Psihoterapijska učionica - Irena Pilipović, psihoterapeut

Psihoterapijska učionica - Irena Pilipović, psihoterapeut Irena Pilipović
integrativni psihodinamski psihoterapeut, član i sertifikat UPSKS

Ličnost kao arhitektura. I gde je tu ljubav. 🟣 Svi imamo naprslinePostoje situacije — neizvesnost, strah, stara rana koj...
20/03/2026

Ličnost kao arhitektura. I gde je tu ljubav.

🟣 Svi imamo naprsline

Postoje situacije — neizvesnost, strah, stara rana koja se odjednom otvori — kad ne možemo da zadržimo celovitu sliku o sebi i o drugome. Kad onaj koga (ili šta) volimo postaje ili savršen ili nemoguć. Ni sredine, ni nijanse, ni sećanja da je postojalo i jedno i drugo sve vreme. Ovo nije karakter. To je trenutak u kome naša unutrašnja organizacija popušta pod pritiskom.

🟢 Fasada nije karakter

Grandioznost, emocionalna hladnoća, dramatičnost — lako ih čitamo kao osobine. Psihodinamska teorija nas uči da ponašanja nisu isto što i ličnost. Ona su njen najudaljeniji sloj — ono što je nastalo kao zaštita, ne nužno kao suština. To zovemo kompenzatorni self: struktura koja se razvija tamo gde pravo jezgro nije moglo da poraste zaštićeno.

🔵 Ambivalencija

Vinikot je pisao da je sposobnost da budemo u prisustvu drugog — i da drugog zadržimo celim čak i kad nam je teško — znak zrelosti, a ne osobine s kojom se rađamo. To se uči, kroz dovoljno dobro iskustvo privrženosti. Ambivalencija nije problem. Ona je istina o odnosima. Problem nastaje kad je ne možemo podneti — kad ona mora da se razreši, odmah, na jednu ili drugu stranu.

🔴 A ljubav?

Ljubav nije stanje nego sposobnost. Pomoću nje dolazimo do unutrašnje ispunjenosti. Ne savršenstva, nego dovoljne harmonije da možemo da dajemo, a da se ne potrošimo. Nego naprotiv. Da brinemo o drugome, a da pritom ne nestanemo. Nego (p)ostanemo. Ljubav u tom smislu nije osećanje. Ona je kapacitet. I kao svaki kapacitet — varira. Raste i opada. Zavisi od toga koliko smo celi u datom trenutku. Za početak.

🟤 Nije samo prošlost

Čovek ne ostaje zarobljen samo zato što je imao teško detinjstvo, nego kad više ne zna kako drugačije da bude. Maštajući o ljubavi kao o sigurnosti koja dolazi spolja, sanja o romantičnoj ekstazi. A ljubav je unutrašnji preokret — odluka, svesna ili ne, da uđemo u svet drugačije nego pre.

🟠 Preokret

Ako pocepani doživljaj zatvara i izoluje, ljubav je ono što može da raskine tu zatvorenost. Ali samo ako je ne čekamo kao spas. Samo ako joj i sami, svaki dan bar po malo, izlazimo u susret. Dubina pretpostavlja kontinuitet — da odnos može da preživi i tišinu i neslaganje i razočaranje.

🟡 Odavde:

Iza pocepanih doživljaja, iza nemogućnosti da podnesemo ambivalenciju, stoji način bivanja u svetu koji se suzio oko nas toliko da nismo ni primetili kad smo prestali da tražimo drugu stranu hodnika. Razumeti to ne znači odmah izaći. Znači da početak šireg pogleda, da hodnik ima račvanja. I razna vrata.

Hrabrost da se otvore se takođe stiče.

Možda uopšte nije romantično za praznik zaljubljenosti, možda je čak smešno i prikazuje kako se "nema osećaj" i da bismo...
14/02/2026

Možda uopšte nije romantično za praznik zaljubljenosti, možda je čak smešno i prikazuje kako se "nema osećaj" i da bismo mogli "bar taj jedan dan da kupimo te poklone", ali ovde postoji nešto što ipak jeste vrlo posebno. Ovo bi bila ona vrsta bliskosti koja nas spašava od egzistencijalne izolacije.

Zato što drugi ne mora da radi po zadatom modelu “valja se za današnji dan”, ne popunjava praznine u nama scenografijom za idealnu fotku za mreže. Zato što smo dovoljno prisutni da nas zanima šta ima da se kaže. To je ona “hajde da pričamo o nama” scena koja ima izgleda za uspeh jer se i radi o nama. Takvim kakvi smo bez filtera, onoga što se mora na današnji dan ili nametnutih vrednosti. Ovde ih delimo zajedno.

From pravi razliku između zaljubljenosti i ljubavi kao veštine koja zahteva disciplinu, posvećenost i strpljenje. Ovaj crtež je o tome - o pažnji koja traje i kada nema povoda za romantiku. Slušaš jer te zanima, ne jer bi trebalo. Zapamtiš sitnice jer si bio prisutan, jer si se trudio.
Bliskost moguća samo kroz razmenu. Ne kroz generičku ideju ljubavi, već kroz stvarni život: tvoj auto, moja mašina, ovaj prostor između nas.

Dan zaljubljenih ne mora da slavi ljubav kao događaj, kao sliku za pokazivanje. Ljubav je višedimenzionalna infrastruktura - to što sediš preko p**a nekoga i nije ti teško da slušaš o ulju koje curi. To što tvoj problem postaje tema za dvoje ne zato što je nešto specijalno, već zato što je tvoj. ❤️

Posle jučerašnje inspirativne i  plodotvorne premijere drugog broja novina "Avalski list" na Trgu Nikole Pašića, predsta...
25/01/2026

Posle jučerašnje inspirativne i plodotvorne premijere drugog broja novina "Avalski list" na Trgu Nikole Pašića, predstavljam svoj udeo u toj priči.

Ponosna na sve one koji ne odustaju, tražeći kreativnije i uspešnije načine za život po meri čoveka, a ne zombija. I još važnije, uopšte nas nije malo 🫶

U slobodi izbora,Slobodi od sopstvenih pogrešnih uverenja, destruktivnosti i ništavila,Slobodi za život po meri živosti,...
31/12/2025

U slobodi izbora,

Slobodi od sopstvenih pogrešnih uverenja, destruktivnosti i ništavila,

Slobodi za život po meri živosti, a ne mrtvila,

Slobodi, koja ne može biti bez društva koje to omogućava. Napravimo ga!

Srećna Nova godina! ❤️

Još jedna preporuka za pokaznu vežbu kako stvarno izgleda manipulacija. Drugih, da, ali i sebe, pre svega. Kako verujemo...
17/12/2025

Još jedna preporuka za pokaznu vežbu kako stvarno izgleda manipulacija. Drugih, da, ali i sebe, pre svega. Kako verujemo u šta želimo, šta nam odgovara i kako kalkulišemo. Kako je krhko uverenje i kako ga uvek namestimo u odnosu na sopstveni cilj.

Gledajući seriju promenićete i vi mišljenje nekoliko p**a, to je čini još boljom i dokaz je za ovo što pišem.

Još jedan "dokaz", predstavljen maestralnom glumačkom izvedbom svih aktera, a posebno glavnih, govori u prilog teoriji da psihopata ipak ima empatiju, ali nema saosećanje. (Karvet kaže: ima emapathy, ali nema simpathy). I te kako čita signale, menja narativ u odnosu na sagovornika, samo ga nije briga za njega. Sve što mu je važno je da se cela igra uklapa u njegov cilj, jer tome i služi. Drugi su stvari i sredstva da se do cilja dođe. Da bi mogao da čita te signale, on i te kako mora imati empatiju, mora da zna šta čita na licu i šta to govore neverbalni signali. Što manje greši, to je zapravo bolji manipulator.

Osim toga, pokazana je druga istina, neodvojiva od prve: niko nije samo žrtva, kao ni samo nasilnik. U toj igri osoba je uvek i jedno i drugo. Svi smo mnogo više slični nego različiti. Da bi neko mogao da (nas) izmanipuliše, moramo mu to dozvoliti time što u toj igri imamo i mi koristi. Priznali je sebi ili ne, ona ipak (mora da) postoji jer je to takva igra. I mi je igramo, samo u odnosu na svoj cilj.

A ovde je sve to lepo prikazano, kao na platnu. U nekim scenama i bukvalno, na platnu, ali gledajte i nemojte mi verovati na reč ☺️

Nije čudo što su nominovani za Zlatni globus, ako može da se glasa sa Zvezdare, nek pišu jedan glas od mene ☝️

O značaju zajednice za život pojedinca pisala sam za prvi broj glasnika građana podavalskih naselja "Avalski list"
13/12/2025

O značaju zajednice za život pojedinca pisala sam za prvi broj glasnika građana podavalskih naselja "Avalski list"

27/11/2025

👇

Bliskost ne postoji bez razočarenjaDa bi nam se uopšte neko dopao, mora da postoji (bar malo) idealizacije. Ona može bit...
15/11/2025

Bliskost ne postoji bez razočarenja

Da bi nam se uopšte neko dopao, mora da postoji (bar malo) idealizacije. Ona može biti nezrela i uključivati cepanje: prvo je partner (ili ideja, bilo koji odnos) idelan, bogovski, a kasnije potpuno degradiran.

Može biti na klackalici između depresivne pozicije i potrebe za reparacijom: Kada nam bude žao sopstvene agresije prema voljenom objektu, pa se trudimo da popravimo štetu (repariramo). Da nadoknadimo ono što smo svojom agresijom pokvarili.

Najzreliji oblik uključuje obostrani rad na tome kakva veza treba da bude, onakva kakva odgovara vrednosnom sistemu obe osobe pojedinačno. U svakom od ovih slučaja, na tom putu uvek su prepreke jer se i mi sami menjamo kroz odnos, kroz druge odnose, kroz ostale životne odluke.

Zašto se moramo razočarati?

Zato što drugi može i treba da postoji nezavisno od naših želja, planova i potreba. I ne može odgovoriti na sve naše potrebe. U tom razočaravajućem procesu, stvaranje prostora za pričanje o tome, formulisanje svojih osećanja u reči i razjašnjavanje drugoj osobi predstavlja hrabrost i veštinu: da simultano mislim i o svojim i tuđim potrebama i željama.

Da delam u skladu sa dogovorenim. Da želim da se potrudim da se razumemo, da uložim napor u to.
Ne iz zahteva da mi se uloženo vrati, ili da dokažem da sam u pravu, nego zbog toga što baš to doživljavam kao vredno po sebi, tu pronalazim smisao.

Zato što je "idealna veza" realistična i dostižna i što se voljena osoba uklapa u taj (realni) ideal stvarno. "Vredi tebi objašnjavati" jer tako i ja razvijam svoj kapacitet za razmenu, želim da me razumeš jer si mi važan/a.

Za ovo je neophodno da se trpe i podnose oprečnosti: i dobro i loše zajedno. I volim ga/je i nervira me. Niko nije samo dobar ili samo grozan. Svi smo svakakvi. Stalno.

Tek kada to preguramo, jedan smo korak bliži. Pa preguramo opet, op! Još jedan ❤️

Kada prisutnost postane odsustvo Možete fizički biti tu - u istoj prostoriji, držati nekoga u naručju, brinuti o svakoj ...
02/10/2025

Kada prisutnost postane odsustvo

Možete fizički biti tu - u istoj prostoriji, držati nekoga u naručju, brinuti o svakoj potrebi - a da istovremeno psihički niste prisutni.
To nije paradoks. To je stvarnost koja oblikuje kako doživljavamo sebe i druge.

🟡 Psihička prisutnost kao osnova razvoja

Donald Vinikot, britanski psihoanalitičar, uveo je koncept "holding-a"
Ovo nije fizičko pridržavanje deteta, već nešto što se dešava u relaciji između majke i deteta:
Kada beba doživi nešto nepodnošljivo - glad, strah, bol - ona to projektuje napolje kroz plač. Majka prima tu emociju. Kad majka ne ulazi sa bebom u paniku, ona ostaje stabilna, prisutna i tu emociju vraća detetu u preobraženoj formi - sa značenjem, sa smirenjem.

Beba kroz ovaj proces uči fundamentalnu stvar:
Emocije se mogu izdržati.
Svet nije opasan.
Postoji neko ko može da primi ono što ja osećam.

🟠 Šta se dešava kada prisutnost nestane

Andre Grin je analizirao situacije u kojima majka - zbog gubitka, depresije, traumatskog događaja - psihički nestaje iz odnosa.
Ne fizički. Ona je tu, obavlja roditeljske dužnosti, ali njen unutrašnji život se ugasio.
Za dete je ovo katastrofa bez objašnjenja. Juče je bilo voljeno i viđeno. Danas - praznina.
Dete ne može da razume šta se desilo. Ono internalizuje tu prazninu i interpretira je kao: "Nisam više dostojno ljubavi. Ja sam razlog što je mama nestala."
Grin naziva ovo "decathexis" - prekid veze. Dete introjektuje unutrašnju sliku majke koja je psihički "mrtva" i ta slika ostaje kao trajni hladan centar u psihi.

🔵 Majka i zadatak - to contain

Bion je razradio ideju majke kao "kontejnera" za bebine emocije.
Beba doživljava emocije kao sirove, nesvarlјive podatke - beta elemente. Ona ne zna šta su, ne može da im da ime, ne može da ih podnese.
Majka prima te beta elemente kroz projekciju (plač, vrisak deteta), obrađuje ih kroz svoju psihu - ono što Bion naziva alfa funkcija - i vraća ih detetu kao alfa elemente: svarljive, razumljive, podnošljive.
"To što osećaš je glad. To nije kraj sveta. To će proći. Ja sam tu."

Vremenom, dete introjektuje tu majčinu alfa funkciju i razvija sopstvenu sposobnost da obrađuje emocije. Razvija se aparat za mišljenje.

Ali ako majka ne može da kontejnira - jer je sama preopterećena, depresivna, odsutna - ona vraća detetu neobrađenu emociju, možda još pojačanu. Dete ostaje u "bezimenom užasu" - nečemu što nema oblik, ime, ili način da se svari.

🟣 Ovi koncepti se ne odnose samo na ranu dečju fazu.

Svi kroz život tražimo ljude koji mogu da prime naše emocije i da zbog njih ne pobegnu.
Koji mogu da budu tu kada nam je teško. Koji neće pokušati odmah da nas "poprave", već će "izdržati" sa nama.

Partnerski odnosi, prijateljstva, terapijski prostor - svuda gde postoji prava intimnost, postoji i ova funkcija kontejniranja.

🔴 Prisutnost nije savršenstvo

Ono što ove teorije pokazuju je da nije bitno biti savršen.
Vinikot je namerno koristio termin "dovoljno dobra majka" - ne idealna, već dovoljno dobra.

Prisutnost ne znači:

Nikada ne grešiti
Uvek biti emotivno raspoložen
Rešiti svaki problem
Štititi od svake frustracije

Prisutnost znači:

Ne napuštati psihički odnos
Primati emocije bez odbacivanja
Vraćati osećaj sigurnosti i smisla
Biti dovoljno stabilan da drugi mogu da se oslone.

Razumevanje ovih mehanizama nije samo teorijsko znanje. To je mogućnost da prepoznamo obrazac i da napravimo drugačiji izbor.

Prisutnost nije dar. To je praksa i namera da se svesno investiramo u ono što smatramo vrednim.

Zasnovano na radu Donalda Vinikota, Vilfreda Biona i Andrea Grina.

01/10/2025

Bekstvo od krivice - nova histerija savremenog sveta

U savremenom svetu ljudi ludački, očajnički beže od osećanja krivice. Ne mogu da je smisle. Relativizuje je. Negiraju. Prave histeričnu kulturu u kojoj je krivica pretvorena u "svačije pravo na vlastiti narativ".

Zašto je to histerično? Pa, zato što se odgovornost prikriva kroz emocionalnu dramatizaciju. Dakle, krivica nije svesno obrađena, zamenjena je simptomom - emocionalnim/socijalnim i to postaje društveni obrazac - odnosno - kolektivna histerija.

Carveth u svom tekstu "Fugitives from guilt" govori upravo o tome - kako savremeni čovek pokušava da pobegne od moralne dimenzije postojanja, od odgovornosti za svoje postupke, i kako se taj beg plaća visokom cenom - pojavom novih oblika psihopatologije.

Krivica, u klasičnoj psihoanalitičkoj tradiciji, nije simptom koji treba izbrisati, nego signal superega. Carveth tvrdi da današnja postmoderna kultura koja je opsednuta relativizmom, subjektivnim “narativima” i pravom na beskonačne „lične istine“ krivicu posmatra kao zastarelu kategoriju. Umesto da se govori o odgovornosti, govori se o „traumi“. Umesto pitanja: Šta sam učinio drugome? postavlja se pitanje: Šta je drugi učinio meni?

Carveth to naziva histero-paranoidnim bežanjem od krivice: ili projektujemo krivicu na nekog drugog (“nisam ja, oni su”), ili se histerično pravimo da krivice nema (“sve je to društveni konstrukt”). I tako nastaje ono što on vidi kao nove histerije postmodernog doba.

Primer je vrlo blizak svakodnevici: čovek vara partnera, ali se ne oseća krivim - jer je „slobodan“, „autentičan“, „nije ničije vlasništvo“. Ili političar zloupotrebljava vlast, ali sve racionalizuje diskursom o „višim ciljevima“. Na društvenim mrežama, ljudi koji mesecima vrše digitalno nasilje nad drugima, u trenutku kada im se vrati istom merom, odmah zauzimaju poziciju žrtve. Sve to su forme bekstva od krivice.

Carveth kaže kada krivicu izbacimo iz psihičkog života, ona se ne gubi. Ona se vraća kroz simptome - kroz paranoju, progoniteljske fantazije, ili kroz histerične predstave sopstvene nevinosti. On piše da upravo “nova histerija” našeg doba leži u tome što ljudi ne mogu da priznaju sebi ono što su učinili, pa se klate između poricanja i projekcije.

Drugim rečima, bežanje od krivice nije oslobođenje, nego nova vrsta zatočeništva. Tek kroz prihvatanje krivice, kroz suočavanje sa sopstvenim destruktivnim potencijalima, može nastati autentično pomirenje sa sobom. Tu se krije razlika između onoga što Carveth naziva moralnim životom i onoga što postmoderna nudi kao iluziju „oslobođenja od morala“.

Možda je vreme da priznamo: da, krivi smo. Svi. I upravo nas to čini ljudima.

Renata Senić - psihoterapeut

Address

Mlavska 22, Zvezdara, Beograd
Belgrade
11000

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Psihoterapijska učionica - Irena Pilipović, psihoterapeut posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Practice

Send a message to Psihoterapijska učionica - Irena Pilipović, psihoterapeut:

Share

Share on Facebook Share on Twitter Share on LinkedIn
Share on Pinterest Share on Reddit Share via Email
Share on WhatsApp Share on Instagram Share on Telegram