26/04/2026
Jutros, za vrijeme doručka u gradu, priđe mi nepoznata djevojka:
"Izvinite, samo želim da kažem koliko ste lijepi i kako imate prekrasan osmijeh."
Ja sam već, tu i tamo, navikla da mi prilaze nepoznate žene, ali činilo se da ova djevojka nema pojma ko sam ja.
U psihoterapiji često govorimo o tome koliko je važno da nas neko istinski vidi i da budemo prepoznati baš u svojoj suštini, a ona je mene upravo tako vidjela, jer je rekla:
"Pomislila sam, kako ova žena uživa u vlastitoj koži."
I taj jedan trenutak njene iskrenosti bio je dovoljan da me napuni onom energijom za cijelu sedmicu.
Ljubazno se zahvalim i kažem da mi je offis odmah iza ugla, te da joj želim pokloniti jednu svoju knjigu.
Možete onda zamisliti njeno iznenađenje kada je saznala nešto o meni i kada sam joj poklonila knjigu s posvetom.
E, to je taj šok obostrane ljubaznosti, jer smo navikli na distancu, na oprez, na to da svako gleda svoja posla.
Kada se desi ovakva razmjena, naš odbrambeni mehanizam zastane, jer ga je zaustavila čista ljudskost.
Zašto ovo pišem?
1. Ovo je lijek protiv otuđenosti. Mi često mislimo da su za promjenu raspoloženja potrebni sati razgovora, a zapravo, potrebna je samo jedna rečenica stranca.
2. Tuzla je specifična, jer ima nešto u njoj što još uvijek čuva tu bliskost.
U velikim gradovima, ljudi prolaze jedni pored drugih kao pored kipova.
A u Tuzli smo još uvijek jedni drugima - ljudi.
3. Desila se lančana reakcija, jer njen tako spontani kompliment, pokrenuo je moj dar, a moj dar je izazvao njeno oduševljenje i zahvalnost.
Dobrota je, uistinu, jedina stvar koja se množi kada se dijeli.
Melisa, hvala ti.
