21/05/2026
Naš prof. dr. Zijah Rifatbegović 🩵
Priče poput ove podsjećaju nas zašto medicina, u svojoj suštini, ostaje poziv – a ne samo struka.
Kada struka digne ruke, ljudskost i hrabrost spašavaju život: Kako je prof. dr. Zijah Rifatbegović vratio nadu otpisanom pacijentu
U vremenu kada se medicina prečesto posmatra kroz suhe statistike i hladne prognoze, priče s Odjela opšte hirurgije UKC Tuzla podsjećaju nas na to šta istinski znači biti ljekar. Jedna takva priča, prožeta strepnjom, ali krunisana nevjerovatnom ljudskošću i profesionalnom hrabrošću, svjedoči o tome kako uvaženi prof. dr. Zijah Rifatbegović otvara vrata novoj borbi tamo gdje su svi drugi vidjeli kraj.
Sve je počelo iznenadnom i teškom dijagnozom 57-godišnjeg pacijenta J.D. Prognoze su bile neumoljive, a situacija se dramatično pogoršala kada je zbog unutrašnjeg krvarenja hitno operisan. Ipak, agonija porodice tek je počinjala. Pacijent je danima krvario, a svakodnevni razgovori s ljekarima završavali su istom, obeshrabrujućom rečenicom: "Karcinom se raširio, nije operabilno, prognoze su loše." Pacijent je praktično bio otpisan, preživljavajući sedmicama isključivo na infuzijama, krvareći na drenove i sonde.
Jedanaestog dana od prve operacije, situacija postaje kritična. Pacijent ponovo hitno mora u salu. U trenucima kada niko nije htio preuzeti ogroman rizik ponovnog ulaska u salu – čak ni ljekari koji su radili prvu operaciju – medicinski tim preuzima prof. dr. Zijah Rifatbegović. Gromada od čovjeka i hirurg svjetskog glasa, kojeg porodica do tada nije ni poznavala.
Nakon duge, iscrpljujuće i visokorizične operacije, profesor Rifatbegović bez predaha ulazi u drugu salu da spasi još jedan ugrožen život. Ostao je u sali satima, dugo poslije isteka svog radnog vremena. I dok se pacijent na intenzivnoj njezi polako budio i stabilizovao, porodica je čekala u hodniku, svjesna umora koji slama ljekare nakon tako teškog dana.
Ono što je uslijedilo kada je profesor vidno iscrpljen konačno izašao iz sale, oslikava razliku između vršenja dužnosti i istinske misije poziva. Zamolivši samo za minutu da se presvuče, profesor Rifatbegović nije porodici uputio tek jednu šturu, usputnu rečenicu. Naprotiv. Pozvao ih je u svoju sobu i, uprkos tome što je "padao s nogu" od umora nakon prekovremenog rada u sali, posvetio im je punu pažnju.
Biranim, toplim i empatičnim riječima, profesor je do u detalje iscrpno objasnio situaciju i čudo koje je učinio u sali. Tamo gdje su drugi odustali, on je rizikovao i uspio: uklonio je tumor, zaustavio krvarenje, odstranio želudac i ugradio stomu za hranjenje.
Pacijentu koji je bio otpisan, profesor Rifatbegović nije samo spasio život u tom trenutku – ugradnjom stome omogućio mu je da ojača, primi hranu i dobije stvarnu šansu da se kroz hemoterapije bori protiv metastaza. Ulio je porodici neprocjenjivu nadu onda kada su je svi drugi ugasili.
Ovaj gest prof. dr. Zijaha Rifatbegovića i njegovog tima na Odjelu opšte hirurgije UKC Tuzla nadilazi granice vrhunske medicine. To je lekcija o etici, empatiji i veličini ljudskog srca. Tuzla i Bosna i Hercegovina moraju biti ponosne što imaju stručnjaka koji ne uzmiče pred teškim bitkama i čovjeka koji pacijentu vraća dostojanstvo, a porodici vjeru u sutra.
Zato, na kraju ove teške životne drame, porodica upućuje poruku najdublje i najiskrenije zahvalnosti, svjesna da su dobrota i humanost nadvladale crne prognoze:
"Neka Uzvišeni čuva našeg profesora Rifatbegovića i njegove zlatne, plemenite ruke koje vraćaju nadu u život. Dok je u našem zdravstvu ljekara i gromada od ljudi poput njega, mi se ne bojimo nijedne životne bitke."
Mersiha Bajric-Besic
