima. To nije bilo usputno. Podrazumijevalo je planiranje, pripremu, čitanje deklaracija, drugačiji način putovanja i često izdvajanje iz mase. Ali je također donijelo jasnoću, energiju i stabilnost ondje gdje je nekada vladala neizvjesnost.
Uključivalo je svakodnevno vježbanje — ne kada je bilo lako, već kada je bilo teško. Kretanje je postalo neupitno. Trening snage. Kardio. Pokretljivost. Dosljednost. S vremenom je ono što je započelo kao preživljavanje postalo otpornost.
Bavio se akupunkturom, usmjerenom na regulaciju živčanog sustava i bol.
Radio je na ispravljanju nepravilnog protoka krvi iz mozga, razumijevajući da su cirkulacija i oksigenacija iznimno važne za neurološko zdravlje.
Podvrgnuo se Muscular Acoustic Modulationu (MAM), usmjerenom na disfunkciju mišića, bol i neuromišićnu komunikaciju — s dubokim učincima na funkcioniranje i oporavak njegova tijela.
Ali ovo nije bilo samo fizičko.
Postojali su i molitva i meditacija — svakodnevne prakse koje su usidrile um kada je strah pokušavao preuzeti kontrolu. Prakse koje su stvarale prostor za zahvalnost, poniznost i perspektivu.
Postojala je svjesna predanost pozitivnom govoru i pozitivnom djelovanju — ne lažni optimizam, ne poricanje, već odbijanje da se vlastitoj budućnosti pripiše propadanje. Riječi su bile važne. Misli su bile važne. Navike su bile važne.
Bilo je zastoja.
Bilo je mračnih trenutaka.
Bilo je godina u kojima se činilo da posao nikada neće završiti.
Ali nastavio je dalje.
Ne zato što je poseban.
Ne zato što ima nadljudsku snagu volje.
Nego zato što je odbio prihvatiti da je propadanje neizbježno.
I što je važno — nije sam.
Mathewova priča dijeli se i ogleda u tisućama ljudi diljem svijeta koji žive s MS-om i koji su također postigli uspjeh u upravljanju svojom bolešću primjenom istih znanstveno utemeljenih životnih strategija. Različita tijela. Različiti putevi. Različiti ishodi — ali ista predanost odgovornosti, disciplini i dokazima.
Ovu je fotografiju snimila njegova kći — trenutak zabilježen očima nekoga tko je svoga oca upoznao kao osobu koja radi ono što govori i živi vlastitim primjerom.
Ova slika predstavlja više od preživljavanja.
Predstavlja preuzimanje odgovornosti.
Predstavlja osobnu odgovornost.
Predstavlja nadu utemeljenu na djelovanju.
Ovo nije obećanje.
Ovo nije medicinski savjet.
I ovo nije kritika tuđeg p**a.
Ovo je jednostavno istina o putovanju jednog čovjeka — i odraz globalne zajednice koja zaslužuje više znatiželje, više otvorenosti i više istraživanja o MS-u.
Trideset godina nakon dijagnoze koja ga je trebala definirati.
Još uvijek stoji.
Još uvijek se kreće.
Još uvijek živi.
Ovo je MS Hope.
Credit: Mathew Embry
