06/10/2024
Psihoterapeutima, koji prolaze kroz „rad na sebi“, lako je da identifikuju kada i na koji način psihoterapijski proces počinje da pokazuje svoje benefite. Oni iza sebe imaju veliku zaleđinu – sate i sate lične analize, nebrojene sate supervizije, godine pohađanja edukacijskog programa i mnoge stručne seminare.
Ali, šta kada se psihoterapiji prepusti bilo koja persona van „ovoga svijeta“. Kako određeni subjekt, čovek laik, da interpretira ovo iskustvo? Kako klijent da zna da je psihoterapija djelotvorna? Kako da protumači promjene koje mu se dešavaju; da li su one pozitivne ili ne? Često se na terapiji možemo zapitati kako našu promjenu vrednuje sam terapeut? Da li je i on (kao ja) zadovoljan mojim napretkom? Možda je moja promjena subjektivno konstruisana kao pozitivna, dok terapeut misli da sam u regresiji? Nerijetko se dešava i dodatno opterećenje – želja da se „ugodi“ terapeutu! U želji da se terapeutu prikaže kao „dobar učenik“ ili kao „poslušno dijete“, klijent može zaboraviti šta je dobro za njega i šta se njemu čini kao uspješan pravac razvoja. Umjesto toga, on pokušava da pronikne u vrijednosni sistem terapeuta i „odigrava“ seanse onako kako misli da će terapeut biti zadovoljan.
Iz ovih razloga je VAŽNO podijeliti sa sasvim običnim ljudima – korisnicima psihoterapije, bar neka osnovna znanja. Oni ne moraju znati teorijske osnove našeg pravca, niti srž tehnika koje koristimo, ali moraju znati da prepoznaju da li su na dobrom tragu! Nesebično deljenje sa njima ovakvog znanja dovodi do obostrane koristi – klijent je smiren, siguran i otvoren za promjenu koju sada razumije i kadar je da osmisli, a terapeut može lako da osigura odnos povjerenja koji je ključ svakog dobrog odnosa, pa i psihoterapijskog.
1) IZNENAĐENJE
Pod iznenađenjem se podrazumijeva svaka klijentova reakcija na terapeutovu interpretaciju, a koja počiva na uvidu nečega do tad neosvješćenog. Nalik je „a-ha“ efektu. To su situacije u kojima klijent jasno pokazuje da je otkrio nešto novo o sebi ili da je neke stare stvari mogao sagledati i drugačije. Ovaj pokazatelj sugeriše da se klijent oslobodio ustaljenih šablona u konstruisanju stvari i da je otvoren za promjenu. Manifestacije iznenađenja su lako dostupne i terapeutu, a i klijentu – one mogu biti kako verbalne (stvarno!; kako se nisam toga ranije sjetio!; da li je moguće da sam to tako vidio?, itd.), tako i neverbalne (otvaranje usta, širenje očiju, smijeh, tapšanje, opšta tjelesna razdražljivost).
2) SPONTANO DONOŠENJE DOKAZA
U nekom trenutku terapije klijent i terapeut uspostavljaju psihoterapijski savez u kome postaju jasna očekivanja sa obje strane. Uzmimo da je riječ o veoma povučenom, socijalno izolovanom klijentu koji je došao u želji da postane opušteniji i druželjubiviji. Onoga trenutka kada počne da uviđa i doživljava da se njegovo ponašanje mijenja, želeće da to podijeli sa svojim terapeutom. Spontano će iznositi na seansi kako je juče bio tu, danas tu, kako se družio sa ljudima, kako je učestvovao u nekoj aktivnosti. Na obuhvatnost nove strukture (promjene) ukazuje raznolikost elemenata (događaja, drugi ljudi) koje klijent nagovještava u svojoj spontanoj dokumentaciji. „Tapšanje po ramenu“ od strane terapeuta, osnažiće ga da nastavi sa ovim eksperimentacijama, a same eksperimentacije opet su dokaz da se klijent pomjera, da se mjenja, da čini nešto za šta do sada nije bio sposoban.
3) KORIŠĆENJE TEKUĆEG ISKUSTVA
Ako klijent uvide do kojih je došao aktivno isprobava u spoljnjem svetu, i koristi ovo iskustvo kao dragocjeno, na putu je dublja promena. Jedna stvar je nešto shvatiti, obraditi informaciju na racionalnom nivou, a živeti uz novo uverenje je sasvim druga stvar. Ako potom ta iskustva koja je stekao između dve seanse klijent donosi na narednu seansu i koristi ih kao validan materijal za buduće interpretacije, terapeut ovo može da shvati kao dokaz njegove propustljivosti (otvorenosti prema novim iskustvima). Terapeut može biti naročito umiren ukoliko klijent pokaže da je ovim ponašanjem zadobio nove reakcije u društvenim situacijama.
4) PROMJENE U RASPOLOŽENJU U ODNOSU NA PONAŠANJE
Četvrti znak je promjena u klijentovom „raspoloženju“ bez suviše vidljive promjene u njegovom dnevnom ponašanju. Nakon što se klijent trudi svoj život organizovati na nove načine, on može pokazati površne znake promjene u raspoloženju, ali njegovi prelazi nisu toliko vidljivi, niti je očigledno gdje se kreće. Čini se kao da su raspoloženja donekle izgubila svoju vladajuću moć i da su postala više nalik talasićima na površini ličnosti. Klijent može reći: „Čini se da i dalje svakog dana radim skoro iste stvari, ali se sada osjećam manje uznemiren u vezi sa njima. Čini se da se promjena desila više u osjećanjima nego u ponašanju“. Ili može reći: „Ako ja dobro vidim, suočavam se sa istom vrstom problema kao i uvijek, samo sada mi one ne izgledaju tako poražavajuće. Ne znam tačno zašto je to tako, ali čini se da se sada osjećam drugačije u vezi sa njima“. Ili može reći: „Čini se da je jedina razlika to što sada svoje preke potrebe zadovoljavam na drugačiji način“.
5) OPAŽANJE SUPROTONOG PONAŠANJA
Ovaj znak odnosi se na klijentovu sklonost da svoje sadašnje ponašanje opazi kao na mnoge načine suprotno ranijem ponašanju. Tipa: „sada se više ne nerviram oko toga; ne mogu da vjerujem da sam ranije stalno kasnio; kako sam mogao da budem tako pesimističan”. On nastoji da vidi svoj sadašnji self kao oprečan prethodnom. Ovo čak može da uradi iako se i dalje žali na nevolje koje potresaju njegov život. Klijent kaže: „Pogledajte, ja imam sve ove probleme koji još uvek nisu riješeni! … A ja? Ja sam se naravno promijenio. Ja sam drugačija osoba od one kakva sam bio kad sam počeo psihoterapiju.
6) PROMJENA PRITUŽBE
Pritužba, ili ono na šta se klijent žali/tuži, jeste početni koncept njegovih teškoća; jasna formulacija problema na kome želi da radi. Tokom trajanja terapije često početna pritužba bude izbačena, zanemarena, izostavljena ili čak zamjenjena novom. Često će klijent propustiti priliku da kaže terapeutu da je njegov glavni „simptom“ nestao. Ponekad je to tako zato što simptom, poput ružne uspomene, ispada iz polja svjesnosti kao funkcija konceptualizacije koja se mijenja. Ponekad je to tako zato što klijenti ne žele da terapeut prestane sa terapijom baš onda kada su postignuti rezultati koji tako mnogo obećavaju. Ponekad je to zbog odnosa zavisnosti koji ne žele da bude prekinut.
7) REZIMIRANJE
Sedmi znak su klijentovi kratki prikazi onoga što se desilo na prethodnoj seansi. Način na koji klijent rezimira svojim riječima nagovještava da li je novi „uvid“ shvatio ozbiljno.
8 ) PROMJENE U NEVERBALNOM
Osmi znak je jedan od najzanimljivijih. To je promjena u neverbalnom ili labavom materijalu koji klijent pruža. Terapeut shvata da se nešto desilo kada primjeti da snovi, materijal iz slobodnih asocijacija, labavi konstrukti i slično, počinju da u sebe uključuju novi sadržaj. Može se javiti neobična živopisnost kod interpretacije snova, iza čega slijede novi „uvidi“. Tematski razvoj ovih snova može stajati u suprotnosti sa onima koji su dobijeni ranije. Čak i lanac slobodnih asocijacija u izlaganju može pokazivati značajno različit pravac razvoja.
