06/02/2022
Stop nasilju svih vrsta – nulta tolerancija nasilja
U posljednje vrijeme je povećan broj nasilničkog i nekulturnog ponašanja prema zdravstvenim radnicima. Postoje brojni uzroci za ovu pojavu. Ali rasprava o uzrocima nije ono što želim da podijelim s vama u ovom trenutku. Želim da ukažem na jedan problem koji je prisutan otkako postoji čovječanstvo – opravdanje za nasilje.
Bio sam učesnik rata. Doživio sam nasilje u najgorem obliku. Još pamtim mirise krvi i ljudske utrobe, još živo vidim raskomadane ljude, mladiće, žene i djecu. Čujem roditelje koji plaču za svojom ubijenom djecom.
Bio sam i nasilnik. Ali sam znao da za takvo ponašanje nema opravdanja. Silno sam želio da se mijenjam. Što je veoma teško, jer smo mi svi ovdje uronjeni u okean nasilja i teško možemo da ostanemo ,,suhi''. Cijeli profesionalni i privatni život sam posvetio borbi protiv nasilja. Učestvovao sam u tijelima za izradu smjernica i protokola za prevenciju i menadžment rodno zasnovanog nasilja i nasilja nad djecom. Istraživao sam s kolegama nasilje nad zdravstvenim radnicima. Podučavao sam kolege kako da preveniraju i kako da se nose s nasiljem na radnom mjestu.
Da se vratim na ono što želim reći. NASILJE JE NASILJE I NE POSTOJI NIKAD OPRAVDANJE ZA NASILJE. U našem društvu, koje sve snažnije oblikuju mediji, društvene mreže i političari, a sve manje roditelji, škole i fakulteti, postoji tendencija da postoji opravdanje za nasilje. Tako da danas vidimo da se pokušava opravdati nasilje nad zdravstvenim radnicima ili kada se desi nasilje zdravstvenim ustanovama postoji mlaka ili nikakva reakcija medija, društvenih mreža, rukovodstva zdravstvenih ustanova ili vlasti. ''Zaboga pacijent je čekao 3 sata, pacijent nije dobio uputnicu, pacijentica nije dobila telefonom ambulantu...'' Opravdanje razloga za nasilje vodi u sve brojnije i teže oblike nasilja. Otvara se hajka na zdravstven radnike, otvorena je sezona lova.
Čitava historija ljudskog roda se svodi na to. Nađimo opravdanje za nasilje. Supruga mi je loše opeglala košulju, šamar je adekvatna kazna. Kćerka je dobila lošu ocjenu u školi, šipka će je popraviti. Oni imaju crnu boju kože, možemo ih ubijati. Oni su Jevreji to nas opravdava da ih spalimo u logorima. Oni nisu muslimani, opasat ću se eksplozivom i ubiti ih što više u trgovačkom centru. Oni su muslimani, remetilački faktor u Europi, možemo ih zlostavljati. Čekam kod porodičnog doktora tri sata, imam opravdanje da galamim, da im psujem majku, da razbijam čekaonicu, da prijetim, da udaram. Ja plaćam zdravstvene radnike, oni su ovdje zbog mene i prema tome kada sam ljut (čekam previše) mogu da ih maltretiram. Sve je savršeno, imam opravdanje za nasilje.
Mediji i vlasti od zdravstvenih ustanova, preko ministarstava do policije gledaju, najblaže rečeno, kroz prste ovim nasilnicima. Zdravstveni radnici šute i trpe začuđeni kako neko kome pružate pomoć može biti nasilan prema vama. Napominjem da su žene u 87% slučajvea doktorice porodične medicine i u 90% slučajeva medicinske sestre. Što dodatno miješa i komplikuje vrstu nasilja jer tu imamo i nasilje nad ženama. Naše društvo jednostavno daje podršku nasilju. Takozvano nasilje sa socijalnom podrškom je najopasniji i maligni oblik nasilja.
Međutim moramo znati da je nasilnik, nevjerovatnije i sam bio žrtva nasilja, što znači i da će i trenutna žrtva možda biti nasilnik kada joj se ukaže prilika. Nasilje izaziva negativne emocije kod žrtve (u ovom slučaju zdravstvenog radnika), negativne emocije izazivaju negativne misli i radnje. Negativne misli i postupci mogu biti prema sebi (stres, burnout sindrom, psihosomatske bolesti i somatoformi poremećaji), prema kolegama, prema članovima svoje porodice (najčešće) i prema pacijentima. Zlostavljani zdravstveni radnik počinje da mrzi svoj posao, ima nepovjerenje i strah od pacijenta, ne može da se kontrolira na poslu, postaje nemaran, ciničan i uvredljiv prema pacijentima. Tada može da načini i profesionalne greške.
Postoje brojni oblici prevencije nasilja u zdravstvu, a najvažniji je dobra organizacija rada. Od čega zavisi dobra organizacija rada? Svako ko nešto radi, a pogotovo obrazovani menadžeri znaju da je za organizaciju rada glavni preduvjet dovoljan broj stručnih radnika. Pandemija Covid-19 je stvorila potrebu za 30-40% više radnih mjesta u zdravstvu. Pandemiju smo dočekali sa najmanje doktora i medicinskih sestara u Europi na hiljadu stanovnika. Što znači da je pandemija kod nas zahtijevala dodatnih 60% zdravstvenih radnika. Ovo zapošljavanje novih radnika se nije dogodilo iz različitih razloga. Radi se o jedinstvenoj zemlji na svijetu koja nema ministarstvo zdravstva! Ni pandemija nas nije ujedinila niti urazumila političare. Ko je žrtva? Narod i zdravstveni radnici.
Ovaj začarani krug se mora zaustaviti. Pokrenimo zajednički, zdravstveni radnici, pacijenti i društvo u cijelosti, borbu protiv nasilja u zdravstvenim ustanovama.
