10/12/2025
Roditelji i postavljanje granica djeci
U psihijatrijskim ordinacijama i prostorima za psihoterapiju se susreću maloljetnici i već odrasla djeca čiji roditelji, zabrinuti, iscrpljeni, frustrirani, nemoćni pred sve većim zahtjevima svoje djece i suočeni sa vlastitom nemogućnošću kontrole nad promjenama u ponašanju djece, očajnički traže slamku spasa, pokušavajući da naprave promjenu u dotadašnjem odnosu sa djecom, izgade svoj autoritet i poboljšaju porodičnu i vlastitu kompetenciju.
Savremeno društveno i socioekonomsko doba podrazumjeva promjene u porodici potaknute drugačijim životnim stilovima i porodičnim konfiguracijama, promjenama u natalitetu, manjku vremena za porodicu da bi se dostigli ciljevi koje nameće vanjski sistem, karijera, potrošačka politika, društvene mreže..., promjene u školskom sistemu, vrijednosti drugačije od tradicionalnih, roditeljstvo u kasnijim godinama ili vlastita naviknutost da se smo sebi dovoljni, otežavaju postavljanje granica djeci u porodici.
U praksi se sve češće susrećemo s pitanjem roditelja: "Kada se počinje s postavljanjem granica?".
Evo kratkih informacija o roditeljskim granicama.
○ Granice koje postavljaju roditelji svojoj djeci odraz su njihove odgovornosti, brige, pažnje, ljubavi i zainteresovanosti (uključenosti) u razvoj djeteta.
(Granice ne postavljamo djeci iz okruženja, jer za tu djecu nismo direktno odgovorni niti emocionalno investirani kao u vlastitu.)
○ Neophodne su granice, ali i različite, prilagođene dobi djeteta.
○ Svako dijete (uostalom kao i odrasli) ima tendencu da ih testira, pomjera, povećava vlastitu zonu komfora i suprotstavi se autoritetu.
○ Važno je da roditeljski par (i razveni parovi takođe) postignu sporazum o postavljenoj granici ne rušeći uzajamno roditeljski autoritet.
U suprotnom će dijete lako sklopiti manje ili više vidljiv "savez" sa popustljivijim roditeljem, na štetu partnerske relacije, porodične funkcionalnosti i svog razvoja.
Kada započeti s postavljanjem granica?
Granice se postavljaju od najranijeg uzrasta — praktično od prve godine života.
Kao što smo rekli, te granice izgledaju drugačije u svakoj razvojnoj fazi djeteta:
♡ Za uzrast djeteta 0–1 godina
Nema „vaspitavanja“ u klasičnom smislu, ali se grade temelji: rutina, sigurnost, dosljednost.
Djetetu se ne postavljaju zahtjevi, ali roditelj modelira smirenost, reakcije, redoslijed aktivnosti.
♡ Za uzrast djeteta 1–3 godine — rani početak granica
Dijete ulazi u fazu separacije i testiranja granica.
Počinje se s prostim pravilima: „Ne udaramo“, „Ne bacamo hranu“, „Sad je vrijeme za spavanje“.
Najvažnija je dosljednost i miran ton, jer se u ovoj fazi formiraju prvi obrasci ponašanja.
♡ Za uzrast djeteta 3–6 godina
Dijete počinje razumijevati posljedice.
Uvodi se više strukture, objašnjavanje pravila i očekivanja.
Ovo je ključni period za razvijanje emocionalne regulacije.
♡ Za uzrast djeteta 6–12 godina
Granice postaju složenije — odgovornosti, obaveze, samostalnost.
Djeca upijaju modele ponašanja roditelja i porodičnu dinamiku.
♡ Za uzrast djeteta 12–18 godina (adolescencija)
Granice prelaze u pregovaranje i dogovore.
Ovaj period je snažno obilježen onim što je izgrađeno ranije.
Mogu li se "greške" u (ne)postavljenim granicama "popraviti"?
Teoretski, nema tačke poslije koje se ništa ne može ispraviti.
Ali postoje periodi kada je promjena lakša ili teža:
□ U periodu do 6–7 godina djeteta:
Ovo je „zlatni period“. Navike, emocionalni stilovi i granice se najlakše oblikuju.
□ U uzrastu djeteta do 12. godine:
Većina obrazaca ponašanja se još može relativno jednostavno preusmjeriti, jer dijete traži roditeljsku potvrdu i vodi se njihovim vrijednostima.
□ U vrijeme adolescencije djeteta (12–18 godina):
Promjene su moguće, ali zahtijevaju mnogo više strpljenja, dijaloga i zajedničkog rada.
Ako su granice bile slabe, djeca se tada najviše „pobune“ — ali uz dosljednost se može puno postići.
□ U odraslom dobu
I tada se mogu mijenjati obrasci odnosa (uz terapiju, razgovore, nove modele), ali više kroz izgradnju zdravog odnosa, a manje kroz klasično „vaspitanje“.
Dakle, važno je znati da nikad nije rano započeti sa postavljanjem granica, a da odgađanje traži više dosljednosti, zahtjeva puno više uložene energije i neizvjesniji je ishod.
Djeca, kao i odasli se mijenjaju i razvijaju cijeli život.
Nema savršenih roditelja — samo dovoljno dobrih.
Ne postoje nepopravljive greške, ali postoji idealno vrijeme da ih uočimo i ispravimo.
Za podršku, savjete, psihoterapiju, lični i porodični razvoj - tu smo.
Vaš CPIR
