Ensad Miljković RE&KBT Trener & Psihoterapeut & Supervizor

Home
Bosnia And Herzegovina
Sarajevo
Ensad Miljković RE&KBT Trener & Psihoterapeut & Supervizor

Za više infromacija kontaktirajte Savjetovanje ELIS.

U svom radu Savjetovanje ELIS primarno primjenjuje znanje iz Albert Ellisove Racionalno Emotivno Bihejvioralne Terapije (REBT) i Beckove Kognitvno Bihejvioralne Terapije (KBT), te određenih drugih psihoterapijskih pravaca kao što je Terapija prihvatanja i posvećenosti (Acceptance and commitment therapy-ACT). Uz zajedničku suradnju korisnika i terapeuta/trenera, formira se individualni plan i program za svaku osobu posebno, kako bi se ostvarili ciljevi i potencijali osobe u skladu sa korisnikovim vrijednostima. Kognitivno Bihejviroalni pristup je vodeći pristup kako u terapiji tako i u oblasti Coachinga (Treninzima). Kognitivno Bihejvioralna Terapija (KBT) ima izuzetne rezultate u postizanju dugotrajnih promjena kod osoba. Iako KBT, kao što i samo ime govori, se često dovodi u vezu sa terapijom, u suštini nije strogo ograničen na terapijski pristup. Suština i znanje KBT pristupa se može promjeniti na brojne životne oblasti. Bitne karakteristike KBTa:

-KBT se dosljedno pokazao kao izuzetan pristup koji pomaže osobama da dostignu svoje potencijale i ciljeve.
-KBT osporava odmažuća vjerovanja, jača motivaciju, samopoštovanje i vještine rješavanja problema.
-KBT je orijentisan ka cilju i usmjeren je na stvaranje pomažućih misli i funkcionalnog ponašanja
-KBT se prilagođava svakoj osobi posebno i široko je primjenjiv bez obzira na porijeklo i nivo obrazovanja osobe
-KBT je posvećen sadašnjosti i usmjeren ka budućnosti korisnika
-KBT teži da svaka osoba postane nezavisna i da bude sam svoj terapeut i trener
-KBT posvećuje jednaku pažnju mislima, emocijama i ponašanju svake osobe. Prvi korak je ispred Vas...

14/08/2025

Mislim da je izabrati životnu profesiju u adolescenciji pravo čudo – poput igranja pikada u mraku. Često se našalim da sam upisao psihologiju sistemom eliminacije. Bio sam sklon pametovanju, a nisam volio matematiku. Ubrzo sam otkrio da zaista nema klasične matematike, ali na moju žalost postoji njena starija sestra – statistika.

Pametovanje te može dovesti samo do određene tačke, a improvizovati može samo onaj koji dobro poznaje materiju. Stolica se morala zagrijati. Godina za godinom, završio se prvi ciklus, stekli su se uslovi za potencijalnu edukaciju iz psihoterapije. Neki upisuju takvu edukaciju da bi pomogli drugima, neki da bi pomogli sebi. Mislim da sam ja bio negdje između.

Počeo sam raditi sa studentima, besplatno, da izgradim malo samopouzdanja, a ubrzo i s ostatkom populacije. Dok sam radio besplatno, posla je bilo. Ali kad sam pokušao živjeti od tog posla, kao golobrad psiholog, shvatio sam koliko je to teško.

Improvizirao sam s marketingom – i kad bih bio u maničnoj fazi, pokušavao sam se malo izdvojiti. Sjećam se da sam pravio promotivne letke i ubacivao ih u poštanske sandučiće po okolnim zgradama, u nadi da će me neko pronaći. Ponekad i jeste, ali nedovoljno da se depresivna epizoda ne vrati.

Zavolio sam psihoterapiju, ali u početku nije bilo moguće živjeti od te ljubavi. Uvijek je bilo ponešto klijenata i prilika za učenje, ali između toga radilo se svašta – malo statistike, malo pisanja knjiga, malo kreiranja edukacija, malo humanitarnog rada, volontiranja, konobarisanja, kuhinje, bauštele i mnogo toga drugog. Nešto je bilo povezano s psihologijom, a nešto i nije – ali sve je imalo veze sa životom.

Neposredno prije korone ozbiljno sam razmišljao da potpuno odustanem od psihoterapije. Pitao sam se ima li uopšte smisla produžavati akreditaciju. Vremenom sam se pronašao i u nekim drugim poslovima. Ipak sam nastavio – kao što obično i radim kad zagusti (ali nije da prije toga ne zakukam malo).

Korona je donijela elektronsku revoluciju i promijenila način rada. U toj promjeni, sve što sam dotad radio – svaki pokušaj, promašaj, letak u sandučiću, besplatna seansa i improvizacija – počelo je dobijati svoje mjesto. Kockice su se počele slagati i ono što je godinama djelovalo nepovezano, odjednom je imalo smisla – ali tek kad sam naučio stati, analizirati, prilagoditi se i nastaviti dalje.

Za one koji tek ulaze u ovu profesiju – vrijedi. Vrijedi zbog ljudi, zbog onih trenutaka kada vidiš da nešto ima smisla. Ali nemojte očekivati da će sve ići glatko. Biće dana kada ćete se pitati jeste li promašili profesiju. I to je normalno. Ne mora sve odmah imati smisla.

Isto tako, neki dani će biti – samo posao. Nema šanse da zavolite svakog klijenta, niti da ne pogledate više p**a na sat tokom neke seanse. Ponekad je to jednostavno tako. Ali ni to ne znači da niste bili prisutni, da niste odradili kako treba.

Lično, nisam siguran gdje tačno poslovno idem, ali idem dalje. Vodim se s nekoliko pravila: potrudi se koliko možeš, ne moraš kliknuti sa svakim, i nikada ne miješaj posao i zadovoljstvo. Ostavi ego na ulaznim vratima – ovdje si zbog drugih, ne zbog sebe. Ovo je njihovo vrijeme, ne tvoje.

Još uvijek učim, još uvijek improvizujem – ali barem više ne igram pikado u mraku.

Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog

Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: ensad.elis@gmail.com
Psihoterapija uživo: Sarajevo

30/07/2025

Jedne prilike sam trčao i dok sam u tom trenutku prolazio pored, vjerovatno, majke i kćerke, djevojčice ne starije od sedam-osam godina, čuo sam kako tužnim glasom izgovara:
“Mama, moram još 14 godina da idem u školu!”
Nisam siguran kojom je tačno matematikom došla do tog broja, ali ta rečenica mi se urezala u sjećanje.

Lično imam osjećaj da još uvijek nisam završio školu. Skoro 30 godina učenja s povremenim pauzama između ciklusa, bilo mojom voljom ili spletom okolnosti. Prije korone odlučio sam pokušati upisati doktorat, posljednji nivo formalnog obrazovanja. Iako sam volio istraživanja i u početku imao veliku strast, nije mi bio neophodan; više je to bio produkt želje da popunim višak vremena u tom trenutku života.

Za prvi prijemni sam se spremao skoro godinu dana, ali nažalost nisam uspio upisati. I danas se sjećam dolaska pred kuću autom s posla i zvuka notifikacije na telefonu čim je uhvatio kućni internet signal:
“Žao mi je, ali niste položili prijemni.”
Nisam nikada bio najpametniji, ali upornost, neko bi rekao tvrdoglavost, često me pratila u stopu.

Malo sam odmorio i naredne godine pokušao u drugom gradu. Korona dolazi, ludnica, ali ovaj put sam uspio upisati iz prvog pokušaja. Uz posao i brojne druge životne obaveze i aktivnosti, prve dvije godine studija prošle su ekspresno. Objavio sam dva rada u inostranim časopisima, činilo se da sve ide po planu. Nacrt sam nekako sastavio i pokušao upisati treću godinu u roku. Nisam baš slušao mentoricu kada je riječ o temi, niti sam slušao signale svog tijela. Ideja nije prošla. Doživio sam burnout, kolaps. Kao što to obično biva, život u tom periodu pošalje još neke druge probleme. Dok si na podu, da te još malo udari.

Opet sam se malo odmorio, poslušao savjete mentorice i komisije i pokušao shvatiti da li uopšte želim nastaviti. Predaleko sam došao da bih odustao, barem sam tada tako mislio.

Bilo je ljeto, ali vrag mi nije dao mira. I dalje je bilo malo vatre u meni. Spremio sam novu, prilagođenu verziju nacrta, oslanjajući se na brojna istraživanja koja sam već uradio. Više nije bilo strasti, ali nešto me vuklo da nastavim. Mentorici se svidjela nova ideja. Iako je otišla u penziju, odlučila je da mi pomogne. Uspio sam usput nagovoriti i jednu drugu komentoricu iz druge države da nam se priključi.

Naredne dvije godine uglavnom su prošle u brojnim sastancima i dogovorima. Ponekad su ispravke bile velike, ponekad male. Nakon nekih sastanaka bio sam pun elana, barem kratko, a nakon nekih bi se smjer promijenio za 90 stepeni. Ona prava vatra odavno je nestala. Tokom te dvije godine stigao sam se i zaljubiti i preboljeti. Jedan roditelj se razbolio, srećom se dobro oporavio. Drugi se također razbolio i donekle se oporavio. Neki prijatelji su dobili djecu, neki prijatelji su se razveli. Posjetio sam neka divna mjesta s rusakom na leđima. Tražio sam nešto, iako tada nisam znao tačno šta. Posao je takođe postao intenzivniji, a upravo su neke nove poslovne prilike došle kao produkt doktorskih predistraživanja.

Shvatio sam da mi doktorat više nije potreban. Shvatio sam da mi jeste važan, ali ne toliko. Shvatio sam da bih ga volio završiti, ali da nije vrijedan po svaku cijenu. Iskreno sam spoznao da mogu odustati. Prestao sam vjerovati da ću čak i upisati treću godinu, a kamoli završiti. Ipak, tokom te dvije godine nastavio sam da idem na zakazane sastanke. U svemu tome, moja mentorica i komentorice su me nastavile gurati. Nisam siguran zašto, ali sam im zahvalan.

Korak po korak, prošao sam neke predkomisije i saslušao brojne komentare raznih aktera. Nacrt sada izgleda kao Frankeštajn čudovište. Iskreno, nisam siguran ni od čega sam krenuo, ni šta tačno istražujem. Ali, valjda ako sve znaš, to nije doktorat.

Kroz koji mjesec bi trebalo da bude odbrana nacrta. Neki dan je etički odbor odobrio verziju broj 89. Više nema anksioznosti u meni. Postoje samo dva ishoda. Spreman sam za oba. Jedna opcija nosi sa sobom barem još dvije godine intenzivnog rada. Dio mene priželjkuje da ne uspijem odbraniti nacrt, da završim ovu agoniju zvanu formalno obrazovanje. Drugi dio mene želi završiti nešto što sam započeo prije skoro 30 godina, kao posljednjeg šefa igrice. Poput Isshina, za kojeg ti treba 12 sati u komadu — barem je meni trebalo.

Ono što sigurno znam jeste da više ne držim tako čvrsto. Postoje važnije stvari u životu kojima bih se rado posvetio. Nemam problem sa učenjem i čitanjem, ali imam sa ocjenjivanjem. Tek kada sam spoznao da ne moram završiti, i da možda neću, u meni se pojavio mir. Obje opcije su mi prihvatljive. Nema sramote u tome da odustaneš od cilja, ako je putovanje bilo ispunjavajuće. A moje svakako jeste bilo…

Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog

Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: ensad.elis@gmail.com
Psihoterapija uživo: Sarajevo

02/06/2025

Kada sam bio dijete, tvrdio sam da mogu pričati sa životinjama. Do danas nisam siguran jesam li izgubio tu sposobnost i prosto zaboravio kako to odrasli nekada znaju ili sam sve samo umislio. Ne mogu sa sigurnošću reći šta je prava istina – objektivna istina.

U tom periodu volio sam se izgubiti u raznim pričama – onima koje su mi drugi pričali ili onima kojima sam dao život prstima, rukama ili riječima. Uživao sam u bajkama, slikovnicama, crtanim, igranim i animiranim svjetovima koji su mi otvarali prostor da maštam, lutam i zamišljam ono što često izgubimo kada moramo naučiti plaćati račune, znati datum rate kredita ili kada se lampica za servis upali na autu.

Vjerujem da je upravo ta sposobnost gledanja svijeta očima djeteta – s čuđenjem, znatiželjom i otvorenošću – nešto što ne bismo smjeli izgubiti ni pod koju cijenu.

Neke knjige treba čitati više p**a u životu. U svakom periodu života možemo ih vidjeti drugim očima. Meni je jedna draga priča kojoj se rado iznova vraćam upravo Mali princ. U tim jednostavnim, ali snažnim rečenicama krije se mudrost koju vrijedi nositi kroz život.

Mali princ nas uči da:
„Tajanstvena je zemlja suza.”
„Samo djeca znaju što traže.”
„Govor je izvor svih nesporazuma.”
„..oči su slijepe. Treba tražiti srcem.”
„Čovjek je usamljen i među ljudima.”
„Čovjeku nikad nije po volji, ma gdje bio.”
„Uobraženi ljudi uvijek čuju samo pohvale.”
“Odrastanje nije problem, zaboravljanje jeste.”
„Djeca moraju mnogo toga praštati odraslima.”
„Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati.”
„Moram podnijeti dvije, tri gusjenice ako želim upoznati leptira.”
„Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati.”
„Ono što krasi pustinju, reče mali princ, to je što se u njoj negdje skriva bunar…”
„Mnogo je teže suditi sebi samome nego drugima. Ako uspiješ sebi dobro suditi, znači da si pravi mudrac.”

Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog

Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: ensad.elis@gmail.com
Psihoterapija uživo: Sarajevo

19/05/2025

Što prije siđeš s pogrešnog voza, manja je cijena povratne karte.

Maksimalna kilaža do koje sam došao bila je malo preko 110 kilograma, uz visinu od 180 cm, i to koju godinu prije punoljetstva. Nisam siguran ni kako je do toga došlo. Vjerujem da je hrana bila oblik emocionalne utjehe, uz mini opsesiju videoigrama i nemogućnost da se uklopim u društvo. Relativno dosadne, introvertne prirode, uvijek u svom nekom svijetu, ljubitelj umjetnosti, historije, geografije i ljudskog uma.

Uvijek sam volio kontrirati, pa se tako nikada nisam ni napio, drogirao, a čak nisam ni probao cigaretu, iako su gotovo sva djeca iz ulice počela pušiti zahvaljujući jednoj liberalnoj komšinici i ritualu pripaljivanja cigareta na šporetu. Nisam volio sve ono što vole mladi, neka stara, namrgođena duša. Majka mi je jednom rekla, ako ikad poželim pušiti, da se njoj obratim, rado će mi kupiti cigarete. Moj revolucionarni buntovnički duh nikada nije volio da mi iko govori šta ću raditi. Hrana je bila utjeha, a kilogrami su se samo nagomilavali.

Nisam tačno siguran šta je bio okidač, ali jednog sasvim običnog dana uzeo sam osnovnu opremu i uputio se u teretanu. Ubrzo sam počeo i trčati. Znao sam da je povratak do nule dug i težak, ali morao sam prije ili kasnije napustiti taj voz koji ide samo u jednom pravcu. Sad kad vratim film, vjerovatno je glavni motiv bio ono što često pokreće mladi muški mozak u adolescentskim godinama, umrijeti a ne okusiti ženske usne, nema šanse.

Sjećam se jednog od prvih dana u teretani, dok sam se znojio na steperu. Vlasnik, u svilenom ogrtaču s japanskim motivom zmaja i rasjekom koji je otkrivao više nego što bi trebao, prišao mi je i bez ikakvog povoda rekao da ne trebam dolaziti ako nemam namjeru biti ozbiljan. Ne znam zašto, ali uvijek su me motivisali ljudi koji nisu vjerovali u mene. Jubilarni rođendan dočekao sam negdje oko 75 kilograma.

Datum kada sam sišao s voza potpuno je nebitan, možda je bila subota, nedjelja ili čak utorak. Ne mora postojati posebna simbolika. Promjena je započela fokusom na cilj. Poljubac je bio sladak, ja smotan, ali se svejedno broji. Cilj sam kasnije zamijenio vrijednostima – vitalnost, energičnost, pokretnost, sve ono što mi pruža moje zdravo tijelo. Dijetu sam zamijenio stilom života koji traje već skoro 20 godina.

Ne znam na kojem si ti vozu i koliko dugo se već nalaziš u njemu. Ja ne mogu ni zamisliti šta bi bilo sa mnom da nisam sišao. Sigurno gledaš račun koji raste sa svakom novom stanicom. Taj voz ide u slijepu ulicu. Danas zvuči kao sasvim dobar dan za promjenu. Samo zaustavi voz, izađi i lagano, korak po korak, vrati se nazad, prije nego se upustiš u novu avanturu.

Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog

Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: ensad.elis@gmail.com
Psihoterapija uživo: Sarajevo

07/05/2025

Zamisli da brzo i jednostavno možeš dobiti sve što ti srce poželi!

Pobjeda bez truda.
Uspjeh bez otpora.
Posao bez konkursa.
Nagrada bez zalaganja.
Ocjena bez znoja.
Sastanak bez pripreme.
Zagrljaj bez zasluge.
Dodir bez drhtanja.
Poljubac bez neizvjesnosti.
Intimnost bez ranjivosti.
Život bez izazova.

Kako bi izgledao takav život, potpuno suprotno Marfijevom zakonu? Možda poput grčkih mitoloških božanstava koja usamljeno sjede na Olimpu, okružena vječnom svjetlošću, ali i dubokom prazninom u srcu, jer bez izazova nema rasta ni istinskog smisla. Svaki dan bio bi identičan prethodnom, zlato bez sjaja.

Moljac mora sam probiti svoju čahuru; ako mu netko pomogne, neće razviti krila. Helikopter roditelj možda misli da štiti svoje dijete tako što ga uči da ne postoji ‘ne’, ali zapravo svog moljca pretvara u jednog budućeg velikog kretena...

Nekada smo se smijali ludim Japancima i njihovim virtualnim partnerima. Danas, napretkom vještačke inteligencije, svako može kroz nekoliko klikova započeti virtualnu vezu koja zadovoljava sve tekstualne želje, a uskoro će ispunjavati i one seksualne.

Ima li smisla išta činiti kad je svaki ishod unaprijed savršen? Ako nikoga nikada ne boli glava. Bez pogrešaka nema učenja. Poraz nas ponekad nauči više nego pobjeda. Ipak, pretpostavljam da je ljepše plakati u Mercedesu nego u Golfu. Nekoliko p**a sam plakao u svom Golfu; nemam Mercedes, ali mogu zamisliti da su mirisna kožna sjedišta ugodnija za plakati.

Život nije uvijek pravičan prema svima i ponekad se umorimo od lekcija. Kao što volim reći, ponekad je sranje samo sranje. Ipak, optimalna doza napetosti i izazova, poput moljca koji probija čahuru - nužna je za pravi rast. Tek kroz otpor postajemo spremni za vlastiti let. Bez obzira na sve, mislim da je važno pronaći nešto zbog čega se vrijedi boriti...

Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog

Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: ensad.elis@gmail.com
Psihoterapija uživo: Sarajevo

25/04/2025

Jučer čitam neki psihološki motivacijski post sa zilion lajkova o tome kako trebamo težiti da radimo 4 sata dnevno i ostatak vremena posvetimo onome što nam je jednako ili još važnije u životu. Apsolutno se slažem, to je i moj lični cilj (iako se nekada zapitam šta ću s tolikim vremenom, ali to je za neke druge prilike) i nadam se da ću ga ostvariti kroz par godina.

Nije problem to prodavati, ali kome prodajemo? Žao mi je što ću biti iskren, ali većina vas koji ovo čitate to nikada nećete ostvariti. (A možda ni ja!) Wow, najgori mogući psihoterapeut, hvala ti što mi sereš po snovima ovako rano uz ovako kišan dan. Žao mi je, ali samo sam iskren. Istina boli, ali i oslobađa.

Oni koji me poznaju znaju da radim kao mazga. Ni 100 sati rada (ali i ljenčarenja) sedmično mi ponekad nije bilo strano (nije za hvalisanje i više nije tako, usporavam, na teži način naučio). Kako sam trenutno u procesu donošenja jedne važne odluke, na raskršću života, razmišljam kako sam došao ovdje.

Mnogo malih, sitnih odluka. Nekada ih je neko donosio za mene, od toga da napustimo Švicarsku, do odluke da ne mijenjam srednju školu nakon početnog stresa (ostao sam zbog divnog razrednog, iako me nije mogao zaustaviti da na trećoj godini pređem u drugo odjeljenje zbog vršnjačkog nasilja), pa sve do faksa koji sam upisao u drugom gradu jer sam pao gramatiku na prvom izboru.

Upis psihoterapije i odlazak u Ameriku bili su više bijeg od emocionalne praznine koja je tada vladala. Brojni poslovni uspjesi, od kojih sada ubirem plodove, posljedica su malih efekata leptira (odličan film, neki dan ga opet pogledao). Biti na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Ostalo je historija. Ovaj život je bio tako blizu da se nikada ne dogodi.

Nedavno mi klijent kaže: "Uradio sam sve što treba, ali opet nisam uspio."

Imam prijatelje koji rade jednako kao ja, ili još više, a opet, zadnja rata stambenog kredita im je daleko u budućnosti, ili možda nikada neće ni imati svoj stan. Ponekad nije do truda. Ponekad je, jednostavno, sranje. Gradimo dvorac od hrpe govana, i iako možemo naći kutak gdje manje smrdi, opet je to sve sranje.

"Trudi se i sve će biti dobro." Možda. A možda i ne.

Znam da je moj život u nekim trenucima bio splet sretnih okolnosti koje su, uz moj trud naravno, dovele do ovoga gdje sam sada. Međutim, veoma lako je moglo biti potpuno drugačije. Zadnjih mjesec-dva osjećam bol u jednom dijelu tijela i pomalo izbjegavam posjetiti doktora. Možda iz nemara, a možda iz straha da je nešto ozbiljnije. Sve dok ne znam, ništa se ne dešava, zar ne?

Izračunao sam da godišnje vozim oko 500 do 600 sati automobil. To je preko 5.000 sati kroz život (većinu tog vremena sam se sam vozio, zato toliko vremena za pametovanje). Više p**a, ne svojom krivicom (a ponekad i svojom), mogao sam imati tešku saobraćajnu nesreću. Za sada, hvala Bogu, nisam. Tu i tamo sam nešto ogrebao, ali ne nosim bez razloga naočale. Sve što sam naporno gradio kroz 20 godina mukotrpnog rada može nestati za par sekundi. Kako materijalno, tako još važnije – zdravlje, fizičko i psihičko.

Roditelj koji je pritom cijeli život zdravo živio i "na vrijeme" dobio dijete, a ima dijete s posebnim potrebama, možda nikada neće moći sebi priuštiti 4 sata rada sedmično. Osoba koja je zlostavljana u djetinjstvu, od roditelja ili vršnjaka, možda nikada neće imati dovoljno snage da se izbori s određenim demonima. A možda je priroda učinila svoje i imamo ograničen mentalni kapacitet. Nemamo svi poduzetnički duh, niti dovoljno muda ili ludosti za to – i to je ok.

Ima li smisla onda živjeti? Da li da se...?

Ostajem opet – optimista. Mislim da ima smisla. Jedina sigurnost u životu je promjena.

Ali, oprezno kad uspoređujete svoj život s nekim citatom.
Oprezno čija sranja gutate. Ključna riječ je KONTEKST!
Možda nećete imati savršen život. A možda i ne trebaš.

Jedna klijentica mi je ispričala kako je otišla kod jedne fensi-šmensi terapeutice sa diplomama od zida do zida. Kancelarija je više izgledala kao oltar nego kao sigurno mjesto gdje prošlost može da se umiri poput novorođenčeta u majčinim rukama. Nije otišla na drugi sastanak, sve je bilo presavršeno za njen i ovako sjeban život.

Kod mene nema diploma na zidu, jeans hlače i pamučna jednobojna majica, ili karirana košulja ako je hladno. Čovjek i čovjek. Diplome su javne i online, ako je nekome do toga.

Ako živimo u budućnosti ili prošlosti, nećemo moći vidjeti šta je ispred nas. Nije savršeno, ali je moje. To je jedino što imam.

Šta je bila poenta svega ovoga? Ne znam, nisam siguran. Možda da ne gutate sve što mi šmensi-fensi stručnjaci prodajemo, čak ni od mene (možda sam i ja jedan od tih šarlatana). Možda da čak po kišnom danu (da ne kažem u onom dvorcu od...) pronađete nešto lijepo. Možda je lako meni govoriti, možda ako dobijem pozitivne rezultate onog pregleda, možda neću tako misliti. Ne znam. Ja ode gledati rode, čak i po kišnom danu. Volim da ih vidim. Veličanstvena bića...

Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog

Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: ensad.elis@gmail.com
Psihoterapija uživo: Sarajevo

23/04/2025

Bez partnera mogu živjeti, bez prijatelja nisam sigurna da želim, započinje seansu klijentica. Rečenica koja mi se urezala u pamćenje. Partnerski odnos nije nužna garancija u životu, posebno ne onaj idealizirani. Ipak, čovjek kao socijalno biće teži bliskosti, pripadanju, dodiru. Potrebno nam je da nas neko vidi, da svakodnevno postojimo nekome. Iako partner može biti i prijatelj, svaki odnos ima svoju funkciju.

Danas sve više brinemo o fizičkom zdravlju. Pazimo šta jedemo, koliko spavamo, vježbamo. Ali mnogo manje pažnje posvećujemo emocionalnom okruženju, odnosima koji oblikuju, a ponekad i utiču na naše misli i osjećaje. Nedavno mi prijateljica kaže da posao nije problem, posao je divan, posao voli, problem su ljudi. I nije usamljena u tom osjećaju.

U prijateljstvima nema ugovora ni formalnih veza, ali upravo ona često donose najdublju sigurnost. Prijatelj zna tvoju tišinu, razumije promjenu tona, prepoznaje neizgovoreno. Biti nečiji prijatelj znači biti svjedok, oslonac, tihi prostor u kojem smijemo biti ono što jesmo.

Emocionalna higijena jednako je važna kao i fizička. Imamo pravo i trebamo birati s kim dijelimo svoj unutrašnji prostor. Trebamo naučiti reći ne odnosima koji nas iscrpljuju, zbunjuju, udaljavaju od sebe. Kao što ne unosimo u tijelo ono što nam šteti, ne moramo ni u svoj um puštati one koji unose nemir. Neka prijateljstva s vremenom izgube svoj ritam. U jednom razdoblju života dijelili smo vrijednosti, sada više ne. To ne znači da je odnos bio lažan, već da je došlo vrijeme za promjenu. Prijateljstva se ponekada mogu obnoviti, ali to nećemo znati dok ne napravimo prvi korak.

Možda je upravo to odgovor. Prepoznati ko su naši ljudi. Kvalitet ispred kvantiteta. Njegovati ono što nas smiruje, vraća sebi. Sluštati tijelo. I biti nekome to isto. Partnerski odnos traži mnogo više kompatibilnosti od prijateljstva. Čak i kada imamo sretan partnerski odnos, ne zaboraviti prijatelje. Možda ćemo se baš njima vratiti kad zapnemo negdje na pola p**a. A ako nismo zalijevali taj odnos, možda se niko neće javiti.

Jer kako reče klijentica, bez partnera možeš. Bez prijatelja možda ipak ne.

Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog

Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: ensad.elis@gmail.com
Psihoterapija uživo: Sarajevo

11/04/2025

Koji su neki od specifično muških problema za javljanje na psihoterapiju?

Gledam svoj sedmični raspored i primjećujem zanimljiv obrazac. Prošle sedmice, ali i ove, veći broj klijenata su muškarci. Nekada je taj omjer bio znatno drugačiji. Psihoterapija je postala dostupnija, sve manji tabu, i danas je sasvim normalno reći da imamo termin kod terapeuta, baš kao što imamo termin kod stomatologa. Ovo se sve više normalizira, kako kod žena, tako i kod muškaraca.

Određeni problemi su univerzalni. Različiti oblici anksioznosti, depresivnosti, osjećaj praznine ili nesanice ne biraju spol, dob ili životni kontekst. Ipak, postoje i teme koje su češće povezane s muškarcima, jer su oblikovane kulturom, odgojem i društvenim očekivanjima.

Muškarac vjerovatno nikada neće u potpunosti razumjeti unutarnji svijet žene, kao što ni žena neće potpuno razumjeti muškarca, i to je sasvim u redu. Ne moramo se potpuno razumjeti da bismo se mogli povezati i biti podrška jedno drugom; neke stvari mogu ostati jedinstvene. Isto tako, nije nužno da terapeut bude istog spola. Često mi dolaze žene koje žele čuti mušku perspektivu, i muškarci kojima odgovara drugačiji pogled koji im njihovi prijatelji ili partnerice možda ne mogu dati.

Koji su to onda neki dominantno muški problemi?

Bijes i osjećaj nepravde
Kod mnogih muškaraca bijes se javlja kao dominantna emocija, bilo da je usmjeren prema partnerici, porodici, poslu ili širem društvenom sistemu. Često je to jedini oblik emocionalnog izraza koji su naučili da "smiju" pokazati. Iza tog bijesa često stoje potisnute emocije poput tuge, razočarenja, bespomoćnosti ili osjećaja da su iznevjereni. Lakše je biti bijesan nego tužan. Muškarci koji dolaze na terapiju s problemom bijesa ne traže samo način da ga obuzdaju, već žele razumjeti šta se zapravo događa u njima. Psihoterapija pomaže da se bijes ne doživljava kao "problem koji treba ukloniti", već kao signal koji upućuje na dublje, često neizražene potrebe. Bijes je fokus na problem, a ne na rješenje.

Život s emocionalno nestabilnim osobama
Mnogi muškarci se nalaze u odnosima gdje konstantno trpe emocionalnu napetost. To mogu biti partnerski, porodični ili poslovni odnosi u kojima postoji prekomjerna kontrola, česte promjene raspoloženja, pasivna agresija ili emocionalne manipulacije. Iako možda nema fizičkog nasilja, svakodnevna doza kritike, omalovažavanja ili ignorisanja može ostaviti duboke posljedice. U većini situacija, najgore što žena može uraditi muškarcu jeste da ga ponizi, a često nema dokaza da se to dokaže. Problem je što su mnogi muškarci ne prepoznaju da su i oni žrtve emocionalnog zlostavljanja. Trpe dok ne eksplodiraju. Možda su ponekada pokušali skrenuti pažnju, ali su brzo poklopljeni. U partnerskim odnosima, često se radi o partnerkama koje misle da je to normalno ponašanje i samo se smatraju dominantnim osobama, a zapravo se radi o pravom emocionalnom zlostavljanju koje ostavlja duboke posljedice, bez obzira na povod takvog ponašanja. Partnerke se takvim ponašanjem često bore sa svojim ličnim problemima ili neriješenim konfliktima koji možda nisu uopšte povezani s partnerom, a nisu spremne da to priznaju.

Ovisnosti kao način bijega
Kada emocije nisu prihvaćene ni obrađene, muškarci često razvijaju različite oblike ovisnosti. Pornografija, posao, alkohol, ma*****na ili druge psihoaktivne supstance postaju način da se pobjegne od svakodnevice, ali i od vlastitih osjećanja. Psihoterapija tada ne znači samo prestanak neke navike, nego pruža prostor da se razumije šta stoji u pozadini tog ponašanja i koji osjećaji su potisnuti. Disfunkcionalne obrasce i oblike ovisnosti potrebno je zamijeniti novim, smislenim, vrijednosnim aktivnostima. Oblik ovisnosti može biti i preljub, kao i traženje drugih alternativnih oblika uzbuđenja, što, kada se sazna, može dovesti do prekida ili čak ultimatuma od strane partnerice, da je psihoterapija posljednji pokušaj prije prekida.

Teškoće u emocionalnoj bliskosti
Jedna od čestih tema na terapiji je osjećaj da su muškarci odsječeni od vlastitih emocija. Teško im je imenovati šta osjećaju, teško dijele unutarnja stanja s partnerkom ili prijateljima. Terapijski prostor im pomaže da po prvi put nauče govor emocija i da se povežu sa sobom na dublji način. Sa jedne strane nisu nikada naučili da se emocionalno otvoreno izražavaju, a s druge strane možda su to pokušavali, ali su emocionalno pregaženi od strane tadašnjih bliskih figura i odlučili da nije vrijedno rizika. Veliki broj partnerki nije spreman na iskrenu otvorenost, iako često navode da to žele.

Pritisak uspjeha i perfekcionizam
Muški identitet je često povezan s uspjehom. Mnogi muškarci se osjećaju vrednima samo ako postižu, donose rezultate, imaju kontrolu. Kada dođe do profesionalnog zastoja, razvoda, otkaza ili jednostavno osjećaja da ništa nije dovoljno, javljaju se pitanja smisla i identiteta. Terapija tada postaje prostor za gradnju autentičnosti, a ne savršenstva.

Odgoda emocionalnog sazrijevanja i izbjegavanje odgovornosti
Neki muškarci dolaze na terapiju jer osjećaju ili im bliski ljudi ukazuju da nisu napravili punu tranziciju iz mladalačke uloge u zrelu, odraslu fazu života. To može značiti izbjegavanje odgovornosti, teškoće u donošenju odluka, nedostatak stabilnosti u vezama, ili stalnu potrebu da neko drugi "riješi stvari". Iza ovih obrazaca često se krije nesigurnost, strah od neuspjeha ili duboka sumnja u vlastite kapacitete. Ovo se može odražavati kroz nedovoljno uključenost u kućanske poslove, pomoć oko djece ili općenito odbijanje preuzimanja odgovornosti. Jedan vid vječitog dječaka i Petar Pan sindrom. Hobiji, luckastost i malo nestašluka su važni za održavanje svježe perspektive svijeta, ali svaka faza života traži adekvatnu integraciju. Moramo reorganizirati naše vrijednosti u različitim fazama života i biti manje sebični. Terapeutski rad u tom slučaju ne podrazumijeva osuđivanje, već podršku u preuzimanju kontrole nad vlastitim životom i razvoju unutrašnje stabilnosti.

Gdje sada?
Muškarac koji dolazi na psihoterapiju nije slab, nego hrabar. On ne odustaje od sebe. Odlučio je da više ne mora sve nositi sam, da zaviri ispod površine i dozvoli sebi da bude čovjek sa svim svojim emocijama, ranjivostima i snagama. Budi muško, radi na sebi, ostalo će se posložiti!

Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog

Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: ensad.elis@gmail.com
Psihoterapija uživo: Sarajevo

22/03/2025

"Mislim da je glavni zaključak našeg rada to što sam ranije bila uvjerena da anksioznost mora potpuno nestati prije nego što se počnem izlagati."

Ovim riječima klijentica je započela seansu. I nije jedina. Mnogi od nas vjeruju da, prije nego što se približimo onome što nam je važno, moramo biti potpuno spremni – bez straha, bez sumnji, potpuno motivisani. Realnost je, međutim, suprotna.

Anksioznost ne nestaje prije nego što preduzmemo akciju. Ona se smanjuje i mijenja tek kada uđemo u iskustvo i shvatimo da možemo podnijeti nelagodu. Kada shvatimo da se zapravo plašimo rečenica u našoj glavi, riječi u našoj glavi, slova u našoj glavi, simbola u našoj glavi. Ako je barem jedna osoba to već uradila, znači da je moguće. A ponekad možemo biti i prvi na vrhu planine. Što više izbjegavamo ono što nas plaši, to više učvršćujemo uvjerenje da nismo sposobni da se nosimo s tim.

Pozovi onu zelenooku djevojku na kafu, čak i ako ti se ruke tresu dok kuckaš poruku. Ponesi sa sobom misao da te možda neće prihvatiti, pa čak i da bi te mogla ismijati. Pošalji aplikaciju za posao, iako misliš da je sve štela. Ponesi misao da nema nafake za tebe. Izađi na pozornicu i održi prezentaciju, iako ti srce ubrzano kuca prije samog početka. Ponesi misao da ćeš se osramotiti. Uputi se na ono putovanje, iako nisi siguran da li si spreman. Ponesi misao da se nećeš snaći i da ćeš se izgubiti.

Intelektualnom spoznajom možemo doći samo do jedne tačke. Dalje možemo učiti samo iskustveno. Razmišljanje, analiza i priprema imaju svoje mjesto, ali u nekom trenutku jedini način da zaista učimo i rastemo jeste da napravimo korak u nepoznato.

Nećemo nikada biti potpuno spremni. I ne moramo niti biti...

Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog

Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: ensad.elis@gmail.com
Psihoterapija uživo: Sarajevo

Address

Sarajevo
71000

Website

http://www.elis.ba/

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Ensad Miljković RE&KBT Trener & Psihoterapeut & Supervizor posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Practice

Send a message to Ensad Miljković RE&KBT Trener & Psihoterapeut & Supervizor:

Shortcuts

Want your practice to be the top-listed Clinic in Sarajevo?