28/01/2021
Psihoanalitičarka Vesna Brzev u intervjuu za "Nedeljnik" pojašnjava dinamiku koju zlostavljač kreira u odnosu sa osobama koje bira za žrtve. Kao dugogodišnja saradnica In**st trauma centra iz Beograda, ona konkretnim podacima iz svoje prakse rasvetljava ovde i niz potencijalno opasnih uverenja i predrasuda koje postoje vezano za pitanje odgovornosti aktera. ..
"Zlostavljač ima, u odnosu na dete ili mladu osobu, doživljaj prava nad njim. Nekada se radi o osobi koja je po srodničkoj liniji bliska detetu, ili o osobi koja nije srodnik ali je zlostavljač najčešće blizak žrtvi i uživa njeno poverenje kao i poverenje žrtvine porodice. Vrlo često predstavlja autoritet za žrtvu. Bliskost sa žrtvom, dostupnost žrtve i zloupotreba poverenja pa i ljubavi je osnova za započinjanje zlostavljanja. To zlostavljaču daje i osećanje moći koji onda koristi kao osnovu za zlostavljanje.
Zlostavljač ne razume i ne prihvata fizičke i emocionalne potrebe žrtve. Nikakav signal koji dolazi od žrtve vezan za stepen trpljenja i užas u kome se nalazi, ne nalazi odgovor kod zlostavljača. Zlostavljači pokušavaju da žrtvu izoluju od okoline, da zlostavljanje predstave kao privilegiju i zajedničku tajnu i neretko pribegavaju okrutnim pretnjama u koje žrtva dugo veruje. Insistiraju na zataškavanju zlostavljanja. Pretnje se najčešće odnose na gubitak osobe za koju je žrtva najviše vezana u situaciji da otkrije “tajnu”. Suštinski, pribegavaju ucenama ukoliko žrtva odluči da obelodani zlostavljanje.
Sve ovo uslovljava da se zlostavljanje odvija neverovatno dugo. Pritom su zlostavljači skloni da zlostavljanje ponove i sa nekom drugom žrtvom, posebno ako su im žrtve, na opisan način, dostupne. Među zlostavljačima je najmanji broj duševno obolelih osoba i kod njih se retko registruju znaci duševnog oboljenja koja se sreću u psihijatrijskim dijagnostičkim kriterijumima. Stoga je pripisivanje zlostavljanja duševno obolelim osobama vrsta stigmatizovanja koja je nedopustiva. Ono što je karakteristično za zlostavljače je poremećaj na nivou organizacije ličnosti. Rečeno običnim jezikom, zlostavljači imaju “grešku u tkanju” ličnosti koja se ne vidi golim okom. Upravo u tome i jeste problem jer ih je teško unapred detektovati i samim tim prevenirati zlostavljanje.
Žrtva ne može ni u kom slučaju da bude kriva. Niti žrtve daju povoda, niti dobrovoljno pristaju na ovakvu vrstu odnosa. Znam da oni koji su na strani zlostavljača, a takvih uvek ima, kažu da je ovo dobrovoljni čin. Nije, jer je zlostavljana osoba uvek u mreži zlostavljača, brižljivo isplaniranoj, godinama smišljanoj. Tačno je da žrtva trpi, prag tolerancije se pomera u meri da je takvim osobama lakše da “otcepe” realnost i gotovo poveruju u to da je ovo normalno. Pa zlostavljač je neko kome svi veruju, svi ga poštuju, osoba od ugleda kojoj se predaju deca na čuvanje i vaspitanje. To je fini gospodin iz susedstva, sjajan prijatelj roditelja, očev kolega, instruktor ko zna čega što na ovom svetu postoji....
Nije samo veliki grad “privilegovan” kada je zlostavljanje u pitanju. U manjim sredinama zlostavljanje takođe postoji, i to ne u baš zanemarljivom broju. Zamislite sada kada se podigla prašina zbog situacije zlostavljanja koje je otkriveno u velikom gradu, kolika bi se tek prašina podigla u manjem mestu. Žrtva se plaši osude, odbacivanja, odstranjivanja iz društva, straha da će roditelji drugarica zabraniti svojim ćerkama da se sa njom druže, ima osećaj uprljanosti i gađenja prema sebi, straha da neće moći da nađe partnera koji će moći da razume ovu situaciju. Osećaj da nešto nije u redu postoji kod ovih devojaka, ali nije dovoljan da ih pokrene ne iz stanja obamrlosti i utrnulosti, nego psihološke smrti. Zaista smrti!..
Matrica zlostavljanja je gotovo uvek prisutna. Za “ulogu” žrtve, zlostavljač priprema teren vrlo strpljivo. Potencijalna žrtva se favorizuje u odnosu na druge osobe iz okruženja. Poklanja joj se posebna pažnja, često se i “potkupljuje” verbalno, poklonima ili posebnim statusom u odnosu na vršnjačku grupu. To kod žrtve stvara utisak odabrane, najbolje, prve među jednakima. Ko od nas ne podleže laskavom statusu “biti bolji od drugih”, posebno kada smo bili na mlađem uzrastu?..
Počinilac planira akciju, to nikada nije akcija na mah. Dugotrajna priprema i biranje sledeće, uvek ima i sledeće, žrtve uslovljava da ga je teško otkriti. Čak i kada se zlostavljanje dešava naočigled porodice žrtve, ili pak vršnjačke okoline, vešto prikrivanje, mimikrija, onemogućavaju istinu. Ne zaboravimo da su deci važni autoriteti, posebno onda kada su najveći autoriteti, roditelji, saglasni sa detetovim izborom. Strogost je nešto što se od autoriteta, viđeno očima deteta, negde i očekuje. Ali kakva strogost? Strogost koja se odnosi na pridržavanje pravila, rad, red i disciplinu. To je u redu. Međutim, seksualno zlostavljanje, nažalost, često podrazumeva i sve druge vidove zlostavljanja. Ono je pre svega seksualno, potom fizičko, emocionalno, psihičko, dakle ne postoji nijedna životna sfera koja nije pogođena seksualnim zlostavljanjem. Često je prisutno vređanje, podrivanje samopoštovanja i dostojanstva žrtve. Količina uvreda, način na koji se žrtva obezvređuje, potire kao ljudsko biće, nemerljiva je. Od izabrane osobe postaje osoba koja se vuče po najtamnijim stranama svog života.
Jedina imovina koju mlada osoba ima je dostojanstvo i samopoštovanje. Sve ostalo je imovina roditelja, od patika do hrane. Ako joj se to oduzme, ne ostaje joj ništa. A to je, dozvolićete, idealna podloga za zlostavljanje. Obespravljeni, obezglavljeni, depresivni, bez snage, uplašeni, zastrašeni, ucenjeni mogu da ostanu u situaciji nasilništva vrlo dugo. Čitamo i znamo koliko dugo i odrasle žene trpe nasilje, vrlo često na osnovama ovakve vrste psihološke obezvređenosti. Šta očekujemo od mlade osobe, posebno u najranjivijem periodu odrastanja, pubertetu i adolescenciji? Oseća se prljavo, kužno, bez prava glasa, posramljeno, postiđeno pred roditeljima i vršnjacima, grešno, različito… Seksualnost se budi u periodu puberteta i adolescencije i često možemo da čujemo kako je žrtva “sama tražila” to što je snašlo. Kakva je to greška i kako se tako ogrešujemo o svaku osobu, žensku ili mušku, za koju mislimo da je zlostavljanje tražila! Time zapravo oslobađamo krivice onog ko je kriv. Zar ne postoji izreka u našem narodu “Kome snaga leži u topuzu, tragovi mu smrde nečoveštvom”?"
Ceo intervju: https://www.nedeljnik.rs/zlostavljaci-imaju-gresku-u-tkanju-licnosti-koja-se-ne-vidi-golim-okom-vesna-brzev-za-nedeljnik-govori-o-profilu-napasnika-kroz-kakve-traume-prolaze-zrtve-i-drugim-pitanjima-koje-je-otvorio-sl/?fbclid=IwAR02PJYqJ5deQfvOmsthgKAdDSNKnyEfEtMQ8U2nW1GBNhXmWkz-qcjsGmY