14/01/2026
Naša kultura nema baš neki odnos prema smrti, pa tako ni prema onim malim smrtima, greškama i neuspehu. Greška kao tačka učenja, i kao prostor rasta, ne postoji. Nema nikakvu procesnu ili umetničku vrednost. Postoji samo kao kazna i postiđivanje.
I kako nećemo biti u grču kada treba da počnemo nešto novo, da eksperimentišemo? Da počnemo neki novi posao, projekat… jer šta ako pogrešimo? Sve češće srećem ljude koji otkrivaju koliko ih parališe strah da se ne izblamiraju, da ne “propadnu”.
Puno života stoji decenijama u mestu, u nekoj tmini i ustajalosti koja prelazi u funkcionalnu depresiju… samo da bi bili na sigurnom putu. Da se ne bi osramotili.
———————————————————————————
Danas je stigao Newsletter na ovu temu, inspirisan ovim tekstom M.Abramović koji sam podelila gore.
Iz nekog razloga me uzbuđuje sve više ova tema, i poziva da budem na mestima:
Greške, pukotine, nespretnosti…
I pitam se u kojim sve lepotama uživamo,
Koje su posledica, nekih “promašaja”…
P.s. Imamo još pola meseca svakodnevnih Newslettera. Hvala svima koji redovno prate, i svojim utiscima oblikuju svako sledeće pismo. Sviđa mi se ova sinergija.
Oni koji žele da se priključe, link za prijavu za Newsletter je na linku u opisu profila 💌
Čujemo se sutra sa novim tekstom,
Dunja