Nikola Krstić - Priče jednog psihoterapeuta

Nikola Krstić - Priče jednog psihoterapeuta Contact information, map and directions, contact form, opening hours, services, ratings, photos, videos and announcements from Nikola Krstić - Priče jednog psihoterapeuta, Therapist, Belgrade.

16/02/2025

Velike rači malo govore

13/05/2024

Guciranje

U svetu našeg dečaštva, uvek se s nekim takmičiš ili protiv nekog boriš. I ta borba nije viteska. Ako možeš protivnika zeznuti ili nekoako ometati, još bolje.

Zato je tu guciranje. Guci, guci, gaa, gaa! Guci, guci, gaa, gaa, peva mali Marko podrugljivim glasom. Sline mu skorele na nosu, dok skače i u njegovom džepu zveckaju klikeri. To ometa Duleta pa promaši. Dule će zatim pojuriti Marka da ga "bije". Ali ubrzo će se obojica veselo vratiti igri.

Guci, guci majmunee, daću ti bananee, guci, guci majmunee, daću ti bananee, još je uvredivije guciranje. E to smeš da pevas samo ako si jači ili bar hrabriji od takmaca. On siroma crveni a drugi mu se dečaci smeju. Ali igra sve brzo razveje. Nema ljutiš, staro je pravilo. Ko to ne može, on se i ne igra sa dečacima.

Jednom sam čuo posebnu gucu. Ta mi je postala omiljena.

Ovde baba zakopala jaarca, pevao je neki Lale, trteći se, vrckajući guzicom, pokazujući njome na mesto sa koga Cvele treba da izvede penal. I napavno Cvele je promašio.

Ova guca bila je tu da protivnika zbuni pre nego da ga ponizi. Prava mala vradžbina iz davnih vremena, kada su babe još zakopavale jarčeve po uginuću, a deca takva mesta smatrala ukletim, zabranjenoim i u isto vreme privlačnim.

Voleo sam sve neobično i čudno. Više sam voleo da budem drugačiji i zbunim protivnika, nego da ga zadirkujem.

Ostalih guca se ne sećam. Godine su ih razdobile u prašinu. Ali ove tri sam zapamtio. Danas su mi drage i zvuče mi smešno, veselo i razigrano, baš kakvo je bilo naše detinjstvo.

04/12/2023

"Uopšte nije potrebno da je život lep. Potrebno je da je sadržajan. (...) A jedino ljubav može da vam da taj sadržaj. Vi morate da prodjete kroz sve muke, kroz sve moguće patnje, da bi ste došli do neke predstave o tome koliko je čovek čoveku potreban!"

10/11/2023

Boim se da razgovaram sa tobom. Boim se da ću se suočiti s najgorim u sebi. Ne znam kako bih to podneo. Mogu početi da se panično branim. Mogu te napasti. Mogu te poništiti. Kazniti za sav bol koji mi je svet naneo. Možeš se slomiti. Možeš otići.
Opet ću ostati sam. Platitiki i kajati naše najlepše trenutke. Mogu umreti. Da bi mi oprostio.

07/11/2023

Tišina

Tišina iščekivanja. Napeta. Nakostrešina. Uzmuvana. Najradije bi je prekinuo, samo da smeš.

Tišina tugovanja. Duga. Prazna. Žalna. Teška. Ništa joj ne možeš.

Tišina spokoja. Laka. Vedra. Prisna. Želiš da traje.

Tišina samovanja. Hladna. Čamotna. Pobegao bi od nje, samo da imaš kud.

Tišina zagrljaja. Mazna. Topla. Suzna. Ispunjena. Kratka. Raduj joj se.

Tišina strepnje. Drhtava. Žaruća. Lukava. Bučna. Pomoli se.

Tišina promišljanja. Zapitana. Nepredvidljiva. Ćudljiva. Oprezna. Lomna. Ne znaš šta bi s njom.

Tišina maštanja. Šarena. Plodna. Tajanstvena. Zvezdana. Nosi te kao reka. Kuda, ne znaš.

Tišina kajanja. Istumbana. Razjedajuća. Pritiskajuća. Rastuća. Čekaj, proći će.

Tišina nadanja. Poletna. Nestrpljiva. Zagledana. Vrcava. Ustreptala. Greje te.

Tišina ljutnje. Vrela. Nelagodna. Uzburkana. Glasna. Nervozna. Daj joj reči.

Tišina durenja. Ponosna. Teška. Troma. Tvrda. Ranjiva. Malodušna. Prekini je.

Tišina bivanja. Glatka. Nežna. Jaka. Spontana. Mirisna. Pusti je neka traje.

Tišina sećanja. Setna. Ganuta. Puna. Čežnjiva. Vraćaj joj se.

27/10/2023

"Sreća je kao ćudljiva žena, koja vas u nastupu strasti davi zagrljajem. Sreća je kao morski val zavitlan bezumnom burom. Izvuče na površinu sitnu krljušt a sruči na dno oklopljene džinovske plovne gradove." Nušić

25/10/2023

Ne želim to, odgovaram. Želim da ljudi zamišljaju. 🥰

Tvoje priče su super, ali više niko ne čita, kažu mi. Angažuj veštačku inteligenciju i učinićeš svoje priče mnogo popularnijim. Ona će od njih za čas napraviti strip ili čak film.

24/10/2023

Veliki odmor

Širokim holovima naše škole uvek bi se prvo začuli krici džungle a tek potom i reski zvuk električnog zvona. Reže on sve što se u učionici događa. Nastavnik više nema onu nevidljivu moć. Najodvažniji dečaci kao iz praćke izleću napolje. Trčimo bezglavo niz stepenice. Poslednjih pet-šest stepenika prelazimo skokom. Počeo je veliki odmor.

Moje odeljenje je na četvrtom spratu. Izlaz je daleko ali ja baš to i volim. Iz tame izlećem na svežu svetlost dana pa što brže ka izlazu iz dvorišta kod Žutih zgrada.

Važni sekundi odlaze u nepovrat. Pod mojim džinovskim koracima odranja se nizbrdica. Al sve je džaba. Pred crvenim kioskom sa hamburgerima već je gužva. Zauzimam mesto dok cupkam i pobesnelo srce tuče u grlu. Nestrpljenje raste.

Mrvica, crna, sitna, bleda devojčica već je tu. Kako se stvori, ne znam. Od priloga tražiće so i ljuto. Kiza je vikos i stariji momak, vodja Zulu bojs bande koje se svi plašimo iako nas ne diraju. Tršavi, dugonogi Mikan će u svoju lepinju senf, kečap i kupus. Mora da se čeka.

I baš kad sam ja na redu eto ti Buljavog. Nije brz ali je krupan i jak. I on je zulać. Red je već veliki iza mene ali nas Buljavi razgrće kao slamke. Niko ne sme da zucne. Njemu se i ne žuri. Snagu i smelost pretvara u prvenstvo. Propuštam ga i ja.

Bale mi cure a creva krče. Konačno je red i na mene. Od priloga uzimam sve. Luk, kečap, senf, urnebes i kupus. Vreme leti pa se ostali iza mene mršte. Da li će se na vreme vratit? Ili će ostati gladni? Hamburger je poslastica samo za najbrže.

U rukama je najzad isčekivani topao plen. Uspeo sam! Krupnim koracima žurim ka školi dok gutam najlepši doručak na svetu.

Pred dvorištem malo usporim. Tamo me ipak čeka Lale. Drug je ali je vazda gladan, a uz to je i najjači dečak u našem odeljenju. Moram mu dati griz da platim ulaz u školsko. A kad taj zagrize, ostaci mog hamburgera prosto nestaju u njegovim ogromnim ustima. Tugaljivo gledam kako se zadovoljno smeška mljackajući.

Hamburgera više i nema. Ostaje mi samo prazan kraj lepinje. Ma i on bi bio sladak, samo da nije debelog Mite. Ako je tu, on će ih se dočepati. Drugarstvo je ipak važnije. Jer za hamburger se nema svski dan. Sutra ću griz odvaliti ja njima.

U to je i odmoru kraj. Najkraćih petnaest minuta na svetu ističe. Moramo nazad u učionicu. Kasniti se ne sme. Nemam utisak da mi je stomak pun. Mogao bih, mislim se, pojesti još tri takva hamburgera.

18/10/2023

Srcu se ne da zapovedati.

13/10/2023

Supa

I nema lepšeg dela dana no posle zvuka poslednjeg školskog zvona, smena pre podne, koju smo vazda više voleli.

Letimo nošeni osećajem slobode. Na licu osmeh. U stomaku struže glad. U duši vedrina neba. Detinjstvo.

A kad tamo, sve do ulaza u zgradu, miomiriše domaća supa. Zelen, celer, peršun, kuvana junetina. Na plotni zapečen crni luk. Rinflajš. Sos od paradajza, prosto da padneš u nesvest kad te svi ti mirisi najednom spopadnu gladnog.

I svi ti mirisi nagoveštavaju gozbu porodičnog ručka. Neko je poranio na pijac. Seckao, spravljao, satima bdio nad loncem, vatru stišavao da ne pokipi, vodu dodavao kada ispari, bio budan i posvećen. A leto je mlado, dani sve duži. Raspust se bliži, zove.

Stariji će posle ručka na dremku. Mi deca, s prezrivim osmehom čekamo da se sve stiša pa da izjurimo napolje, nikad umorni.

Pamtim te supe i ručak pri kom smo svi za stolom. A domaća supa svojim mirisima i ukusima znači porodicu i dom.

A ja sam kao dete, gledajući, zapamtio ta mala kulinarska umeća. Ukrao po koju oljuštenu šargatepu s velike drvene daske, i poneo u život sećanje.

Katkad i danas poranim na pijac i spremim supu. Začinim je sećanjima i prelijem dremkom. Vremena su prošla. Ukusi su ostali. I ja sam jednom imao porodicu.

Posvećeno mojoj maćehi Džemili, tada Krstić, Iljazovski, koja je imala ljubavi i dobre volje da me prihvati kao svog sina, i da od mog oca Dragiše nauči kako se kuva prava vojvodjanska supa, rinflajš i kojekakve druge djakonije.

12/10/2023

Prijatelj mi je isprčao kako je juče nahranio komšijskog psa. Pas je bio gladan, snishodljiv i zahvalan na šaci hrane i komadeću pažnje koje je smesta progutao, tražeći još.

Komšija je to primetio i izgrdio moga prijatelja.

"Ja sam mu gazda i pas hrnu mora dobjati samo od mene, da bi samo mene poštovao i slušao. Takodje, hranu mora dobijati malo, jer će me tako joj više ceniti i poštovati." - rekao mu je komšija.

Pogodila me je, razljutila i rastužila ova priča.

Od naših komšija često nas deli svega nekoliko metara. Delimo istu livadu na kojoj su naše kuće. Delimo isti vazduh. Svakodnevno čujemo njihove glasove i oni naše.

Fizički smo tako blizu da skoro delimo isti dan. Po svojim shvatanjima opet možemo biti beskrajno daleko. Toliko daleko da se baš nikada i nikako ne možemo sresti.

Živomo jedni uz drige. Vidimo jedni druge svaki dan. A da se baš nikada i niokočega ne sretnemo. Zapravo stranci smo u toj meri da kao da nismo sa istog sveta.

Pas je u medjuvremenu dobio kavez, kako se više ne bi dogadjalo da ga stranci hrane.

Sada je na milost i nemilost svom gazdi koji očito želi da okrutnim postpanjem od njega napravi zver.

Zarobljen u kavez, kažnjen za nepostojeću krivicu, pas sada čitavog dana tužno cvili, ali ograde i rešetke nepremostivo ga odvajau od ma koga ko bi mu prišao i pružio ruku utehe.

Svakoga dana, moj prijate oseti sopstvenu nemoć i tugu, dok sluša pozive u pomoć na koje se ne moze odazvati.

"Svaki put, svaki dan, kada ga čujem kako tužno plače, sam i gladan, pobesnim i zatim se srozam u tugu. Taj glas me proganja.", žali mi se prijatelj i dodaje kako bi želeo da nema organ kojim oseća tugu.

"Kada ne bi imao taj organ, bio bi isti kao tvoj komšija. Da li bi zaista to želeo?", pitam ga.

Moj prijatelj se teška srca slaže samnom, ćutke, dok obojica osećamo bol i pitamo se gde smo to kao ljudski rod pogrešili i da li svi mi, ljudi, uopšte pripadamo ovom svetu i istoj vrsti.

- priče o psima i ljudima -

04/10/2023

Televizor

Genracijo, sećaš li se telezviora? Te magične naprve koja je bila član porodice?
Sećaš li se crtaća u sedam i petnaest, pre dnevnika, jednog jedinog kog moraš uhvatiti, jer si ostalih par propustio?

Sećaš li se kako hipnotisani gledamo Branka Kockicu, kao možda najradosniji događaj toga dana, i pesme o carstvu i drugarstvu?

Televizija našeg detinjstva: Dva ili tri kanala na kojima ne mnogo, ali svakoga dana ima izvanrednih sadržaja za decu. Laku noć deco. Pozorište lutaka u tvom domu, basne, priče.

Sa svojih devet godina, najviše volim da se razbolim, da bih, dok sve deca moraju u školu, ja ostao u toploj postelji i gledao Acu poštara kako rešava probleme mojih vršnjaka. Opstanak sam najviš voleo.

Televizor stoji na centralnom, istaknutom mestu u stanu, tako da svi, čim posedaju u dnevnu sobu, gledaju pravo ka njemu.

Kod moga dede kada u pola osam grmnu vesti, u kući se ne govori, ne hoda, ne diše. Najdsadniji je to deo dana, ako mene pitate, u omeljenoj kući moga dede kog beskrajno volim.

Kod mog oca televizor se palio ujutru i nije se gasio celog dana, ijako ga je zapravo malo gledao.

Uz ostale glasove moga doma, tu je i televizor, koji sam za sebe nešto priča, svira ili peva, neobraćajući pažnu na druge ukućane. On je tu. Sam za sebe. Uvek budan. On ima i nudi svoj svet i mami pažnju.

Televizor je kandidat za najboljeg prijatelja, donekle usamljenom detetu. No tog glavnog član porodice moraš deliti s roditeljima. A njih sve drugo zanima, samo ne program za decu.

Oko televizora, tada centralnog člana mnogih porodica, vrti se i svkojaka porodična dinamika. Mama pokušava da od njega otera decu, kao da je najveće prokletstvo uz njega, slatko, gubiti dan. Nasladjivati se bez ikakve koristi, čistim lenstvovanjem. Poneki otac, često i moj, najčesće odmara uz njega, leži pred njim na sofi, nepomičan kao pokojnik. Samo u mojoj porodici nema majke da digne dzevu.
Moj drug iz istog ulaza, inače svakoga časa u ratu sa svojim godinu dana mladjim bratom, s istim bratom je u odanom savezu kada se sa roditeljima treba boriti oko toga šta će da se gleda. Televizor je ta tačka koja ponajviše spaja njih dvojicu.

Životna prekretnica je kad dobijes svoj televizor u svojoj sobi. Jednoga dana otac je u kuću doneo nov televizor, a ja sam dobio stari. Neopisive li radosti! Srećnog li dana!

I u mojoj sobi, isti televizor, sada je sasvim nova ličnost i novi bliski drug. Sa njim u moju sobu seli se, za mene seli i i srdište našeg doma. Tj. sad ja imam svoje središte, u svojoj sobi, dakle nisam više mali i veruje mi se da novog stalno dostupnog druga neću zloupotrebiti.

Kada padne noć i sve utihne, on je tu, svetli u tami, živ. Sa njim tu je i ceo svet. Dalek, zagodetan, privlačan. Celi svet koji me čeka kada odrastem.

Mnogo sam želeo brata ili sestru, ali nisam ih dobio. Stoga moj sopstveni televizor nisam imao sa kim deliti. Imao je samo mene, voleo sam ga mnogo i bio je samo moj.

Address

Belgrade
11000

Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Nikola Krstić - Priče jednog psihoterapeuta posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Share

Share on Facebook Share on Twitter Share on LinkedIn
Share on Pinterest Share on Reddit Share via Email
Share on WhatsApp Share on Instagram Share on Telegram

Category