Psihoterapija i psihološko savjetovanje Nejra Bećarević

11/12/2020

VELIKA ŽIVOTNA PITANJA ILI TI – “WHY ME?!”

Najveći broj ljudi koji redovno ide na psihoterapiju, ne čini to zbog nekog velikog psihičkog poremećaja ili dijagnoze - mada je i u tim slučajevima ona od neprocenjive vrednosti.

Najveći broj ljudi psihoterapeutu se javlja u momentima (sasvim očekivanih) životnih kriza; onda kada su na nekoj važnoj životnoj prekretnici, kada ih muče sumnje, strahovi, nedoumice; onda kada se oporavljaju od stresnog ili traumatičnog događaja ili perioda; onda kada osećaju nelagodu, nezadovoljstvo, kada imaju utisak da “nešto nije u redu”, a da ni sami ne znaju tačno šta; kada sumnjaju na prethodno možda nedovoljno prorađene i osvešćene sadržaje, emocije; onda kada i sami uoče obrasce osećanja, razmišljanja i ponašanja koje žele da promene – sve u svemu, onda kada nešto zaškripi u jednoj ili obe životne sposobnosti, koje su po Frojdu krucijalne za emocionalno i mentalno zdravlje svakog čoveka – u sposobnosti za ljubav i sposobnosti za rad. Ovo se naravno odnosi na najširi smisao obe reči, koje obuhvataju mnogo vidova povezivanja, ljubavi i zajedništva (ne samo na romantičnu ljubav), kao i mnogo vidova produktivnosti, lične ekspresije, kreativnosti (ne samo na plaćeni posao, rad).

Ali… nisu ovo jedine teme koje se potežu na terapijskim seansama. Postoji još jedna svebuhvatnija tema koja se provlači kroz sve navedene, poput kakve nevidljive niti koja ih sve povezuje ili podzemne vode čiji se šum gotovo uvek slabije ili glasnije čuje, koja pre ili kasnije, gotovo po pravilu, ispliva na nekoj od seansi – a to je tema velikih životnih pitanja ili “životnih datosti”.

Znate, onih životnih datosti – koje kažu da će svaki čovek, bez obzira na to kako stvari trenutno stoje, u nekom trenutku u svom životu osetiti bol, da će patiti i tugovati; da će svaki čovek proći kroz iskustvo gubitka, i da će posledično osećati žal, očaj, prazninu i usamljenost; da će svaki čovek iskusiti i da će ga boleti nepravde koje će se ticati njega ili ljudi koje voli, čak i potpuno nepoznatih ljudi za koje smatra da to nisu zaslužili; da će na svom životnom putu sresti vrlo loše, ako ne i potpuno zle ljude koji će mu poljuljati veru u ljudsku dobrotu i (božiju) pravdu; da će biti zapitan i zbunjen pred temama izbora, slobode, svrhe, smisla i besmisla; i naravno, da će se na manje ili više direktan način, u nekom momentu, morati suočiti sa temom nad temama, temom smrti... sa našom ljudskom konačnošću, sa opštom životnom neizvesnošću i, naravno, sa našom prolaznošću.

Ovo su vrhovne teme. Ovo su teme ispod svih tema. Ovo su teme koje dižu sve naše mehanizme odbrane, teme koje su podložak gotovo svih mentalnih i emocionalnih tegoba, teme od kojih bežimo na 1001 način. I razumljivo je, razumljivo, i donekle i adaptibilno da bežimo. Normalno da bežimo. Ko je lud da u sve ovo dobrovoljno skače?! Čuvamo se, potpuno opravdano, od ponora očaja, anksioznosti, depresije.

Ono što je problem je što nas život na njih konstantno podseća, vraća, i što im moramo u nekom trenutku, makar na kratko, dati mikrofon da i one nešto kažu. Ako im ne damo podijum uopšte, ako ih samo ćuškamo, zatrpavamo, zalivamo ili ignorišemo, vraćaće nam se kroz simptome, vraćaće nam se kroz nemire, kroz nezadovoljstva, kroz neobjašnjive noćne more. Bolje je dati im barem koji minut vremena, ma koliko nelagodno bilo. Ono što obično kažu je jednostavno, univerzalnim jezikom koje svako ljudsko biće razume rečeno – “plašim se”. A jednom kada to sebi priznamo i preko usana prevalimo, kako to obično biva, i strah se prepolovljava.

Možda najtužnije je to što smo po pitanju nekih od najuniverzalnijih ljudskih i životnih tema mi obično beskrajno i neutešno - usamljeni. Ne potežemo ove teme. Ne pričamo nikome o njima. Stidimo se, misleći da “samo nama ne ide”, da smo samo mi tu nešto nesnađeni i nezadovoljni bez razloga, usamljeni u svom osećaju da nas večito žulja neki kamenčić u cipeli – ne uviđajući da je ovaj “kamenčić u cipeli”, ovo životno žuljanje, upravo ono što nas sve povezuje; upravo ono što nas čini ljudima. Život je i turoban i čaroban, čak i sa tim večnim žuljanjem, a kroz sazrevanje i iskustvo učimo kako da ove životne tasove održavamo u balansu, i malo ipak više na strani čarobnosti.

I, kako onda dalje? Kako dalje sa ovim mračnim temama? Kako se suočavati, kako ih variti a da nas ne preplave, da nas ne poklope? Kako im prići i dopustiti da nas poduče, promudre, paradoksalno umire, a da se ne rasplinemo, da se ne raspadnemo? Kako razlučiti koje se stvari mogu i trebaju menjati, a koje od nas traže toleranciju na datost i na nepromenljivost? Kako dozvoliti ovim nepromenljivostima da nam izgrade karakter i snagu, da nam potkrešu narcizam koji insistira i traži, da u miru prihvatimo odgovor na pitanje “Why me?!” ("Why not?"), a da ipak ne izgubimo iz vida i sopstvenu važnost i vrednost? Kako se suočiti sa toliko bola, ružnoće i nepravde, a u sebi opet odnegovati i osećanje smiraja, lepote i dobra?

Za početak… podsetiti se da su nam ove teme zajedničke, da nismo sami, i da možemo vrlo pomoći i sebi i drugima ukoliko se, pred pravim osobama i u pravoj meri, otvorimo pred svojim bližnjima. Ne zaboravimo – “plašim se” izgubi 50% snage samim deljenjem, a stid, sram zbog neke naše navodne manjkavosti, nesavršenosti (a zapravo ljudskosti) ne može, po rečima Brene Braun, opstati pred empatičnim i dobronamernim sagovornikom.

I još jednu bitnu stvar imati na umu: da je jedini protivotrov svakoj vrsti očaja, dna i besmisla, upravo… SMISAO. Ne neki opšti, propisani, zadati – ne, već neki naš lični, mali, drugima ponekad potpuno nelogični ili neimpresivni smisao, utemeljen u našim dubokim promišljanjima, ličnosti i vrednostima… Bilo da je u pitanju odluka da ulažemo u naše bliske odnose, u kreativni, naučni rad, u odluku da zaista obratimo pažnju na sledeći dečji osmeh, miris opalog lišća, ili zahvalnost što smo neke ljude sreli, što ih imamo iIi što su među nama… u najobičniju ali nama životno važnu baštu, životinju, pesmu, sliku… komšiju kojem smo odneli kesu sa namirnicama. Malim, svakodnevnim gestovima punim smisla, mi vučemo tasove na stranu svetla i dobra, a sebe, i čitavo čovečanstvo, udaljavamo sa sa litice očaja i besmisla.

Jednom kada velikim životnim temama, datostima života, dopustimo da nam pomognu da iskristališemo šta nam je ZAISTA važno u ovom kratkom vremenu koliko nam je na zemlji dato, možda nam se smanji potreba da, ophrvani frustracijom i nepravdom, vapimo nekome iznad nas: "Zašto baš ja?!". Možda baš naprotiv uspemo, da makar ponekad, u nekom ma koliko retkom bljesku svesnosti i čudesnosti, povezanosti svega što nas okružuje, osetimo smiraj koji kaže - "Hvala ti što sam baš ja". Jer sve doživljeno i proživljeno pomoglo nam je da iskristališemo ko zapravo jesmo, šta nam je najviše bitno, i kako bismo voleli da produžimo dalje - uvek produžimo dalje... 💜

Jelena Veljković, Beleške sa psihoterapije, psihološki savetnik & psihoterapeut u superviziji

🎨: Dick & Chris Browne, Hogar Strašni/Hagar the Horrible

19/10/2020

"Istinu niko ne može podneti ukoliko mu se ista jednostavno saopšti. Istina se može tolerisati samo ukoliko do nje dođemo sami, jer je onda ponos, koji prati njeno otkrivanje, čini pitkijom i podnošljivijom"...

~ Fric Perls, osnivač Geštalt psihoterapije

26/03/2020

23/02/2020

20/02/2020

"Čujem u šetnji, usput, kako majka hvali svoje dete nekoj ženi: 'Bili smo dobri u školi, dobili smo peticu iz..'.

Ja se štrecnem kad čujem takvo izražavanje u množini. Dođe mi da kažem: 'Niste vi dobili peticu, nego on. Ne učite dete ni kroz govor da je deo vas, množina. Njegov zadatak je da se odvoji od vas, a i vaš zadatak je to isto...'.

Ne rekoh, da ne ispadnem nepristojan... ali, eto, napisah ovde".

~ Nebojša Jovanović, psiholog i psihoterapeut, edukator @ Oli Psihološko Edukativni Centar, www.olicentar.rs

05/11/2019

,,Da bismo mogli krenuti dalje, moramo razumeti način na koji su nas naši roditelji ili učitelji, koji možda ni sami nisu bili u stanju da se pomire sa sopstvenim nedostacima odbijali kad smo pravili greške. Na kraju, mogli bismo odbiti čak i sami sebe! Da bismo izbegli njihovo odbijanje možda smo se zapetljali u očekivanje savršenstva od samih sebe.
Zapamtite, naši su uzori radili najbolje što su znali na svom nivou svesti! Kad prihvatimo tu činjenicu, oprostimo im, zaboravimo sve i krenemo dalje - možemo ostvariti novi početak. Otvoreno govoreći, ako ne očekujemo savršenstvo od sebe i drugih, uživaćemo u mnogo staloženijem umu i doživeti mnogo manje razočaranja!"

Iz knjige ,,Odbijte me - to volim'', Džon Furman

15/06/2019

Zašto nam treba psihoterapeut?

Psihoterapeuti koriste niz tehnika kako bi pružili psihološku pomoć, za utjecaj ili uvjeravanje klijenta da prihvati ili promijeni pravac koji je odabrao. One se mogu temeljiti na jasnom promišljanju svojih opcija; izgradnji iskustvenog odnosa; dijalogu, komunikaciji i usvajanju strategija promjena ponašanja. Svaka od njih ustrojena je tako da pomaže poboljšanju mentalnog zdravlja klijenta ili pacijenta ili poboljšanju odnosa unutar skupine (primjerice obitelji). Većina oblika psihoterapije koristi samo usmeni razgovor, iako neke koriste i druge oblike komunikacije poput pisane riječi, crteža, drame, pričanja ili terapijskog dodira. Psihoterapija se pojavljuje unutar strukturiranog susreta između školovanog terapeuta i klijenta (klijenata). Budući se tijekom psihoterapije često raspravlja o osjetljivim temama, od terapeuta se očekuje i obično ih se zakonski obvezuje na poštivanje privatnosti klijenta ili pacijenta.

Psihoterapeut je obično educirani, ovlašteni, i licencirani stručnjak iz više područja, ovisno o lokalnom zakonodavstvu. Psihoterapiju mogu obavljati klinički psiholozi, savjetodavni psiholozi, socijalni radnici, bračno-obiteljski terapeuti, ekspresivni terapeuti, educirane medicinske sestre, psihijatri, liječnici, psihoanalitičari, savjetnici za mentalno zdravlje, školski savjetnici ili profesionalne osobe iz drugih disciplina mentalnog zdravlja. Psihijatri imaju medicinsku spremu i smiju propisivati lijekove na recept. Primarna edukacija psihijatara usredotočuje se na biološki aspekt stanja mentalnog zdravlja, s određenom edukacijom iz psihoterapije. Psiholozi se više educiraju za psihološku procjenu, a socijalni radnici specijalizirani su za uključivanje pacijenata u zajednicu i institucije, uz elemente psihosocijalne procjene i psihoterapiju. Bračni i obiteljski terapeuti imaju specijalnu edukaciju i iskustvo u radu s odnosima i obiteljskim pitanjima. Ovlašteni profesionalni savjetnik obično je posebno educiran za poslovna pitanja, mentalno zdravlje, školu ili rehabilitacijsko psihološko savjetovanje koje uključuje procjenu i psihoterapiju.

Brojni edukacijski programi su multiprofesionalni, odnosno u istoj skupini možemo naći liječnike, psihijatre, psihologe, osoblje za mentalno zdravlje i socijalne radnike. Zato u većini zemalja specijalizirana obuka za psihoterapeuta zahtijeva program trajne edukacije nakon osnovnog stupnja ili uključuje višestruke certifikacije uz postojeću diplomu.Istraživanje je pokazalo da kakvoća odnosa između psihoterapeuta i klijenta ima veći utjecaj na rezultate klijenta od određene vrste psihoterapije koju koristi terapeut (to je prvi put naveo Saul Rosenzweig 1936. godine). Shodno tome, većina suvremenih psihoterapijskih škola usredotočuje se na ozdravljujuću snagu terapijskog odnosa.

Pregled literature M.J. Lamberta (1992) procjenjuje da je 40% promjena klijenata podložno izvanterapijskim utjecajima, 30% je uzrokovano kakvoćom terapijskog odnosa, 15% učincima placeba, a 15% određenim tehnikama. Izvanterapijski utjecaji uključuju motivaciju klijenta i intenzitet problema:
Primjerice, povučeni alkoholičar, kojeg “na terapiju dovlači” bračni partner, ima slabu motivaciju za liječenje, sumnjičav je spram zdravstvenih djelatnika, neprijateljski nastrojen prema drugima, i sigurno neće osjećati olakšanje kao klijent koji želi otkriti koliko je pridonio neuspjehu braka, te je odlučan promijeniti sebe.

U jednoj studiji, visoko motivirani klijenti pokazali su vidno poboljšanje prije prve sesije kod terapeuta, a sama činjenica da su zakazali sastanak već je bila pokazatelj spremnosti na promjenu. Tallman i Bohart (1999) su zabilježili:
Izvan terapije ljudi rijetko imaju prijatelja koji će ih slušati dulje od 20 minuta (Stiles, 1995) Nadalje, prijatelji i rodbina često su uključeni u problem i zato ne daju „sigurnu vanjsku perspektivu“ koja je možda potrebna. Usprkos tome, kao što smo već naveli, ljudi često rješavaju probleme i traže psihološku pomoć razgovarajući s prijateljima, rodbinom, suradnicima, vjerskim vođama ili nekom drugom povjerljivom osobom ili samostalnim razmišljanjem i istraživanjem.

Medijski članak Iva Stasiow "Psihonet"

15/03/2019

Okovi uma su najopasniji.

15/01/2019

- Depresivni ste ili uplašeni?
- Osjećate tjeskobu ili nedostatak samopouzdanja?
- Imate problem sa koncentracijom?
- Probleme u ljubavi ili na poslu?
- Želite da upoznate sebe, da naučite nešto o psihologiji?
- Zainteresovani ste za psihoterapiju ili savjetovanje?

Pošaljite nam poruku i zakažite svoj termin.

24/12/2018

"Porodična disfunkcionalnost kotrlja se iz generacije u generaciju, poput požara duž šume uništavajući sve pred sobom, sve dok se jedna osoba u jednoj generaciji ne osmeli i ne okrene lice ka plamenu.

Ova osoba donosi mir precima iza nas - i spas potomcima koji tek dolaze". 🔥💧✊

~ Terry Real, porodični terapeut

18/12/2018

“Prije ili kasnije moramo odustati od nade za boljom prošlošću.” I. Jalom

17/12/2018

Možda nismo odgovorni za emocionalne rane koje smo zadobili, ali jesmo odgovorni za svoje zacjeljenje!

16/12/2018

“Često se ljudi plaše osude javnosti, toga da će “svi reći” nešto loše o njima. Rijetko preispituju ko su to svi. Kada stvarno preispitaju čijeg se to mišljenja boje, često su to potpuno nebitne osobe u njihovom životu.”
Nebojša Jovanović

14/12/2018

Živi u svakom trenutku, ovdje i sada - ne u prošlosti i ne u budućnosti, ne čekaj da se netko nešto promijeni da bi ti počeo živjeti.

Prihvati samog sebe kakav si sada i prihvati druge onakvima kakvi oni jesu sada.

Prihvati samo vlastite imperative za koje si spreman odgovarati i za koje nalaziš smisao, a ne za one „treba“ i „mora“, odričući se vlastite moći i predavši je izmišljenim idolima.