21/05/2025
Rat je. Gladna jesen 1993. godine. Istočna obala Mostara. Podveležjem se širi ljudska graja i komešanje. Pazarni je dan. Ljudi iznijeli što su imali s nadom prodaje ili trampe. Nekako, sve je u tamno sivom tonu. Proekcija na crno-bijelom TV ekranu. U svoj toj tami i tuzi, u samom kraju pijace, bliješte zlatno-žute banane. Za daskama skovanom tezgom Mehmed. Pod zelenom beretkom tamno čelo, guste crne obrve i još gušća brada. U izlizanoj maskirnoj odori, vitak i prav ko strijela, nudio je ne samo banane nego i osmijeh okićen krupnim bijelim zubima.
"Banane, bon komad!"
U budžaku, sa žudnjom je gledao to žuto blago jedan zlatokosi dječak zelenih očiju! Očima je već pojeo dvije banane u dvije sekunde. Mehmed ga spazi. Ne reče ništa, već mu priđe i u ruke mu tutnu dvije banane. Dječak se prenu. Kao da se probudi iz sna.
"Šta je ovo? Ja, ja nemam para!"
"Neka sinko, halal olsun." - reče Mehmed.
Neko mu reče:
"Bolan Mehmede, ti petero evlada kući imaš, ne dijeli džaba!"
"Eee moj, Božije hazne su pune, a ko se u Njega uzda, ne pada mu za malom suza!"
Mir je. Vrelo ljeto, 2023. godine. Istočna obala Mostara. Podveležjem se širi ljudska graja i komešanje. Vikend je. Ljudi šetaju starim gradom. Nekako, sve je u puno boja. Proekcija na HD 4K ekranu s najljepšim nijansama toplih boja. U svom tom šarenilu i sreći, u samom predgrađu, stari Mehmed hoda stranom ulice u sjeni. Pod bjelokapom krupne tamne obrve, prošarane srebrenim nitima, brada ista takva, potkresana u špic. U bijeloj košulji, vitak i prav ko strijela, iako se sedma decenija valja iza brda. Prolaznicima je uzvraćao selame i pozdrave osmijehom okićenim iskrenošću, a i zube će uskoro dobiti pa će sve biti kao prije. Stade pred stakleni izlog. Velikim slovima reklama "Dentist", nad vratima logo zuba. Uzdahnu i ukorači. Recepcionerka mu reče da uđe u ordinaciju jer ga zubar već čeka. Vrata malo zaškripaše i prije nego je i zakoračio ču glas:
"Bujrum Mehmede, sjedi, evo proteza je gotova, još samo da probamo."
Mehmedu drago. Nekako je skupio od penzije, nije malo, to su čitave tri mjesečne penzije.
"Otvorite usta... Odlično, sad zatvorite i zaškripite zubima nekoliko p**a."
U ruke mu tutnu ogledalo.
"Šta je ovo?- reče.
"To je da pogledaš svoj novi osmijeh."
U odrazu novi osmijeh a stari. Baš ko onaj iz 1993. godine.
"I kako vam se sviđa?" - reče zubar zlatne kose i vedrih zelenih očiju.
"Hvala vam doktore, odlični su. Nego, da vas pitam, koliko sam ono dužan?"
"Hadži Mehmede, vi ste već platili ovu protezu."
"Kako? Nisam još platio!!!"
"Jesi hadžija, još daleke 1993. kad si mi dao dvije banane."
Mehmedu se oči orosiše, zar se to pamti!
"Ali, nemoj molim te, to je drugo, ovo je tvoj posao."
"Neka hadžija, halal olsun. Božije hazne su pune, a ko se u Njega uzda, ne pada mu za malom suza!" - reče zubar i potapša ga po ramenu.
(Ertan Č. po istinitom događaju)
