What are the opening hours?

Monday 11:00 - 20:00 Tuesday 11:00 - 20:00 Wednesday 11:00 - 20:00 Thursday 11:00 - 20:00 Friday 11:00 - 20:00

http://www.psiholoskosavjetovanjeinaba.com/

Psihološko savjetovanje Inaba, Azize Šaćirbegović 128, Sarajevo (2026)

24/02/2026

Dok sam radila u školi, moj radni dan je često bio ispunjen individualnim radom s djecom.

Cilj je uvijek bio isti: jačanje vještina, podrška i izgradnja povjerenja.
Međutim, u praksi su ti termini najčešće bili rezervisani za djecu koju bi nastavnici poslali jer su "pravili probleme" ili pokazivali neki oblik nepoželjnog ponašanja.

Jednog dana, dok sam vodila dječaka na aktivnost, srela me je djevojčica koja je ranije dolazila kod mene. Sa nadom u glasu me pitala: "Kad ću ja opet moći doći? Može li sad? Baš mi je bilo lijepo prošli put!"

Objasnila sam joj da ovaj termin pripada drugaru, a ona mi je, uz osmijeh, odgovorila:
"Pa dobro, napravit ću ja neki belaj, pa da me pošalju kod vas!"

Ta rečenica me baš pogodila. I natjerala na razmišljanje o tome čemu učimo našu djecu?

Ova djevojčica je, u svojoj dječjoj iskrenosti, naglas izgovorila surovu istinu našeg odgojnog sistema: Pažnja se dobija samo ako praviš probleme.

Kada dijete:
Ćuti i sluša – "dobro je, ne treba mu ništa".
Ne pravi dramu – "samostalan/na je".
Ima sve petice – "s njim/njom je sve u redu".

A kada počne da viče, udara ili prkosi – tek tada se pale svi alarmi. Tek tada dobija stručnjaka, razgovor, nepodijeljenu pažnju roditelja i sistem koji se "bavi" njime.

Dobra i mirna djeca brzo nauče ovu lekciju. Neka od njih postanu još tiša, misleći da ne zaslužuju vrijeme ako nisu "problematična". Druga, poput ove djevojčice, shvate da je put do bliskosti i podrške popločan "belajima".

Pitanje za sve nas danas:
Moraju li naša djeca i učenici postati "nemoguća" da bismo ih zaista vidjeli? Moraju li srušiti pola kuće da bismo ih pitali kako su?

Nemojte čekati da naprave belaj da biste im posvetili 15 minuta čistog, prisutnog vremena. Budite tu i kada su mirni.
Zapravo, budite tu baš zato što su mirni.

Da li ste ikada primijetili da vaše dijete traži pažnju kroz sitne nestašluke? Kako reagujete u tim trenucima?
Jeste li vi bili takvo dijete?

🌱

23/02/2026

Postoje djeca koja ne prave belaje. Mirna su, fina i poslušna. Od njih vas sigurno neće zaboljeti glava, a za njih često kažete: "Hvala Bogu da ne moram još i o njemu/njoj misliti!"

Ali znate šta?

I takva djeca osjećaju.
I ona imaju svoje brige, strahove i probleme. I ona imaju bogat (i često turbulentan) unutrašnji svijet emocija, iako to ne pokazuju prema vani. I ona imaju istu potrebu za roditeljskom pažnjom, podrškom i prostorom da budu viđena.

Takvu djecu je lako "zaboraviti". Budući da ne prave dramu, roditeljima i učiteljima se čini da se njima ne treba baviti i da oni sve mogu sami.

A vjerujte, nijedno dijete ne može (i ne treba) samo!

Ova djeca vrlo lako postanu nevidljiva. Posebno ako imaju braću ili sestre od kojih često hoće zaboljeti glava i koji zahtijevaju više roditeljske energije. Kako ne bi stvarali dodatni teret roditeljima, ona se povlače u sebe i uče da njihove potrebe nisu prioritet.

Često u svojoj praksi radim sa odraslim osobama koje su bile ovakva djeca. I mogu vam reći – to nije nimalo lako odrastanje. To je teret djeteta koje je prerano moralo postati odrasla osoba samom sebi.

Zato, ako ste prepoznali svoje dijete u ovome, zastanite malo.
Potrudite se da svoje dijete češće pitate kako je, kako se zapravo osjeća i šta mu treba.
Recite mu slobodno: "Znaš, ponekad mi bude teško primijetiti tvoje emocije jer si tako miran/na, ali želim znati šta se dešava u tvom svijetu. Tu sam za tebe."

Pokažite im da ne moraju biti "nevidljivi" da bi bili voljeni.

Da li ste i vi bili ovakvo dijete ili prepoznajete ovaj obrazac kod svoje djece?

🌱

20/02/2026

Kad dijete "ne sluša", ono zapravo govori. Samo ne riječima. Govori svojim ponašanjem.

Koliko p**a si pomislila da je tvoje dijete "bezobrazno" ili „neposlušno" ili da te namjerno želi iznervirati?

A istina je zapravo da se iza većine „nepoželjnog ponašanja" krije nešto dublje:

- umor,

- glad,

- potreba za pažnjom i povezanosti,

- preplavljenost emocijama,

- teškoće sa prilagodbom na promjene.

Djeca nisu „loša".

Ona se bore da budu viđena, shvaćena i voljena.

Kada promijenimo svoje mišljenje o njihovom ponašanju - promijenit će se i naše ponašanje prema njima.

A samim tim mijenja se i njihov doživljaj i njihovo ponašanje 🧡

🌱

19/02/2026

Čim prva suza krene niz obraz, ruka automatski kreće da je obriše, a usne izgovaraju: „Joj, izvini...“

Ovo je nešto što čujem poprilično često u terapijskoj sobi.

Zašto se izvinjavamo za suze?

Izvinjavamo se jer smo naučeni da je plakanje „gubitak kontrole“, slabost, neugoda koju treba odmah ukloniti, ali i teret za onoga ko nas gleda.
Navikli smo na ljude koji, čim vide suzu, odmah kažu: „Ma nemoj plakati, biće sve u redu“, „Hajde, hajde, smiri se“, „Nije to tako strašno“.

Ljudi to rade iz dobre namjere, žele da te utješe i da ti čim prije prestaneš sa tom neugodnom emocijom i njenom manifestacijom. I ako je moguće da se što prije prebaciš u stanje sreće.

Ljudi to, zapravo, često rade jer je njima neugodno. Ne znaju šta bi sa tvojom tugom, pa pokušavaju da je „ugase“ što prije.

Ali u terapijskoj sobi to ne radimo.

Suze su ovdje dobrodošle. Jer, one su:

- govor tvog tijela
- otpuštanje pritiska koji si godinama nosila
- dokaz da si konačno na sigurnom mjestu gdje ne moraš uvijek biti „jaka“.

Kada osoba krene plakati, ja ne nudim odmah maramicu da bi suze stale.
Nudim prisutnost.
Nudim tišinu u kojoj te suze smiju da teku dokle god je potrebno.
Moja uloga nije da zaustavim tvoj plač, nego da budem tu dok on traje.
Da ti pokažem da se ja neću „raspasti“ pred tvojom tugom, da si sigurna, da je tvoja ranjivost prihvaćena i da nije nešto za šta se trebaš izvinjavati.

Zato, sljedeći put kad osjetiš onaj čvor u grlu, sjeti se: tvoje suze nisu tvoj poraz. One su način na koji tvoja duša pere ono što je dugo boljelo.

🌱

18/02/2026

"Znaš, dok sam stajala ispred vrata i pisala ti poruku da sam stigla, jedan dio mene se jako, jako nadao da mi nećeš odgovoriti. Da iz nekog razloga danas nećeš biti tu.“

Ovo mi je nedavno, kroz osmijeh, priznala jedna klijentica kada je došla na termin.

Neko bi pomislio – pa zašto plaćaš termin i gubiš vrijeme ako ne želiš biti tu?
Ali, ovdje je riječ o otporu u terapiji. Otporu koji ima svoj smisao i koji nam zapravo pokazuje smjer za dalje.

Otpor je često znak da smo dotakli nešto poprilično važno. A o važnim stvarima nije lako pričati.

Hajde da budemo iskreni – terapija nije baš uvijek spa tretman za mozak.

Postoji ta popularna slika psihoterapije kao mirnog mjesta gdje pijete čaj, neko vas tapše po leđima i nakon 50 minuta izađete lepršavi kao na oblaku.

Terapija je nekad kao operacija na otvorenom srcu koju radite dok ste budni.
To je onaj momenat kada:

- shvatiš da tvoja „sigurna zona“ zapravo postaje tvoj zatvor.
- izgovoriš naglas ono što si godinama gurala pod tepih, dok se on nije pretvorio u planinu.
- se suočiš sa istinom da ne možeš promijeniti druge, nego samo svoj odgovor na njih.

Zato je normalno da nekad želiš da se tvoj terapeut ne pojavi. Da internet veza „pukne“ baš pred online termin. Da pobjegneš od onoga što osjećaš da dolazi.

Ali prava transformacija počinje baš tu – kad ostaneš, iako bi najradije pobjegla.

Moj posao nije da te stalno držim u zoni komfora gdje je sve „fino“, već da držim lampu dok prolazimo kroz taj tunel, kako bi na drugu stranu izašla kao neko ko više ne mora bježati od sebe.

Psihoterapija nije tu da bi se osjećali „bolje“. Tu je da bi naučili bolje osjećati.
Idemo na terapiju ne da bi bol nestala preko noći, već da bi postali dovoljno snažni da je možemo nositi bez da nas slomi.

🌱

17/02/2026

Budućnost je nepredvidiva i neizvjesna. Prošlost ne možemo mijenjati.

Stalne brige o budućnosti nas vode u strah i anksioznost, a stalna prebiranja po prošlosti i "nada u bolju prošlost" nas vodi u tugu i depresivno raspoloženje.

Ono što imamo je sadašnji trenutak.
Imamo ono što naše oči trenutno gledaju, ruke dodiruju, uši slušaju...
Imamo odluke koje trenutno donosimo.

Ako nam se sadašnje stanje ne sviđa, mi imamo moć da ga mijenjamo svojim odlukama i ponašanjem.
Nismo bespomoćni.
Nismo list kojeg vjetar nosi bez ikakvog plana.

U ovom životu mi imamo velikog udjela.

Kakve odluke donosiš? Da li te tvoje odluke vode do mjesta na kojem želiš biti?

🌱

16/02/2026

Znam taj osjećaj.

Onaj trenutak kada prst ruke lebdi iznad dugmeta „Pošalji“ ili kada gledaš u broj telefona na ekranu, a srce kuca malo brže.
U glavi stotinu pitanja: „Šta da napišem? Da li da objašnjavam sve odmah ili samo tražim termin? Šta ako zvučim čudno? Šta ako je moj problem prevelik? Šta ako je moj problem smiješan?“ ...

Želim da znaš – ta trema koju osjećaš je potpuno prirodna, bez obzira da li planiraš ući u Inabinu terapijsku sobu ili se povezati online, preko ekrana.

Dolazak na prvi termin (u savjetovalište ili online) je čin nevjerovatne hrabrosti. To je trenutak kada odlučiš da prestaješ bježati od sebe i da, možda po prvi put, nekome povjeriš dijelove svoje priče.

U mom radu, bilo uživo ili online, taj prvi susret izgleda ovako:

- Ne moraš imati spreman govor.
- Ne moraš znati tačno „šta ti je“.
- Sasvim je u redu ako ti glas drhti preko mikrofona
ili ako prvih par minuta samo šutimo dok se
udobno smjestiš.
- Nema "protokola".

Moj zadatak nije da te „analiziram“, nego da ti pomognem da spustiš taj teški kofer koji nosiš. Da se smjestiš u svoju fotelju (ili Inabinu narandžastu sofu), osjetiš da je veza sigurna i da shvatiš da je u redu što si tu. Da konačno ne moraš sve sama.

Bilo da se gledamo preko stola ili preko ekrana, to je prostor gdje tvoja priča dobija na važnosti.

➡️ Sjećaš li se ti onog trenutka kada si poslala svoj prvi upit za terapiju? Šta ti je bilo najteže? A šta je te ohrabrilo?

Pišite, jer vaš odgovor može ohrabriti nekoga ko baš danas drži telefon u rukama i oklijeva 🧡

A u narednim danima ću i ja podijeliti svoj prvi susret sa psihoterapijom.

🌱

12/02/2026

Zvuči neobično, zar ne?

Većinu vremena provodimo trudeći se da izgledamo sigurno, da znamo šta radimo, da imamo sve pod kontrolom i da imamo odgovore na sva pitanja. Nesigurnost često doživljavamo kao slabost koju treba sakriti ili što prije „popraviti“.

Zato je terapijska soba tako specifično mjesto.

Kada klijenti dođu, često na početku traže savjet, uputu ili „recept“ kako da se više ne osjećaju tako kako se osjećaju. I ja sam, na samim počecima, mislila i osjećala da je moja uloga da im dam te odgovore.
Ali naučila sam (i učim) da prava iscjeljujuća moć terapije nije u savjetu. Ona je u dozvoli.

Dozvoli da:

- ne znaš kuda dalje,
- osjetiš strah bez da ga odmah moraš „pobijediti“,
- osjetiš ljutnju, tugu ili stid bez da te iko požuruje
da se „osjećaš bolje“,
- budeš ranjiva, a da te niko ne požuruje da „budeš
jaka“ ili te pokušava „popraviti“.

Moja uloga nije da umjesto vas odlučim kojim putem trebate ići, nego da držim lampu dok vi istražujete put. Da budem tu, prisutna i stabilna, dok vi skupljate komadiće svoje priče.

Jer prava transformacija se ne dešava onda kada dobijete odgovor od drugoga, nego onda kada se osjećate dovoljno sigurno da sebi postavite prava pitanja i krenete na svoje putovanje.

🌱

10/02/2026

Često dječje ponašanje tumačimo iz svoje odrasle perspektive, zaboravljajući koliko je njima svijet velik, nov i ponekad strašan.

Razumjeti bebu/dijete ne znači popustiti, već pružiti sigurnost tamo gdje je najpotrebnija.

Pokušajte obuti njihove cipelice ili male čarapice prije nego što donesete sud 👣

🌱

09/02/2026

U prošloj objavi sam vam pisala o onome čega sam se nekad plašila, a što mi je danas postalo jako važan alat – o tišini u terapijskoj sobi.

Danas, u eri vještačke inteligencije (AI), često čujemo kako bi algoritmi mogli zamijeniti terapeute.
I zaista, AI može biti nevjerovatno brza i dati tehnički odlične savjete. Ali ona ima jedan ogroman „kvar“: AI ne podnosi tišinu.
Ona je programiran da odmah generiše odgovor. Jednostavno „mora“ nešto reći.

A terapija? Terapija je često baš suprotno od toga.

AI nema tijelo koje može osjetiti težinu vaše boli u tišini. Ona nema intuiciju koja joj šapne da treba stati, udahnuti i – šutjeti.
Ona vas ne može „držati“ u tišini dok skupljate hrabrost za prvu suzu ili dok se u vama slaže misao koju nikada ranije niste izgovorili naglas.

Ljudska bliskost i iscjeljenje se često grade tamo gdje riječi prestaju. Tamo gdje se osjećate viđeno i prihvaćeno bez ijednog glasa. To je nešto što niti jedan procesor, ma koliko pametan bio, nikada neće moći oponašati.

Jer, mašina može obraditi podatke, ali samo čovjek
može svjedočiti vašoj tišini.

Samo čovjek može razumjeti čovjeka.

Šta vi mislite? Da li vam je u teškim trenucima bitnije dobiti brz odgovor ili osjećaj da neko jednostavno „biva“ tu sa vama u tišini?

🌱

08/02/2026

Znate čega sam se jako, jako plašila kad sam počela raditi s klijentima?

Tišine. 🙊

Plašila sam se onog trenutka kad glasovi utihnu, kad se svi zvukovi pogase i ostane samo – tišina.
U mojoj glavi bi tada nastao haos: „Šta sad? Šta da radim? Kako ću šutjeti, kako neću šutjeti? Hoće li klijent misliti da ne znam šta radim? Moram li nešto reći da popunim ovu prazninu?“

Iskreno, ta tišina mi je bila baš teška za podnijeti.
Imala sam osjećaj da nešto moram napraviti. Popraviti. Reći pametnu rečenicu. Spasiti trenutak. Kao da je tišina znak da sam zakazala.

A onda sam, korak po korak, kroz vlastitu psihoterapiju i kroz superviziju, počela učiti nešto potpuno drugačije vezano za tišinu.

Učila sam ostajati.
Učila sam disati u tišini.
Učila sam slušati ono što se ne izgovara.
Shvatila sam da tišina u psihoterapiji nije praznina.

Tišina je prostor.

Prostor u kojem se dešavaju najdublji procesi.

Prostor u kojem klijent može možda po prvi put čuti sebe.

Prostor u kojem emocije imaju vremena da se pojave, bez žurbe i bez pritiska.

Prostor u kojem se skuplja hrabrost za ono što je najteže izgovoriti.

Tišina često govori više od riječi. U njoj se javljaju suze koje su dugo čekale. U njoj se pojavi misao koja se stalno skrivala iza brbljanja. U njoj se dogodi kontakt sa sobom i s drugim.

Kao terapeut, naučila sam da moja tišina nije odsustvo rada, već prisutnost.
To je poruka klijentu: „Tu sam s tobom. Ne požurujem te. Sigurna si u ovoj tišini.“

Naučila sam je koristiti kao alat koji pomaže klijentu da zaroni dublje u sebe, tamo gdje riječi često ne dopiru.

Danas znam – najljekovitiji odgovori se često ne kriju u onome što ja kažem, već u onome što klijent pronađe u toj zajedničkoj tišini.

Da li se i vi u svakodnevnom životu plašite tišine sa drugim ljudima?
Imate li potrebu da je odmah "zatrpate" riječima?

Pišite mi u komentarima, voljela bih da o ovome pričamo. 👇

05/02/2026

I baš zbog toga što znam da s našom djecom uglavnom imamo manje vremena nego što bismo željeli i voljeli, osmislila sam zajedničku radionicu - dijete i roditelj 🧡

Na toj radionici dijete zajedno sa roditeljem istražuje svoj svijet emocija.

Radoznalost, zaigranost, učenje u opuštenoj atosferi, bez pritiska, uz smijeh i zabavne aktivnosti - mislim da je to ono što treba svakom roditelju i djetetu.

Više o radionici Moje emocije i ja pročitajte na linku:

https://psiholoskosavjetovanjeinaba.com/radionice-za-djecu-2/moje-emocije-i-ja/

A prijave za grupu od 4 do 6 godina su otvorene još nekoliko dana.

🌱

Psihološko savjetovanje Inaba

24/02/2026

23/02/2026

20/02/2026

19/02/2026

18/02/2026

17/02/2026

16/02/2026

12/02/2026

10/02/2026

09/02/2026

08/02/2026

05/02/2026

Address

Opening Hours

Website

Alerts

Contact The Practice

Shortcuts

Share

Category

Monday	11:00 - 20:00
Tuesday	11:00 - 20:00
Wednesday	11:00 - 20:00
Thursday	11:00 - 20:00
Friday	11:00 - 20:00