Ensad Miljković RE&KBT Trener & Psihoterapeut & Supervizor

Home
Bosnia And Herzegovina
Sarajevo
Ensad Miljković RE&KBT Trener & Psihoterapeut & Supervizor

Za više infromacija kontaktirajte Savjetovanje ELIS.

U svom radu Savjetovanje ELIS primarno primjenjuje znanje iz Albert Ellisove Racionalno Emotivno Bihejvioralne Terapije (REBT) i Beckove Kognitvno Bihejvioralne Terapije (KBT), te određenih drugih psihoterapijskih pravaca kao što je Terapija prihvatanja i posvećenosti (Acceptance and commitment therapy-ACT). Uz zajedničku suradnju korisnika i terapeuta/trenera, formira se individualni plan i program za svaku osobu posebno, kako bi se ostvarili ciljevi i potencijali osobe u skladu sa korisnikovim vrijednostima. Kognitivno Bihejviroalni pristup je vodeći pristup kako u terapiji tako i u oblasti Coachinga (Treninzima). Kognitivno Bihejvioralna Terapija (KBT) ima izuzetne rezultate u postizanju dugotrajnih promjena kod osoba. Iako KBT, kao što i samo ime govori, se često dovodi u vezu sa terapijom, u suštini nije strogo ograničen na terapijski pristup. Suština i znanje KBT pristupa se može promjeniti na brojne životne oblasti. Bitne karakteristike KBTa:

-KBT se dosljedno pokazao kao izuzetan pristup koji pomaže osobama da dostignu svoje potencijale i ciljeve.
-KBT osporava odmažuća vjerovanja, jača motivaciju, samopoštovanje i vještine rješavanja problema.
-KBT je orijentisan ka cilju i usmjeren je na stvaranje pomažućih misli i funkcionalnog ponašanja
-KBT se prilagođava svakoj osobi posebno i široko je primjenjiv bez obzira na porijeklo i nivo obrazovanja osobe
-KBT je posvećen sadašnjosti i usmjeren ka budućnosti korisnika
-KBT teži da svaka osoba postane nezavisna i da bude sam svoj terapeut i trener
-KBT posvećuje jednaku pažnju mislima, emocijama i ponašanju svake osobe. Prvi korak je ispred Vas...

06/02/2026

T: Jesi li tražio da se rodiš?
K: Nisam...

T: Jesi li tražio da imaš dvije ruke?
K: Nisam...

T: Jesi li kriv što si se rodio baš u ovoj državi i u ovoj porodici?
K: Definitivno NE!!!

T: Jesi li kriv što ti srce brže kuca kada trčiš?
K: Naravno da ne....

T: Jesi li kriv što imaš blesavi osmijeh kada ti simpatija pošalje poruku?
K: Heh… mislim da nisam.
T: Nisi.

T: Jesi li kriv što se naljutiš kada netko ne vrati tvoj punjač ili prekrši neko tvoje pravilo?
K: Možda malo.
T: Možda imaš dio odgovornosti, da. Ali krivnja nije prava riječ. Naš mozak funkcionira kroz biološke obrasce, navike i automatizme. Zeznut je mozak. Kada nas udari automobil, možda nismo krivi za nesreću, ali imamo odgovornost da se pobrinemo za posljedice. Tako je i s emocijama. Nisi kriv što postoje. Ali imaš odgovornost prema njima, posebno kada ti otežavaju život...

04/02/2026

Internet je pun zabluda i jedna od tih poznatih zabluda je da, ako ne voliš sebe, ne možeš voljeti druge ljude. Veoma često briljantni ljudi koji su izuzetno kritični prema sebi puni su ljubavi i suosjećanja prema drugima. Suosjećanje prema sebi i suosjećanje prema drugima ne moraju biti povezani, ali nuđenje suosjećanja prema drugima ponekad može postati put prema razvijanju suosjećanja prema sebi, čak i kada osoba trenutno ne voli sebe.

Jedne prilike jedna osoba sa kojom sam radio počela je sumnjati u svoje suosjećanje prema drugima, smatrajući ga lažnim jer se borila sa sopstvenom krivicom upravo zbog ovakvog nametnutog narativa. Osobe koje rade u pomažućim strukama, usljed sagorijevanja ili perfekcionizma, mogu i dalje pozitivno uticati na živote drugih ljudi dok pokušavaju pronaći izlaz iz sopstvene tame. Sa druge strane, ljudi koji imaju izražene narcisoidne crte ličnosti, zaljubljeni u sebe i puni ličnog hvalospjeva, često ne pronalaze razumijevanje za druge, a kamoli suosjećanje.

P.S. Odlična slika koja me nažalost podsjeća na posljednje dane glavnog vokalista Linkin Parka, Chestera Benningtona, i na mog omiljenog glumca Robina Williamsa. Depresija ima mnogo lica i nikada ne znamo šta se skriva iza osmijeha...

17/12/2025

Tridesete godine su zanimljive. Još uvijek si relativno mlad, ali imaš osjećaj da ti ponestaje vremena, kao da si u tunelu s jednom trakom, a voz iza tebe juri prema tebi bez namjere da stane, s nesigurnošću oko toga kada i hoće li izlaz doći ubrzo…

To su godine u kojima si već pomalo umoran od novih početaka, ali ne toliko star da ne bi mogao ponovno početi. Tijelo počinje pokazivati prve prave znakove starenja; postaješ svjestan da možda ipak nisi besmrtan. Možda imaš sijede vlasi ili izraženije znakove ćelavosti, bol u leđima koja te pozdravi svaki put kad se sagneš i vežeš pertle, ili možda jednostavno osjećaj da nešto nije kao prije i da se više nikada neće vratiti…

Velike su šanse da već imaš neko od stanja uzrokovanih stresom. Možda tinitus, psorijazu ili osjetljiva crijeva. Vjerojatno si već prošao kroz neki veći gubitak: možda ti je propao posao ili si napokon priznao da nećeš završiti taj fakultet. Možda još gore, prošao si kroz prekid duge veze, nervni slom, razvod, gubitak roditelja, brata ili sestre, a možda si i prekinuo dugogodišnje prijateljstvo. Ili možda sve od navedenog…

Ako si ušao u sredinu tridesetih, a nisi iskusio ništa od ovoga, daj si još koju godinu, pitanje je vremena. Možda trenutno ne razmišljaš o tome zbog buke u svom životu, ali to ne znači da to ne dolazi...

Ima tu i puno lijepih stvari: rođendana, čarapica za bebe, osmijeha slučajnih prolaznika u našim životima, društvenih igara koje su zamijenile pijanke, penjanja na planine ili priprema za daleka putovanja i maratone. Svi ovi trenuci postaju posebno slatki kada su s bitnim ljudima. Poput tinte u vodi, crni dani ponekada zamute ove vrijedne trenutke…

Hvala, Ensade, na egzistencijalnoj krizi, što je smisao svega ovoga? Od boli i gubitka ne možemo pobjeći. Ako volimo, patit ćemo prije ili kasnije. Tuga dolazi kao onaj voz, ali kao što se snijeg razbaca po asfaltu kako bi se brže istopio, tako se i bol lakše topi uz drage ljude. I dalje je najveća odgovornost na nama samima, ali je lakše uz podršku. Velike su šanse da netko od tvojih dragih ljudi upravo prolazi kroz nešto slično. Polovica njih već je posjetila psihijatra ili psihoterapeuta, a druga polovica razmišlja o tome…

Ako neki ljudi nisu bili tu kada ti je bilo najpotrebnije, pokušaj razumjeti. Nikada ne znaš što se događa u njihovim životima. Drugi ljudi su bonus, ne garancija; uz svu bol, uvijek treba pokušati pronaći malo razumijevanja. No odnosi koji prežive ovaj test zajednički stvaraju dublji i zreliji temelj za nove faze života. To su kafe koje mogu biti i jednom godišnje, a ostaje se dok konobar ne najavi kraj smjene. Druženja slatka, obavezno uz suze i smijeh…

Nikada ne podcjenjuj slučajnu poruku, pitanje kako si, emocionalno, fizički i duhovno. Možda je to upravo ono što trebaš ti, a možda je upravo ono što trebaš poslati nekome. Javi se nekome s kim nisi dugo razgovarao ili se jednostavno zahvali nekome što je tu sve ovo vrijeme…

21/11/2025

Znate onaj trenutak kada se vozite po kiši ili snijegu, pa vas kamion iz suprotnog pravca obaspe vodom tako da na trenutak ništa ne vidite? Ili kada sunce udari pod takvim uglom da nekoliko sekundi apsolutno ništa ne vidite ispred sebe? Nastavljate naprijed, potpuno bespomoćni, vjerujući u proces i da će, ako ostanete relativno mirni, sve biti u redu. Tako je i u životu, veoma često, samo što ti trenuci znaju potrajati. Sve što ponekad možemo jeste ostati relativno mirni, držati istu p**anju, jer panika neće pomoći, i vjerovati da će i ovo sljepilo brzo proći…

P. S. Misli iz dugog zastoja na putu. Pažljivo vozite…

14/11/2025

Psihoterapija je dvosmjeran proces, a jedna od najvažnijih stvari u tom odnosu je tvoja povratna informacija.

Terapeut, bez obzira na iskustvo, ne može da zna sve, ne može da pogodi svaki put, niti da unaprijed osjeti koja dinamika tebi najviše odgovara. Neko želi direktniji pristup, neko nježniji tempo, neko više tišine, neko više strukture. A neki klijenti već imaju dobar uvid u svoje mentalne procese i tačno znaju oko čega žele da rade.

I sve je to u redu.
Štaviše, dragocjeno je.

Iskren komentar poput:
"Treba mi više vođenja",
"Možemo li usporiti?",
"Osjećam da mi ovo ne pomaže",
ili
"Mislim da mi je sada važnija druga tema"
može biti snažan pokretač boljeg rada i dubljeg odnosa.

Iskusan i saosjećajan terapeut će tvoju povratnu informaciju uvažiti, ne kao kritiku, nego kao kompas. Ako se ne osjećate sigurnim to reći, možda ste kod pogrešne osobe.

Tokom godina rada, moji klijenti su me više p**a ispravili: tražili su više direktnosti, manje interpretacija, više topline, više strukture. I priznajem, ponekad bi se u meni javio onaj mali ego glas:
"Šta ti misliš da znaš bolje od mene?"

Ali naučio sam da taj glas samo registrujem kao glas.
Da se podsjetim: ja sam tu zbog svog klijenta, a ne obrnuto.

I ne samo kao terapeut.
Ovo isto primjenjujem i u vlastitoj terapiji.
Nije mi uvijek prijatno reći svom terapeutu šta mi treba, šta mi ne odgovara ili gdje želim drugačiji pristup, ali mi je iskreno drago što imam siguran prostor u kojem to mogu izgovoriti. Taj prostor mi omogućava da rastem i kao osoba i kao terapeut.

Ovaj princip – jasno i iskreno reći ono što ti treba – ne važi samo u terapiji.

Od presudnog je značaja i u prijateljskim i partnerskim odnosima. Umjesto da se povučemo ili “nestanemo” kada nam nešto smeta, vrijedi pokušati razgovarati. Upravo takav razgovor, iako nekad težak, može stvoriti još dublji i autentičniji odnos.

Jer svaki klijent je svijet za sebe.
A isto tako, svaka osoba s kojom smo bliski nosi svoj jedinstveni unutrašnji svijet.

Ako si u terapiji ili u bliskom odnosu:
govori šta ti prija,
reci kad ti nešto ne odgovara,
ne pretpostavljaj, već
pitaj, traži, predlaži...
u suprotnom,
možemo izgubiti neke divne odnose,
a ponekada tako malo truda treba...

Nitko ne može čitati misli.
Tvoja autentičnost i hrabrost ne remete odnos.
One ga unapređuju i produbljuju.

Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog

Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: ensad.elis@gmail.com
Psihoterapija uživo: Sarajevo

05/11/2025

🟢 Upoznao sam divnu osobu, pomaže mi da dovedem svoj život u red!
⚪ Ozbiljno? 😄 Baš mi je drago zbog tebe! Kako ste se upoznali?
🟢 Sasvim slučajno, preko interneta. Počeli smo se dopisivati, i eto… nekako kliknuli odmah.
⚪ Auu, to zvuči obećavajuće 😏 I već ste se počeli viđati?
🟢 Jesmo. U početku dva p**a sedmično, sad jednom… ali kaže da bismo uskoro mogli i jednom do dva p**a mjesečno.
⚪ Čekaj, čekaj… zar ne ide to obrnuto? 😂
🟢 Ne, ne… kod nas je drugačije. Kad stvari napreduju, viđanja se prorjeđuju.
⚪ Hmm… zanimljivo. A ja mislio da je to znak da nešto hladi između vas.
🟢 Naprotiv, to znači da napredujem.
⚪ 😅 Okej, sad sam totalno zbunjen. Hoćeš li je upoznati s roditeljima?
🟢 Zapravo jesam. Imali smo već jedan sastanak i s roditeljima. Bilo je napeto, ali na kraju je sve ispalo dobro.
⚪ Opa! Zvuči ozbiljno! I kažeš – pomogla ti i tu?
🟢 Mnogo. Naučila me kako da ostanem smiren kada se iznerviram.
⚪ Pa to je divno. Mogu li je i ja upoznati? 😁
🟢 Mislim da to nije pametno… psihoterapeut se uglavnom ne dijeli s prijateljima.
⚪ 😳 Psihoterapeut?!
🟢 Pa da… šta si ti mislio, o kome pričam?
⚪ 😂 Sad sve ima smisla.

25/10/2025

Nedavno sam pronašao svoje prve promotivne psihoterapijske letke, stare više od deset godina. Nisam siguran da li sam se tada više plašio ja svojih prvih klijenata, ili oni mene. Sjećam se koliko je bilo teško pronaći prve osobe s kojima bih radio. Mislim da sam u početku više ja trebao njih, nego oni mene.

Iskustvo mi je tada bilo neophodno, pa sam većinom studentima radio potpuno besplatno. Jedna od mojih prvih promotivnih kampanja 2015. godine, pored eKupona, bili su upravo ti letci sa slike — jednostavno isprintani i ostavljeni po lokalnim zgradama. Za čudo, tu i tamo bi se netko i javio, rijetko tko ostao. Iskustvo je bilo u nastajanju, a samopouzdanje u stalnoj fluktuaciji.

Osoba od prije deset godina sigurno nije mogla ni naslutiti sve što će se u međuvremenu dogoditi. Ali morao sam biti tamo — da bih danas bio ovdje. Isto tako, moram sada biti ovdje gdje jesam, da bih jednog dana bio tamo negdje.

Svi moramo od nečega krenuti. Bitno je samo da nastavimo se kretati — i da ne zaboravimo uživati u putovanju, jer sve ovo će tako brzo proći...

21/10/2025

Jučer sam zamijenio svoju prvu sijalicu na automobilu i nisam siguran kada sam zadnji put bio toliko ponosan na sebe. Do sada je to uvijek radio neko drugi. A iskreno, nisam siguran da li će ti drugi uvijek biti tu. I još manje da li mi time zaista čine uslugu.

Oni koji me poznaju znaju da nisam baš neki manuelac. Više intelektualac, više jezik nego ruke, tako i zarađujem za kruh. Nije problem prepoznati svoje snage, ali priznajem da sam često znao otići u krajnost – ne bih se ni potrudio da naučim nešto što mi je djelovalo previše tehnički. Tokom godina sam naučio da idem prema, a ne od izazova.

Fizički poslovi mi nisu strani, pola studija sam radio razne slične poslove, možda zato i imam malu odbojnost prema njima. Ali eto, još jedan ponosni trenutak nedavno: sastavljanje JYSK police. Iako su mi, iz nekog razloga, stavili višak eksera i šerafa (barem se nadam da su višak), uspio sam je sastaviti nakon tri sata.

Da budem iskren, i ova sijalica nije bila najlakša. Prethodna dva p**a sam plaćao po 10 KM automehaničaru i trebalo im je dobrih desetak minuta. Prvi put sam samo gledao, drugi put sam već učio. I meni je sada otprilike toliko trebalo da shvatim kako to zapravo funkcioniše.

Ova godina je bila izazovna. Svaki put kada bih pomislio da sam konačno stao na noge, desio bi se novi udarac – manji ili veći, ali udarac. Možda su moji dvadeset redovnih pratilaca to i primijetili, objave nisu bile redovne. Čak i ovom objavom izlazim iz svog uobičajenog formata.

Šta zapravo pokušavam reći? Nisam sasvim siguran. Možda da trebamo prihvatiti da će sijalica, s vremena na vrijeme, sigurno pregorjeti. Ponekad slučajno, ponekad jer je neko drugi razbije. Nije pitanje da li će pregorjeti, već kada. To je jednostavno nuspojava života.

Drugi ljudi mogu pomoći, ponekad. Ali važno je prvo gledati, zatim učiti, i na kraju uzeti alat u svoje ruke.
Jer bez svjetla ne možemo vidjeti sve ljepote ovog svijeta.
Zato, majstori i majstorice, prvo gledajte, zatim učite, pa malo uprljajte ruke i na posao!

14/08/2025

Mislim da je izabrati životnu profesiju u adolescenciji pravo čudo – poput igranja pikada u mraku. Često se našalim da sam upisao psihologiju sistemom eliminacije. Bio sam sklon pametovanju, a nisam volio matematiku. Ubrzo sam otkrio da zaista nema klasične matematike, ali na moju žalost postoji njena starija sestra – statistika.

Pametovanje te može dovesti samo do određene tačke, a improvizovati može samo onaj koji dobro poznaje materiju. Stolica se morala zagrijati. Godina za godinom, završio se prvi ciklus, stekli su se uslovi za potencijalnu edukaciju iz psihoterapije. Neki upisuju takvu edukaciju da bi pomogli drugima, neki da bi pomogli sebi. Mislim da sam ja bio negdje između.

Počeo sam raditi sa studentima, besplatno, da izgradim malo samopouzdanja, a ubrzo i s ostatkom populacije. Dok sam radio besplatno, posla je bilo. Ali kad sam pokušao živjeti od tog posla, kao golobrad psiholog, shvatio sam koliko je to teško.

Improvizirao sam s marketingom – i kad bih bio u maničnoj fazi, pokušavao sam se malo izdvojiti. Sjećam se da sam pravio promotivne letke i ubacivao ih u poštanske sandučiće po okolnim zgradama, u nadi da će me neko pronaći. Ponekad i jeste, ali nedovoljno da se depresivna epizoda ne vrati.

Zavolio sam psihoterapiju, ali u početku nije bilo moguće živjeti od te ljubavi. Uvijek je bilo ponešto klijenata i prilika za učenje, ali između toga radilo se svašta – malo statistike, malo pisanja knjiga, malo kreiranja edukacija, malo humanitarnog rada, volontiranja, konobarisanja, kuhinje, bauštele i mnogo toga drugog. Nešto je bilo povezano s psihologijom, a nešto i nije – ali sve je imalo veze sa životom.

Neposredno prije korone ozbiljno sam razmišljao da potpuno odustanem od psihoterapije. Pitao sam se ima li uopšte smisla produžavati akreditaciju. Vremenom sam se pronašao i u nekim drugim poslovima. Ipak sam nastavio – kao što obično i radim kad zagusti (ali nije da prije toga ne zakukam malo).

Korona je donijela elektronsku revoluciju i promijenila način rada. U toj promjeni, sve što sam dotad radio – svaki pokušaj, promašaj, letak u sandučiću, besplatna seansa i improvizacija – počelo je dobijati svoje mjesto. Kockice su se počele slagati i ono što je godinama djelovalo nepovezano, odjednom je imalo smisla – ali tek kad sam naučio stati, analizirati, prilagoditi se i nastaviti dalje.

Za one koji tek ulaze u ovu profesiju – vrijedi. Vrijedi zbog ljudi, zbog onih trenutaka kada vidiš da nešto ima smisla. Ali nemojte očekivati da će sve ići glatko. Biće dana kada ćete se pitati jeste li promašili profesiju. I to je normalno. Ne mora sve odmah imati smisla.

Isto tako, neki dani će biti – samo posao. Nema šanse da zavolite svakog klijenta, niti da ne pogledate više p**a na sat tokom neke seanse. Ponekad je to jednostavno tako. Ali ni to ne znači da niste bili prisutni, da niste odradili kako treba.

Lično, nisam siguran gdje tačno poslovno idem, ali idem dalje. Vodim se s nekoliko pravila: potrudi se koliko možeš, ne moraš kliknuti sa svakim, i nikada ne miješaj posao i zadovoljstvo. Ostavi ego na ulaznim vratima – ovdje si zbog drugih, ne zbog sebe. Ovo je njihovo vrijeme, ne tvoje.

Još uvijek učim, još uvijek improvizujem – ali barem više ne igram pikado u mraku.

Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog

Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: ensad.elis@gmail.com
Psihoterapija uživo: Sarajevo

30/07/2025

Jedne prilike sam trčao i dok sam u tom trenutku prolazio pored, vjerovatno, majke i kćerke, djevojčice ne starije od sedam-osam godina, čuo sam kako tužnim glasom izgovara:
“Mama, moram još 14 godina da idem u školu!”
Nisam siguran kojom je tačno matematikom došla do tog broja, ali ta rečenica mi se urezala u sjećanje.

Lično imam osjećaj da još uvijek nisam završio školu. Skoro 30 godina učenja s povremenim pauzama između ciklusa, bilo mojom voljom ili spletom okolnosti. Prije korone odlučio sam pokušati upisati doktorat, posljednji nivo formalnog obrazovanja. Iako sam volio istraživanja i u početku imao veliku strast, nije mi bio neophodan; više je to bio produkt želje da popunim višak vremena u tom trenutku života.

Za prvi prijemni sam se spremao skoro godinu dana, ali nažalost nisam uspio upisati. I danas se sjećam dolaska pred kuću autom s posla i zvuka notifikacije na telefonu čim je uhvatio kućni internet signal:
“Žao mi je, ali niste položili prijemni.”
Nisam nikada bio najpametniji, ali upornost, neko bi rekao tvrdoglavost, često me pratila u stopu.

Malo sam odmorio i naredne godine pokušao u drugom gradu. Korona dolazi, ludnica, ali ovaj put sam uspio upisati iz prvog pokušaja. Uz posao i brojne druge životne obaveze i aktivnosti, prve dvije godine studija prošle su ekspresno. Objavio sam dva rada u inostranim časopisima, činilo se da sve ide po planu. Nacrt sam nekako sastavio i pokušao upisati treću godinu u roku. Nisam baš slušao mentoricu kada je riječ o temi, niti sam slušao signale svog tijela. Ideja nije prošla. Doživio sam burnout, kolaps. Kao što to obično biva, život u tom periodu pošalje još neke druge probleme. Dok si na podu, da te još malo udari.

Opet sam se malo odmorio, poslušao savjete mentorice i komisije i pokušao shvatiti da li uopšte želim nastaviti. Predaleko sam došao da bih odustao, barem sam tada tako mislio.

Bilo je ljeto, ali vrag mi nije dao mira. I dalje je bilo malo vatre u meni. Spremio sam novu, prilagođenu verziju nacrta, oslanjajući se na brojna istraživanja koja sam već uradio. Više nije bilo strasti, ali nešto me vuklo da nastavim. Mentorici se svidjela nova ideja. Iako je otišla u penziju, odlučila je da mi pomogne. Uspio sam usput nagovoriti i jednu drugu komentoricu iz druge države da nam se priključi.

Naredne dvije godine uglavnom su prošle u brojnim sastancima i dogovorima. Ponekad su ispravke bile velike, ponekad male. Nakon nekih sastanaka bio sam pun elana, barem kratko, a nakon nekih bi se smjer promijenio za 90 stepeni. Ona prava vatra odavno je nestala. Tokom te dvije godine stigao sam se i zaljubiti i preboljeti. Jedan roditelj se razbolio, srećom se dobro oporavio. Drugi se također razbolio i donekle se oporavio. Neki prijatelji su dobili djecu, neki prijatelji su se razveli. Posjetio sam neka divna mjesta s rusakom na leđima. Tražio sam nešto, iako tada nisam znao tačno šta. Posao je takođe postao intenzivniji, a upravo su neke nove poslovne prilike došle kao produkt doktorskih predistraživanja.

Shvatio sam da mi doktorat više nije potreban. Shvatio sam da mi jeste važan, ali ne toliko. Shvatio sam da bih ga volio završiti, ali da nije vrijedan po svaku cijenu. Iskreno sam spoznao da mogu odustati. Prestao sam vjerovati da ću čak i upisati treću godinu, a kamoli završiti. Ipak, tokom te dvije godine nastavio sam da idem na zakazane sastanke. U svemu tome, moja mentorica i komentorice su me nastavile gurati. Nisam siguran zašto, ali sam im zahvalan.

Korak po korak, prošao sam neke predkomisije i saslušao brojne komentare raznih aktera. Nacrt sada izgleda kao Frankeštajn čudovište. Iskreno, nisam siguran ni od čega sam krenuo, ni šta tačno istražujem. Ali, valjda ako sve znaš, to nije doktorat.

Kroz koji mjesec bi trebalo da bude odbrana nacrta. Neki dan je etički odbor odobrio verziju broj 89. Više nema anksioznosti u meni. Postoje samo dva ishoda. Spreman sam za oba. Jedna opcija nosi sa sobom barem još dvije godine intenzivnog rada. Dio mene priželjkuje da ne uspijem odbraniti nacrt, da završim ovu agoniju zvanu formalno obrazovanje. Drugi dio mene želi završiti nešto što sam započeo prije skoro 30 godina, kao posljednjeg šefa igrice. Poput Isshina, za kojeg ti treba 12 sati u komadu — barem je meni trebalo.

Ono što sigurno znam jeste da više ne držim tako čvrsto. Postoje važnije stvari u životu kojima bih se rado posvetio. Nemam problem sa učenjem i čitanjem, ali imam sa ocjenjivanjem. Tek kada sam spoznao da ne moram završiti, i da možda neću, u meni se pojavio mir. Obje opcije su mi prihvatljive. Nema sramote u tome da odustaneš od cilja, ako je putovanje bilo ispunjavajuće. A moje svakako jeste bilo…

Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog

Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: ensad.elis@gmail.com
Psihoterapija uživo: Sarajevo

02/06/2025

Kada sam bio dijete, tvrdio sam da mogu pričati sa životinjama. Do danas nisam siguran jesam li izgubio tu sposobnost i prosto zaboravio kako to odrasli nekada znaju ili sam sve samo umislio. Ne mogu sa sigurnošću reći šta je prava istina – objektivna istina.

U tom periodu volio sam se izgubiti u raznim pričama – onima koje su mi drugi pričali ili onima kojima sam dao život prstima, rukama ili riječima. Uživao sam u bajkama, slikovnicama, crtanim, igranim i animiranim svjetovima koji su mi otvarali prostor da maštam, lutam i zamišljam ono što često izgubimo kada moramo naučiti plaćati račune, znati datum rate kredita ili kada se lampica za servis upali na autu.

Vjerujem da je upravo ta sposobnost gledanja svijeta očima djeteta – s čuđenjem, znatiželjom i otvorenošću – nešto što ne bismo smjeli izgubiti ni pod koju cijenu.

Neke knjige treba čitati više p**a u životu. U svakom periodu života možemo ih vidjeti drugim očima. Meni je jedna draga priča kojoj se rado iznova vraćam upravo Mali princ. U tim jednostavnim, ali snažnim rečenicama krije se mudrost koju vrijedi nositi kroz život.

Mali princ nas uči da:
„Tajanstvena je zemlja suza.”
„Samo djeca znaju što traže.”
„Govor je izvor svih nesporazuma.”
„..oči su slijepe. Treba tražiti srcem.”
„Čovjek je usamljen i među ljudima.”
„Čovjeku nikad nije po volji, ma gdje bio.”
„Uobraženi ljudi uvijek čuju samo pohvale.”
“Odrastanje nije problem, zaboravljanje jeste.”
„Djeca moraju mnogo toga praštati odraslima.”
„Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati.”
„Moram podnijeti dvije, tri gusjenice ako želim upoznati leptira.”
„Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati.”
„Ono što krasi pustinju, reče mali princ, to je što se u njoj negdje skriva bunar…”
„Mnogo je teže suditi sebi samome nego drugima. Ako uspiješ sebi dobro suditi, znači da si pravi mudrac.”

Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog

Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: ensad.elis@gmail.com
Psihoterapija uživo: Sarajevo

19/05/2025

Što prije siđeš s pogrešnog voza, manja je cijena povratne karte.

Maksimalna kilaža do koje sam došao bila je malo preko 110 kilograma, uz visinu od 180 cm, i to koju godinu prije punoljetstva. Nisam siguran ni kako je do toga došlo. Vjerujem da je hrana bila oblik emocionalne utjehe, uz mini opsesiju videoigrama i nemogućnost da se uklopim u društvo. Relativno dosadne, introvertne prirode, uvijek u svom nekom svijetu, ljubitelj umjetnosti, historije, geografije i ljudskog uma.

Uvijek sam volio kontrirati, pa se tako nikada nisam ni napio, drogirao, a čak nisam ni probao cigaretu, iako su gotovo sva djeca iz ulice počela pušiti zahvaljujući jednoj liberalnoj komšinici i ritualu pripaljivanja cigareta na šporetu. Nisam volio sve ono što vole mladi, neka stara, namrgođena duša. Majka mi je jednom rekla, ako ikad poželim pušiti, da se njoj obratim, rado će mi kupiti cigarete. Moj revolucionarni buntovnički duh nikada nije volio da mi iko govori šta ću raditi. Hrana je bila utjeha, a kilogrami su se samo nagomilavali.

Nisam tačno siguran šta je bio okidač, ali jednog sasvim običnog dana uzeo sam osnovnu opremu i uputio se u teretanu. Ubrzo sam počeo i trčati. Znao sam da je povratak do nule dug i težak, ali morao sam prije ili kasnije napustiti taj voz koji ide samo u jednom pravcu. Sad kad vratim film, vjerovatno je glavni motiv bio ono što često pokreće mladi muški mozak u adolescentskim godinama, umrijeti a ne okusiti ženske usne, nema šanse.

Sjećam se jednog od prvih dana u teretani, dok sam se znojio na steperu. Vlasnik, u svilenom ogrtaču s japanskim motivom zmaja i rasjekom koji je otkrivao više nego što bi trebao, prišao mi je i bez ikakvog povoda rekao da ne trebam dolaziti ako nemam namjeru biti ozbiljan. Ne znam zašto, ali uvijek su me motivisali ljudi koji nisu vjerovali u mene. Jubilarni rođendan dočekao sam negdje oko 75 kilograma.

Datum kada sam sišao s voza potpuno je nebitan, možda je bila subota, nedjelja ili čak utorak. Ne mora postojati posebna simbolika. Promjena je započela fokusom na cilj. Poljubac je bio sladak, ja smotan, ali se svejedno broji. Cilj sam kasnije zamijenio vrijednostima – vitalnost, energičnost, pokretnost, sve ono što mi pruža moje zdravo tijelo. Dijetu sam zamijenio stilom života koji traje već skoro 20 godina.

Ne znam na kojem si ti vozu i koliko dugo se već nalaziš u njemu. Ja ne mogu ni zamisliti šta bi bilo sa mnom da nisam sišao. Sigurno gledaš račun koji raste sa svakom novom stanicom. Taj voz ide u slijepu ulicu. Danas zvuči kao sasvim dobar dan za promjenu. Samo zaustavi voz, izađi i lagano, korak po korak, vrati se nazad, prije nego se upustiš u novu avanturu.

Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog

Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: ensad.elis@gmail.com
Psihoterapija uživo: Sarajevo

Address

Sarajevo
71000

Website

http://www.elis.ba/

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Ensad Miljković RE&KBT Trener & Psihoterapeut & Supervizor posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Practice

Send a message to Ensad Miljković RE&KBT Trener & Psihoterapeut & Supervizor:

Shortcuts

Want your practice to be the top-listed Clinic in Sarajevo?