01/04/2025
Tri misli, jedan imperativ i makrokosmos svijeta iz mikrokosmosa vlastite duše*
U radu sa klijentima, često se trudim da naglasim klijetima da izbjegnu generalne procjene sebe, nego da prihvate fleksibilniji i logički koherentniji pristup, gdje se vrši procjena ispravnosti postupaka te postupanje u skladu sa tim. Ovaj pristup klijentu pomaže da na primjer, ne zapadne u samokažnjavajuće misaone obrasce, nego da sagleda svoje postupke realno i radi na unapređenju onog što ga uznemirava. Ovakav fleksibilan pristup, takođe otvara vrata jednom shvatanju, a to je da svi mi imamo kapacitet da činimo i dobro i loše, da dobro djelo ne briše loše, niti loše djelo dobro, te da nas to nužno ne čini ni dobrima ni lošima. Takođe, ovaj isti princip važi kako za nas, tako i za druge ljude i odjekivao je kroz vijekove i misli velikih umova na čijim ramenima stojimo danas.
“Ljubi bližnjeg svog kao samoga sebe” Jevanđelje po Mateju
Teza koja je prisutna u Bibliji u različitim formama, uvijek naglašava ljubav prema bližnjem.
Misao koja je odraz vrline i morala, opraštanja, ljubavi i saosjećanja. Ova misao je odraz našeg kapaciteta za svjetlo, za dobrotu, naša sposobnost da činimo drugima dobro, pomažemo, empatišemo, pokazujemo samilost, pogledamo drugog u oči i podignemo ga kada padne. Isto tako, da bismo mogli ovu brigu pružiti drugima, moramo znati da je pokažemo i sebi. Pritom ovdje se ne misli na hedonističko ugađanje prolaznim zadovoljstvima i uživanje u sladostrašću bez granica, koje u konačnici samo donosi više patnje (jer nosi zavisnost koja skraćuje i osjećaj gratifikacije i vrijeme između ponovnog traženja zadovoljsrva), nego ljubiti sebe kroz samospoznaju, kroz disciplinu duha, kroz svijest da je život pun patnje kao i ljepote, nositi sebe i kroz teške trenutke, dostojanstveno i pokorno i nikad ne izgubiti iz svijesti znanje da i u najtežim momentima, u sebi nosimo kapacitet da vidimo i osjetimo zadovoljstvo samo zbog činjenice da smo živi. Te isto ovo pružiti bližnjem.
“Ako dovoljno dugo gledaš u ambis, i ambis će početi gledati u tebe” Fridrih Niče
Spoznaja da kao ljudska bića u sebi nosimo kapacitet za zlo, za destrukciju i nanošenje boli, kako sebi tako i drugima. Spoznaja da ako dovoljno dugo gledamo zlo, osjećamo zlo, mislimo zlo i borimo se sa zlom, pa makar to zlo bilo najmanje i najbezazlenije, čak iako se sa njim uhvatimo u koštac, zlo počinje da krivi našu percepciju i počinjemo polako da tražimo opravdanja. Ako je zlo dovoljno dugo u našem životu, počinje da nam postaje od stranca, poznanik, pa kolega, pa prijatelj, počinjemo da se navikavamo na zlokobni lik, iskrivljeni osmijeh i hladni pogled. Počinje da gleda u nas. A iz te pozicije, postepeno možemo krenuti na put, od malog ka većem, ka još većem, jer to što je loše je relativno, jer cilj opravdava sredstvo, jer i drugi to rade, jer nas tlače, jer trebamo i mi njih kao i oni nas, se borimo sa takvima, svi su takvi, i takvima smo okruženi, i mi možemo tako i još gore...!
Važno je biti svjestan svog kapaciteta za zlo, ne bježati od toga, ne zgražati se i ne osuđivati ni sebe ni druge, nego se sa zlom upoznati, istražiti ga, ne da ga opravdamo, ne da se sa zlom sprijateljimo, nego da znamo gdje živi, šta jede i kako se oblači, pa kad to naučimo, da se potrudimo da tim ulicama ne idemo, tu hranu ne jedemo i tu odjeću ne nosimo.
“Sve što je ljudsko nije mi strano” Terencije
Kada pomirmo svoj kapacitet za svjetlo i mrak, kada spoznamo da kao ljudska bića, i mi i svi ostali na planeti, u sebi imamo potencijal za najviše visine dobrote i najmračnija grotla zla, tek tada možemo da istinski razumijemo sebe i saosjećamo sa drugim. Ova spoznaja je i poziv za delanjem i poziv na oprost. Ona je poziv na delanje, jer iako imamo potencijal za dobro, on je i dalje potencijal, koji moramo da ostvarimo, da izađemo u svijet, nađemo svoj moralni kompas, svoj svjetionik i krenemo prema njemu, da veslamo, mučimo se i patimo, surfamo po bolu, pa ponekad zastanemo i pomirišemo cvijeće, dotaknemo travu nogama, zagrlimo bližnje, pjevamo, veselimo se, plačemo, tugujemo i radimo sve ono što nas čini ljudima na tom putu.
Ova spoznaja je i poziv na oprost, i sebi i drugima. Jer svi imamo kapacitet za zlo, svi griješimo, svi zastranimo, nekad se to svjetlo svjetionika ugasi i prosto zalutamo na našem putu, drugi čine zlo nama, mi to isto zlo činimo drugima, namjerno ili nenamjerno, iz huje, bijesa, ogorčenosti, frustracije ili osvete. Kako ja mogu zastraniti, može i drugi, a zašto sa sobom nositi teret optužbe, koji će nas, u danima, mjesecima ili godinama nakon što je zlo učinjeno, i dalje izjedati.
Mi nismo ni dobri ni zli. Samo smo ljudi sa kapacitetom i za jedno i drugo. Niko ne želi da trpi zlo i potpuno je prirodno da zapamtimo koje su ulice kojim zlo ide da ih se klonimo, šta zlo jede da to ne jedemo i kako se oblači, da se mi tako ne oblačimo. Svako želi isto tako što više dobra, milosti, ljepote i saosjećanja u životu, koji je ionako pun patnje i izazova.
Na kraju, šta čini razliku? Naš izbor! Svaki dan, svaki trenutak, da radimo stvari prema svom moralnom kompasu, štiteći sebe i druge i čineći drugima ono što želimo i sebi.
Ili, kako kaže Kantov kategorički imperativ, veoma abrahamski, veoma budistički, veoma ujedinjujući: “Djeluj samo po onoj maksimi, za koju možeš u isto vrijeme htjeti da postane opšti zakon”
*oda Otu Vajningeru i Slavku Gavranoviću
Milos Pralica, ma psihologije i REBT terapeut