20/11/2024
SVJETSKI JE DAN DJECE
Nakon što je 1989. godine usvojena Konvencija o pravima djeteta, dan djece obilježava se svake godine na današnji dan, 20. listopada. Konvencija, koju su potpisale sve zemlje svijeta, zalaže se jednakost prava sve djece, a to su preživljavanje, razvoj, učenje, sloboda i sigurnost.
Ipak, Konvencija kao dokument može biti neki putokaz i dati smjernice, dok se prava, istinska realizacija svih prava događa unutar obitelji, a potom i unutar šire zajednice. Kada se osvrnemo na širu lokalnu zajednicu, prava djece ne čine se ugrožena. Školovanje je omogućeno i besplatno, a djeca imaju pravnu i zakonsku sigurnost. No, s druge strane, kada su u pitanju preživljavanje u emocionalnom smislu i razvoj cjelokupne ličnosti kao psiholog uviđam niz problema. U privatnoj praksi često se susrećem s tim da roditelji dovode djecu sklonu samoozljeđivanju, i po roditeljskom mišljenju, nekim delikventnim ponašanjima. Uz to roditelji traže psihologijsku procjenu, jer „sigurno mu/joj je nešto čim se tako ponaša“. Unatoč tome što imam sav materijal za procjenu, stava sam da psihologijska procjena koja uključuje nalaz i mišljenje ne može biti svrhom sama sebi, te da definitivno takav pristup neće dovesti do rješenja problema koje je izvorno nastalo u obitelji. Ne trebaju mi testovi da uvidim kako se radi o narušenoj obiteljskoj dinamici i nedostatku kvalitetne komunikacije između roditelja i djeteta, koja najčešće uključuje kažnjavanje, nerazumijevanje, kritiziranje, te jednim dijelom i odbacivanje. Odnos roditelj-dijete nije nešto što se stječe rođenjem djeteta, nego nešto što se intenzivno gradi i na čemu moraju raditi primarno roditelji jer valjda su roditelji ti koji su i sami bili u ulozi djeteta (dakle imaju više iskustva), dok djeca zapravo ne znaju kako je to biti roditelj. Dakle, ponašanje djeteta uvelike (ne u potpunosti!) ovisi o tome kako se roditelji ponašaju, odnosno kako biraju pristupiti rješenju svojih i problema svoje djece. Iako roditeljsko ponašanje nije garancija da će dijete prestati bježati iz kuće, zamislimo sada sljedeću situaciju. Ukoliko se na nekim skalama depresivnosti i anksioznosti utvrde povišeni, pa čak i klinički značajni rezultati kod nekog djeteta, te liječnik-psihijatar to isto potvrdi i uključi djetetu određenu farmakoterapiju, je li onda to rješenje? Kratkoročno da, jer će djetetu određeno vrijeme biti bolje, a dugoročno? Možemo li očekivati da će se dijete odjednom naučiti nositi s razvodom roditelja, s ovisnošću člana obitelji, s nezaposlenošću i lošom financijskom situacijom roditelja?
Stoga, prije nego svi mi odlučimo dijete odvesti psihologu, možda je potrebnije uzeti nekoliko sati savjetodavnog rada za sebe, ojačati svoje snage i kapacitete, pa samim time postati nešto bolja okolnost za svoju djecu. Iluzorno je voditi dijete kod stručnjaka i očekivati da ga on „popravi“, dok vi to sve plaćate i pijuckate kavu. Svjetski je dan djece, već 35. godinu zaredom, a dokle smo stigli?