25/11/2025
Pogrešan izbor partnera ne smije se plaćati životom.
Nasilje nad ženama nije privatna stvar, već ozbiljan društveni problem kojeg postajemo svjesni tek kad za posljedicu ima gubitak života. Žrtve nasilja često osjećaju da su usamljene u borbi za vlastitu sigurnost, dostojanstvo, fizičko i mentalno zdravlje.
U društvu u kojem živimo, žrtve nasilja često same nose teret zaštite od nasilnika. Međutim, obavezu za pokretanje postupka, zaštitu i pomoć u toku postupka i sprečavanje budućeg nasilnog ponašanja imaju nadležne institucije- policija, centri za socijalni rad, pravosuđe, zdravstvene institucije i sve druge službe koje su dio sistema zaštite.
Iskustvo u radu sa žrtvama nasilja pokazuje da zlostavljač sistematski radi na tome da žrtva postane emocionalno i psihološki oslabljena – da izgubi samopouzdanje, osjećaj vrijednosti i sposobnost donošenja odluka. Upravo zato mnoge žene, i nakon prijave nasilja, te iste prijave povlače zbog straha, pritiska, osjećaja krivice ili uvjerenja da nisu dovoljno jake da prođu kroz proces. Ovaj fenomen se često pogrešno interpretira kao „nedosljednost žrtve“ ili „želja da ostane u takvim odnosima“. „Zašto ga nisi prijavila? Zbog čega ostaješ s njim?“- česta su pitanja upućena žrtvama od strane pojedinaca koji ne razumiju psihološke mehanizme odnosa koje karakteriše dugogodišnje nasilje. Svi stručnjaci koji se bave problematikom rodno zasnovanog nasilja i nasilja u porodici, uviđaju kompleksnost psiholoških dinamizama koji se javljaju u ovim odnosima. Zato je edukacija bitan segment prevencije, jer pomaže u prepoznavanju obrazaca koje nasilnik koristi, a prevenira i najteže posljedice nasilnih reakcija prema ženama- oduzimanje života. Nije tačno da je nemoguće predvidjeti da li će nasilnik pokušati ubiti ženu. Poznati su faktori rizika, ali je pitanje da li nešto radimo da se takve posljedice spriječe.
Zbog prijave nasilja, žrtvama se nameće osjećanje krivnje i odgovornost za nasilno ponašanje počinitelja, gubitak posla, ugleda, zatvorsku kaznu ili zabrane prilaska. Međutim, odgovornost za nasilno ponašanje, pa samim tim i za posljedice takvog ponašanja, uvijek je na onome ko to ponašanje čini. Teret krivice ne smije biti prebačen na žrtvu, niti kroz porodični pritisak, društvene komentare, kroz manipulativne taktike nasilnika ili postupke predstavnika institucija. Počinitelji nasilja pa i članovi našeg društva, tražeći uzrok nasilnom ponašanju često odgovornost prebacuju na žrtve. Tako možemo čuti rečenice poput: “Vidiš na šta si me natjerala! Šta mu je uradila? . Međutim, niko nema obavezu da regulira emocije druge osobe. Svaka odrasla osoba je odgovorna za svoje reakcije, svoje načine suočavanja sa stresom i svoje granice. Trigeri su naša odgovornost. To znači da, iako određene situacije ili riječi mogu pobuditi neugodne emocije, način na koji ćemo reagovati isključivo su naša odgovornost. Drugi ljudi – pa ni žrtva – ne mogu biti odgovorni za nečije emocije, impulse ili postupke.
Također, osobe ne mogu unaprijed znati, kakva je ličnost osoba s kojom su započeli odnos, niti da li je sklona nasilnim obrascima ponašanja. Potrebno je određeno vrijeme, da ponašanja koja predstavljaju obrasce reagovanja ili osobine ličnosti, isplivaju na površinu. Nasilni odnosi rijetko počinju otvorenom agresijom. Najčešće se pojavljuju prikriveno, kroz kontrolu , izolaciju žrtve, pritiske i prebacivanje odgovornosti za vlastite emocije i neprihvatljivo ponašanje na žrtvu, da bi tek kasnije prelazilo u agresivno ponašanje i dominaciju moći nasilnika. Dinamika odnosa koji na kraju završe s ubistvima žene, pokazuje da je žrtvama izuzetno teško, gotovo nemoguće da taj odnos prekinu bez podrške društva i institucija.
Važno je reći:
Pogrešan izbor partnera ne smije se plaćati životom. Za pogrešnu procjenu drugih ljudi ne smije postojati smrtna kazna. Loša procjena partnera nije krivično djelo. Nasilje jeste.
Ženama koje preživljavaju nasilje potrebna je empatija, razumijevanje i puna podrška društva u kojem žive. One nisu krive za nasilno ponašanje drugih osoba. Bez društvene podrške i pomoći nadležnih institucija, često ne mogu ni da prekinu taj odnos. Važna im je poruka da nisu sami. Odgovornost za zaštitu žrtvi, procesuiranje krvičnog djela i sprečavanje eskalacije nasilja, mora biti na nadležnim institucijma.
