24/04/2024
Odnosi sa drugima ponekad mogu biti jako bolni. Mnoge naše potrebe od djetinjstva do odraslog doba mogu ostati u kontinuitetu nezadovoljene, a događaji u sadašnjosti često trigeruju upravo te, nezadovoljene potrebe. Bilo koja situacija kojoj smo izloženi danas, može nas putem emocionalnog vremeplova odvući u prošlost, na mjesto gdje su nastala snažna osjećanja koja smo doživjeli. Uvjereni da nismo voljeni, da smo drugačiji, nesposobni ili privilegovani doživljavali smo snažna i preplavljujuća osjećanja neugode, patnje, zapamćena u našem tijelu, oblikovana u čvrsta uvjerenja o svijetu koji nas okružuje, ljudima s koima živimo ili o sebi samima. Jedan od načina na koji se ljudi mogu pokušati boriti sa ovakvim uvjerenjima je izbjegavanje misli, osjećaja i potreba koje su povezane sa ovim ranim shemama. Izbjegavanje izlaganja određenim situacijama, pokretanja teških tema, neprekidno gunđanje o različitim svakodnevnim stvarima iz kojeg se ne uočava istinska ljutnja, predstavljaju neke od oblika ponašanja ovog stila suočavanja s vlastitim ranama i bolnim dijelovima sebe. Distancirani od svojih osjećaja i misli, osobe se distanciraju i od drugih ljudi.
Pokušavajući da emocionalno ne reaguju na druge ljude, troše mnogo energije u odnosima s njima, zbog čega im kontakti s drugima mogu izgledati izrazito teški, dosadni, monotoni… Čak i ako u kontaktu s drugima nisu izmijenili ništa značajnije od formalnih razgovora, mogu se žaliti na snažno osjećanje umora zbog socijalnih obaveza. Energija koju bi mogli trošiti da ispunjeno i autentično žive s drugima troši se za konstantnu borbu s unutrašnjim konfliktima. Nesvjesni svih ovih procesa, susrete s drugima doživljavaju teškim, što zatvara krug i održava sheme nastale iz ranijih stresnih ili traumatskih iskustava. Ranjene dijelove svoje ličnosti izbjegavaju tako što sebe ne dovode u situacije u kojima bi mogle da se pojave emocije tuge, razočarenja, straha, koriste alkohol ili narkotike da suzbiju ta osjećanja, okreću se prekomjernom konzumiranju hrane kao jednom od načina da sebi osiguraju toliko željenu ugodu. Igrice, televizija, bilo koja aktivnost kojom bi skrenuli pažnju sa osjećanja imaju za cilj bijeg od ranjivosti ili grižnje savjesti. Iako mogu da izgledaju ravnodušno, kada su u modu distanciranog zaštitnika, osobe nisu u miru same sa sobom. Ovakav stil nošenja sa traumama neće zadovoljiti potrebe koje svako živo biće ima: potrebu za prihvatanjem, empatijom, ljubavlju jer zdravi odnosi sa drugima podrazumijevaju i emocionalno regulisane pojedince. Da bismo regulirali vlastite emocije, moramo ih prvenstveno priznati sami sebi. S druge strane i drugim osobama je teško uspostaviti kvalitetan odnos s nekim ko je distanciran ne samo od drugih nego i sam od sebe. Bez svjesnosti osobe da koristi ovakve obrasce suočavanja sa vlastitim shemama, nikada se neće moći otvoriti teme zbog kojih se osjećaju praznine u odnosu. A formalni i površni odnosi osobama koje koriste ovaj izbjegavajući mod, bit će potvrda da ih drugi ne prihvataju, da su drugačiji i da nisu autentično voljeni.
Imate li i vi nekog distanciranog kojeg mnogo volite? Zatvorene knjige koje ako ih na silu otvorite, ponude vam samo prazne listove…Kako uspijevate da zaliječite dijelove njihove ličnosti koji pate? Jesu li svjesni da je taj distancirani dio njihove ličnosti, zaštitnik koji ih prati iz prošlosti, možda čak i iz djetinjstva? Mogu li da ga zbog odnosa koji su im bitni, ostave sa strane?
