Kontakt sa psihoterapeutom - Božica Vuksanović Đuričić

Kontakt sa psihoterapeutom - Božica Vuksanović Đuričić Moje ime je Božica Vuksanović, diplomirani sam psiholog i geštalt psihoterapeut. Moja je istina da jedino ako pomažemo drugima i mi lično možemo da rastemo.

Ideja za kreiranjem ove stranice je nastala usled prepoznavanja potreba bliskih ljudi i klijenata, za psihološkim štivom koje će im biti na prvom mestu razumljivo, korisno i upotrebljivo. To nije lako ali je vredno pokušaja i truda. Ova stranica, i sajt koji je u nicanju (još se krčka) je moje seme za ovo virtuelno polje. U psihoterapisjkom radu imam iskustva u radu sa parovima i emocionalnim i po

rodičnim problemima, radu sa adolescentima i mladima, kao i radu na tematikama depresije, panike i anksioznosti, zavisnosti, stresa, kriza, suočavanja sa smrću i mnogim drugim temama koje nam život donosi. Organizujem i realizujem radionice raznih tematika, a posebno bih izdvojila saradnju sa Studentskim kulturnim centrom u Beogradu, koja je rezultirala nizom plodonosnih predavanja. Poslednja u nisu su bila: Tuga i šta sa njom, Početak, O anksioznosti i panici bez straha, i druga. Sa koleginicom organizujem i vodim grupe podrške

Ukoliko imate pitanja ili sugestije možete mi pisati na: bozicav.vuksanovic@gmail.com

Noćas smo bili na predstavi kraljevačkog pozorišta: " Onda kad smo se izgubili."Predstava je o tome kako deca doživljava...
08/07/2025

Noćas smo bili na predstavi kraljevačkog pozorišta: " Onda kad smo se izgubili."
Predstava je o tome kako deca doživljavaju i proživljavaju razvod roditelja. Rekla bih i dalje, kako sve to čine i mimo razvoda, i opstaju u disfunkcionalnoj atmosferi.
Bila sam uporna da sve troje idemo. Deo je realnosti. Bar one koje muž i ja nosimo iz primarnih porodica. I one koje će naše dete sretati kroz odrastanje. Na ovaj ili onaj način.
Sin mi je rekao u kolima:" Ti ćeš plakati."
Rekoh možda, ali verujem da neću.
Ćini mi se da on bolje poznaje mene od mene same.
Dok sam pratila sebe, dete, muža,.... dok sam pratila predstavu,... a svašta sam pratila jer je deo mog traumatskog iskustva, bez da sam imala nameru da išta sem deteta pratim,... kao po loju, kao inerciji, javio se onaj dobri stari vojnik- priprema, prozor, kroz prozor sad! Ne diši, prati, stavi snajper, zaustavi šum, budi spremna....
Bože dragi,.... kolko svega u milisekundi.
U jednom trenutku pred kraj, pitaše decu šta je moglo drugacije. Moje se odojče javi i reče- pa da budu svi srećni,... jedući tik tak jer zašto bi mislio dalje od toga.
I nekako prodisah. Daleko od toga da u svojoj sekundarnoj porodici imamo cveće I proleće. Al nekako guram pod VAŽNO da se o svemu govoriti mora.
I mislim se,... Bože, nešto smo uspeli na pravde Boga drugačije. Bar za sad.
Ostah sa mojim reakcijom, I reakcijom muža. Svakog je drknulo tamo gde boli, I na način na koji je preživeo. On da se ugasi, ja da bdijem noć.
Mnogo je važna tema. Čini mi se da je olako svedemo u neki folder. Čini mi se da je I društvo usled velikih požara I ne vidi kao vatru koja tinja. (Msm društvo...koje društvo više jbt?)
Al evo, javno bih nekako dala na značaju vazda I toj temi, a posebno načinu na koji je prezentovana kroz predstavu. Uvažavajući taman onoliko emocija koliko je potrebno da se ličnost "ustoliči". Emociju stida, straha, tuge,... straha od odbacivanja, pripadanja,... žal za svim onim što je moglo biti.... I opsenu da biti može ponovo.
Kao neko ko je gledao ovo iz prvog reda bez reprize,... predstavu bih uvrstila u obavezno stivo u osnovne I srednje skole!
Bravo za glumce I kapacitet da iznesu temu!
Ovo potpisujem kao psiholog i psihoterapeut.
Kao neko ko ove priče zvaće na drugačiji način sa ljudima koji su ostali ranjeni na tim mestima.
za kulturu Tivat

Šta je svetlo kada smo u mraku?..Pored svega što može biti svetlo, neizmerni sjaj su ljudi koji su tu. Koji su sa nama u...
22/06/2025

Šta je svetlo kada smo u mraku?..
Pored svega što može biti svetlo, neizmerni sjaj su ljudi koji su tu. Koji su sa nama u mraku. Koliko mogu. Ako mogu.
Ljudi koji stoje sa nama u mraku i sami imaju svoje mračne odaje. Poznaju ih, bili su tamo, mogu razumeti koordinate trajanja, visine i dubine, vremena, prostora.... i mogu unutar sebe, i za nas nositi nadu.
Ljudi koji veruju za nas i u ime nas, su svetla u našem mraku. Poverenje da ćemo uprkos mračnim delovima, naći izlaz.
I hvala im! Hvala im na tim iskrama koje nam svetle put! ⭐️⭐️⭐️

15/06/2025
🛫🐘 Kada slona treba prevesti avionom iz jedne zemlje u drugu, primjerice iz Indije u Sjedinjene Američke Države, smjesti...
13/06/2025

🛫🐘 Kada slona treba prevesti avionom iz jedne zemlje u drugu, primjerice iz Indije u Sjedinjene Američke Države, smjesti ga se u kavez… s pilićima 🐥.

Da, dobro ste pročitali: sićušni pilići.
Zašto? 🤔

Jer unatoč svojoj veličini i snazi, slon se silno boji da ih ne povrijedi 💔.

Upravo zato tijekom cijelog leta ostaje potpuno miran, kako ne bi riskirao da slučajno zgnječi ijednog od njih 🧘‍♂️💞.

Na taj način se, vjerovali ili ne, održava ravnoteža aviona ✈️⚖️.

A to je prvi dokaz njegove plemenite prirode 🌟.

Zaintrigirani ovim ponašanjem, neki su znanstvenici proučavali slonov mozak 🧠🐘.
Otkrili su prisutnost fuziformnih stanica – izuzetno rijetkih neurona koje imaju i ljudi 🧬👁️.

To su oni neuroni povezani s samosviješću, empatijom i socijalnom percepcijom 🤝💫.

Drugim riječima, slon nije velik samo tijelom – velik je i srcem ❤️.

🎨 Leonardo da Vinci, duboko fasciniran prirodom, pisao je o njemu:

„Slon utjelovljuje uspravnost, razum i umjerenost.“ 🐘📜

I dodao:

Ulazi u rijeku i kupa se s nekom vrstom svečanosti, kao da se želi očistiti od svega zla 🌊🕊️.
Ako sretne izgubljenog čovjeka, nježno ga otprati na pravi put 🧭👣.
Nikada ne hoda sam – uvijek u grupi, uvijek uz vođu 👣🐘🐘🐘.

💞 Debeljuškast je.
❤️ Pare se samo noću, daleko od čopora, i prije povratka se očiste vodom – u tišini, s poštovanjem 🌌💧.

Ali ono što najviše dira…

🕊️ Kada slon osjeti da mu se bliži kraj, udaljava se od krda i odlazi umrijeti sam, na skrovito mjesto 🌿🌘.

Zašto?
Da bi poštedio mlade boli gledanja smrti. 💔👶🐘

Preuzeto sa Anđa Andja Marić

U vremenu kada se sve veći broj ljudi suočava s izazovima održanja partnerskog odnosa , pozivamo vas da budete deo psiho...
29/01/2025

U vremenu kada se sve veći broj ljudi suočava s izazovima održanja partnerskog odnosa , pozivamo vas da budete deo psihoterapijske grupe podrške, namenjene ženama i muškarcima koji prolaze kroz razvod, razmišljaju o njemu, ili su ga već prošli.

U sigurnom i poverljivom okruženju, uz profesionalno vođenje, deljenje iskustava i primenu praktičnih tehnika, pružićemo vam podršku da se suočite s promenama, pronađete balans i izgradite temelje za novi početak.

🌺 Šta možete očekivati?

- Siguran prostor za iskazivanje emocija i razmenu iskustava

- Razumevanje specifičnih izazova kroz prizmu društvenih okolnosti

- Podršku u pronalaženju lične snage i pravca ka unutrašnjem miru

U društvu koje se menja, pružamo prostor za dijalog, razumevanje i osnaživanje.
Prijavite se i zakoračajte s poverenjem u novu fazu svog života. Niste sami u ovom procesu.

📍 Lokacija: Novi Beograd

🕒 Očekivani početak: prva polovina februara

ℹ️ Sve dodatne informacije, prijavljeni učesnici dobiće naknadno

Kao mama jednog školarca vas sve pozivam da ponovimo ono što je sloganom rečeno : " Drug nije meta!"Svaka relativizacija...
25/09/2024

Kao mama jednog školarca vas sve pozivam da ponovimo ono što je sloganom rečeno : " Drug nije meta!"
Svaka relativizacija nasilja potiče iz sopstvenih traumatskih iskustava nasilja!
Strpi se, sačekaj, biće bolje, Hajde još ovo, hajde još ono, imaj razumevanja, biće bolje, izdrži, istraj, nije toliko dramatično kako izgleda,....
Mnogo je uverenja i opravdanja kojima smo korenom zadojeni da trpimo!
Da, mi smo zadojeni da trpimo!!!
I zato nas je strah i stid da iskoračimo.
Strah nas je da može biti gore, a stid nas je da će nas okarakterisati kao lošije.
Nema opravdanja za nasilje!!!
Bilo koje vrste!
Manipulacija nasilnika ima za cilj da vas gaslajtuje, da vi niste ok, da to što radite nije ok. Nekada su i oni koji su na našoj strani "inficirani" sopstvenim traumatskim iskustvima. I ne mogu da nas vide.
Nekada je stvar ideološka (da je politički korektno tako nazovem) pa ne žele da nas vide.
Manipulacija nasilnika je da održi sopstvenu homeostazu u kojoj nema odgovornosti za ono što čini.
Kada govorimo o deci, svi imamo prag tolerancije koji je mnogo dalji i mnogo širi.
Ali da vam kažem nešto, svaki je nasilnik jednom bio dete. I na veliku žalost je prošao kroz priču koju je morao da prodje.
To ne znači, decidno ne znači da krv tog nasilnika mora da bude po vašoj/našoj deci!
Zato vas molim, ne relativizujte nasilje!
Čak i onda, kada "veliki" pokušavaju da vas uvere da nije strašno!
Onaj ko svedoči iskrenim dečijim suzama ima priliku da na nekom drugom nivou, učestvuje oporavku ove zajednice.
Ja vas molim, i ovim putem, ne relativizujte nasilje.
Dnevno se srećem, kao majka, kao komšinica, kao psiholog, kao psihoterapeut raznim oblicima zataškavanja i zanemarivanja nasilja.
Bilo da je kroz nemanje granica, bilo da je sa terase kroz svedočenja udarcima, bilo da je kroz neprihvatanje moje zajednice mojih stavova,...
Moja je baba znala reći: "Zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju."
I istina je.... doznaće se.
Al dok se doznaju, dok neko ima volje da bude zainteresovan,.... mozda bude kasno. Za to dete.
Molim vas ne relativizujte nasilje!
I naučite ili se informišite o tome šta je nasilje a šta su razvojne faze. Ma kog odnosa.
Znam da će ovaj post čitati mame školaraca, mama dece iz vrtića, mame dece iz srednjih škola, mame odrasle dece, žene, muškarci,....
Ono što osećate kao nemoć je sa jedne strane naučena vaša sopstvena nemoć, a sa druge strane je iskustvena nemoć.
Sve vas zovem da se zapitate sledeće:" Da sam mogao sebi da budem roditelj koji me čuva i štiti, šta bih sebi dao, uradio ili učinio na mestu na kom mi je to trebalo?"
Nemojte misliti da je kasno. Bilo za vaše ili tuđe dete.
Kraj je kada kad svi ostanemo.
A do kraja je borba!
I nemojte se čuditi kad vam se desi da vaše nereagovanje rezultira smradom iz tudjeg dvorišta u vaše. Svi smo povezani. I svi smo odgovorni.
I neka je svakome na savesti. Ako je i imamo više.

Ne morate biti ono što ljudi očekuju od vas da budete, ili da budete ideja o tome koja je verzija vas najbolja. Nije vaš...
25/08/2024

Ne morate biti ono što ljudi očekuju od vas da budete, ili da budete ideja o tome koja je verzija vas najbolja. Nije vaše da budete ono što treba. Nego ono što jeste. To što jeste ne mora nužno biti dobro....
Mozda tužno, ali je tako.
Svako ima svoje vidjenje, pa i vi. I oni koji pokušavaju da vas definišu. I ne mora niko tu biti u pravu ili u krivu.
Zamislite da reci kažete kako treba da stigne do svog kraja.
Ne vode svi putevi do cilja koji je za neke, ili za nas logičan. Al biraju taj put. I možemo da budemo ili ne budemo tu za njih.
Nekad je divota a nekad tužno da svedočimo raznim putovanjima.
Možemo da pristanemo da budemo ili ne budemo tu.
Ali je važno da se iznova podsećamo da nema jedne istine. Posebno ne one koju procenjujemo kroz sopstvenu prizmu iskustva.
I da se setimo da ne moramo biti svedok ako nam to ne prija. I da ne moramo biti sudija ako nam to ne pripada.
Razlike postoje da bi kroz njih rasli, a ne da bi ih prilagođavali našim istinama. I divno je ako uspemo da se sa poštovanjem sretnemo u razlikama. Dokle god bilo koja strana ne ugrožava granicu onoga preko p**a.
Bilo da je svedok ili da se libi da bude sudija.
Niko nas ne tera da ostajemo i pristajemo.
(Izuzev sopstvenih uverenja koja traže našu svesnost, posvećenost i odgovornost).
Isto je i u suprotnom smeru- ne možemo (možemo, al nema vajde) očekivati da nas ljudi vide onako kako želimo da nas vide. Diiiivno je ako se to desi. Al ako se to ne desi,.... pa sasvim je ok.

Demistifikacija terapeuta:Lezim na plazi i razmisljam kako sam uspela da vratim za manje od mesec dana 5 kila. I tako, p...
20/07/2024

Demistifikacija terapeuta:

Lezim na plazi i razmisljam kako sam uspela da vratim za manje od mesec dana 5 kila. I tako, pijem kafu, gledam stomak u jednodelnom kupacem, gleda on mene. Gledam more, a more bas briga. Gledam dete, dete me zove da se igram. Gledam muza, on pruža usne da se poljubimo. Gledam ljude, ljude bas briga. Pricam prijateljima da sam "kao sifonjer", prijatelji već znaju kako izgledam. Pitam se, a za prvo znam odgovor:
Kako sam to uspela?
(Uspela si jer si malo želela da se opustis, a onda je u tom opuštanje naišao pregolem stresni zadatak. A vise mi od stresnih zadataka vilica kao singerica fercera).
Kakav sam ja terapeut kad ne mogu disciplinu da odrzim za tako bazicnu stvar?
Kako ne mogu vazda istu bitku da pretvorim u kontinuitet tokom niza malih pobeda?? Ne samo jednu.
Toliko znanja, veština, iskustva, knjiga pročitanih,... majko mila koliko knjiga pročitanih!
Ah,...
Za trenutak osecam krivicu zbog svega što mogu. I tako na sred plaže, u svom crvenom seksi jednodelnom bikiniju uvukoh stomak kao da treba da drzim predavanje ili radionicu pred kolegama.
I kao na nekoj pozornici bejah neko vreme.
Tema težine me je uvek opterecivala i bila je jedna od mojih razvojnih tačaka i bolnih tema. Nije to samo tezina, vec mnogo dublje.
No,.... I dalje je razvojna tačka.
Sedim tako i iz maha samo ustanem, na tranzistoru nadjem neku muziku koja mi budi vajb- boli te cose za ovaj trenutak i udjem u more.
I zaista me zapravo boli cose, ako izuzmemo oci koje samo ja vidim da gledaju samo mene i "jedu ***na" o tome šta kako i gde. I temu koja nema veze sa estetikom a to je odgovornost ka sopstvenom zdravlju.
Al ostah sa mišlju o tome šta ja mislim, sta ja vidim, a sta moji klijenti, vide i misle kada se sretnemo.
Kada sam bila edukant, moji su učitelji bili moj role model. Projektovala sam kako cu kad porastem biti tako mocna i snažna kao oni.
Poneki od njih su mi govorili da je to iluzija, da svako svoje breme nosi najbolje sto zna,.. no,.... trebalo mi je da verujem da postoji mesto do kojeg se može doći i na kom će biti toliko moci, znanja, mudrosti, vestina i bogtepitajcega sto ce mi pomoci da svoje adaptacije i šeme nosim "kao da nisu moje". Da nekako nadjem dzep u kom cu moci da ponesem sve sto me zulja.
I evo sad sa stomacetom koje gleda mene, pa gledam ja njega, stojim i pitam se- Dje si posla madafaka?
Klijenti nam cesto dodju fantazirajuci da mi zivimo u nekakvom Buda modu, da ono sto vide na nama u toku seanse zivi i kada dodjemo kuci- deci koja nisu uradila domaci, koja nisu sredila sobu, koja se svadjaju non stop kako bi rasla i pomerala svoje granice. Mir na poljima koja zivotno unose mali epi napad svakodnevno. Pms ovi, birokratije, porezi i doprinosi, prijateljstva, ljubavi,...
Klijenti cesto dodju davajuci nama teraputima moci koja nam ne pripada. Moci sa kojom misle da mi zivimo i da mozemo ne samo njima da pomognemo vec i da zivimo rajske mirove u svojim kucama i zivotima.
I zadatak nas terapeuta nije da im otkrivamo nase navike i nase strategije, i nase neuroze.
Zadatak nas terapeuta je da ne zaboravimo da smo pre i posle svega ljudi.
Istina, sa izvesnom kolicinom znanja, vestina, kapaciteta pa i odgovornosti u odnosu na sve pobrojano.
Ali pre i posle svega ljudi. Isti oni ljudi koji idu kod svojih terapeuta zbog preslicnih tema zbog kojih klijenti dolaze kod nas, kod svojih terapeuta.
Sto pre napravimo most izmedju neba i njive, tim pre cemo lakse hendlovati i nase i tuđe i nebo i njive koje da bi bile plodne, traze obradu.
Nema neba koje nije vedro, sivo, plavo, tmurno, oblacno,....
I nema njive koja moze biti suva, plodna, neorana, uzorana, zapustena, napustena....
Ni klijentove, ni terapeutove.
A zašto je to tako?
Zato sto je sve živo, i sklono promenama bez da nekad bilo ko sam od sebe čini bilo kakve akcije.
Zato želim reći sledece- terapeuti smo kao i svi ostali ljudi. Učeni i radom orijentisani i na sopstvene teme i sopstvene živote, a sa ciljem razumevanja duša koja traže pomoć.
U svakoj (zaista se nadam) terapiji dodjemo do trenutka kada su teme obrađene toliko da klijent nema kud, sem da sam skupi ono sto ima, koliko ima, sa snagom i svim sto poseduje, i sam orukne ili ne na stranu na koju želi. Ali naposletku sa odlukom i odgovornosti koji nosi sam, za odluku i trenutak u kom je.
I u tom trenutku, sa terapeutom koji ga vodi, pomaže, kokreira, smišlja,.... dodje do tačke da niko nije veći od njega do njega samog. Da terapeut nema supermoc da mu reši problem, da donese odluku umesto njega, da razume bolje zivot od njega samog. Terapeut jeste tu, ali nije veci od klijenta, njegove price, njegovog celog zivota. Niti to sme biti niti sebi dozvoliti!
Kada se terapeut i klijent sretnu na mestu na kom su oboje ljudi,... svako sa svojim bagovima, šemama, adaptacijama, tada se desava povratak u ono sto jeste, u istinu.
Zato mi je vazno da malo i pomenem ulogu terapeuta ne kao magijskog bica, vec kao bica koje ima stomace, ima svoje traume, ima svoje price, ima svoje suze, ili nema svoje suze. Vazno mi je da pricam da su i teraputi sasvim obicni ljudi.
Na taj nacin se otvara jedan kanal u kojem se raspodela moci i odgovornosti moze podeliti taman tako da svako ima svoje mesto pripadanja. Da niko u relaciji nije mali, manji, veci, svemociji, bolji, gori, pametniji...
Sto smo dalji sebi, to smo blizi neistini sa onim drugim. I onda ne možemo davati istinu sa mesta koje je puki nepregledni horizont za nas iznutra.
Bliskost, kontakt sa sobom ne znaci da nuzno moramo biti na mestima koja nas bole. Al trazi od nas da ih makar dodirnemo, da se makar na tren podsetimo kako je kad nas rana boli. Kad ne umemo, ne zelimo, necemo, ne znamo sta sa njom.
Ovo je i mali podsetnik kako meni samoj tako i svim mladjim teraputima koji koracajuci izmedju adekvatnosti i sopstvene njive cesto zaborave na mostove. Nista nije ili ili. Dalek je put izmedju početka i kraja, i u tom medju prostoru postojimo onaj drugi i mi, i nebrojani sijaset nijansi koji mozemo ugledati tek kada sedimo iznutra na mestu svoje guzice, svoje duše, a sa ciljem da rizikujemo i sretnemo onog drugog. Kao živo biće.
***
Imam utisak da bih u odnosu na ovaj tekst mogla u nedogled da obrazlažem koje su odgovornosti terapeuta, ali biram da necu.
Kao što biram da stomace i ja i sve moje diplome i zvanja ovo leto sebi dozvole ljudskost, a ne gubeći iz vida i sve ostale identitete. :)

Da li ste znali da postoji strah od dobrog, od dobrih ishoda?
16/03/2024

Da li ste znali da postoji strah od dobrog, od dobrih ishoda?

Necemo verovati iluziji kojoj nas uce dok hodamo trnovitim putem. Moze nam delovati zavodljivo, ili pak idealisticno dok...
17/12/2023

Necemo verovati iluziji kojoj nas uce dok hodamo trnovitim putem.
Moze nam delovati zavodljivo, ili pak idealisticno dok iz naseg "mraka" pokusavamo da posegnemo za svetloscu.
Ono sto nam moze pomoci i u sta mozemo poverovati je "jedinstvenost mraka" svakog zivog bica. Egzistencijalna patnja ili "smrtnost, pogresivost" svakoga ko zivi.
Ponekad je dovoljno da se sretnemo sa jednim covekom u svom ponoru ili svojoj borbi, kako bi poverovali u bit zivota, ili svedocili nekakvoj neminovnosti patnje koju zivot nosi. Jer ko pati, taj i zivi. Ko zivi, taj se nekako uskovitla da nadje nacin. Ko nadje nacin, taj dosegne do p**a. Ko nadje put, taj hodi. I to ne nuzno dobrim putem. Al nekako pokusava i traga.
I mozemo verovati onome ko pokusava i traga, sa mesta sa kog prepoznajemo i svoje pocetke. Svoje blato i svoje opanke.
I ne, ne mora nam taj neko do srzi pojasnjavati taj put kojim je hodio. Poznacemo to u trenu u kom se sretnemo, po bori i iskri koju ugledamo. Po krivulji na usni, i na oku, ako je ugledamo.
Sve je tu ako smo spremni da sretnemo coveka.
Ali i nas same, dok istog tog coveka trazimo.
Ako sretnemo jednog coveka, ko je voljan da nas sretne sa mesta sa kog nam je potrebno, a da je to mesto kusao,....mi imamo vec saputnika za dalje. Za kakave god nevolje da trazimo lek, mi imamo drustvo.
A ako imamo drustvo,... ihaaaaa,...
Mi imamo pola leka.
Resto cemo smisliti, naci, otkriti, ili izumeti. Dokle god je nesavrsen covek pred nama.
Onaj koji propoveda ono sto govori.
U tom susretu, cela ce se i patnja i radost susretanja otkriti. 💛
I sam put,... ako smo voljni da hodimo.

Razlika izmedju radoznalog i ljubopitljivog se ogleda u kolicini "kiseline" koju unese ili ne unese po zavrsenom "ispiti...
24/07/2023

Razlika izmedju radoznalog i ljubopitljivog se ogleda u kolicini "kiseline" koju unese ili ne unese po zavrsenom "ispitivanju".
Radoznalost ce najpre umeti da prepozna sebe i drugog. Najcesce (ne i nuzno) ce umeti da prepozna granicu izmedju onoga sto njega zanima i onoga sta ne prija drugome.
Ljubopitljivost ima za cilj da nahrani neku sopstvenu glad koju ne moze nahraniti sopstvenom akcijom.
Radoznalost vodi u otkrivanje i razumevanje.
Ljubopitljivost zeli da "sa ljubavlju pita" ono sto ne zeli da sebi sa ljubavlju prevede i razume. Bilo zbog zali sto "isto" ne moze dosegnuti, ostvariti, bilo zbog ljutnje sto to druga osoba moze.

Address

Aleksinackih Rudara, Novi Beograd
Belgrade

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Kontakt sa psihoterapeutom - Božica Vuksanović Đuričić posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Practice

Send a message to Kontakt sa psihoterapeutom - Božica Vuksanović Đuričić:

Share

Category