15/04/2025
... Drugi konflikt razrešavaju disperzijom izvora ljubavi ili zadovoljstva. Ovde se ne misli na transparentno poliamorične forme odnosa, već dijade u kojima tajnovitost igra ulogu u dinamici odnosa. Tako, tražeći na više strana ljubav, veruju da osiguravaju minimalnu štetu u posledicama za druge i istovremeno maksimalno moguće zadovoljenje svoje potrebe. I ovo je, kao i poricanje i odricanje od svojih potreba – privid. Posledice su uvek veće od predviđenih, a zadovoljstvo je manje od očekivanog. Iako se frustracija privremeno preusmeri ili transformiše, ona ostaje živa i neadresirana. Želja se izjednačava sa potragom, ljubav sa zadovoljstvom. Kao što se mržnja može koristiti da bi se prekrila ljubav ili želja, večna potraga za novim početkom može pružiti privid kontrole i reparacije. Iako trenutno lišava dela težine bola, dugoročno takođe ne čini uslugu. Večito počinjanje vodi neprekidnom ciklusu razočarenja. U korenu ovih potreba leži neutoljiva potreba za nepresušnim izvorom ljubavi i sigurnosti, koja ne postoji i nije deo ljudskog iskustva od rođenja do smrti. Ipak, deo je naših najdubljih potreba.
Kao što su određena doza agresivnosti i zavisnosti potrebne i neophodne za život, tako su i projekcija kao prvi odgovor na bol i potiskivanje kao način adaptacije neminovnost. I saboter i početnik su samo neka od mogućih „rešenja“ unutrašnjeg konflikta. Mada je većina nas u različitim životnim fazama i jedan i drugi, nesvesno uigrana naklonost ka određenom obrascu, može pružiti bolji uvid u razumevanje prisilnog ponavljanja koji je tako često deo života.
Šta je onda sačuvano odbacivanjem?
U slučaju „večitog početnika“ sačuvan je život sam i slika dobrote koja je izgubljena i koja na drugom mestu ponovo otkrivena, postaje oživljena. Otkrivajući je na drugom mestu, pravimo fantazijsku „reparaciju“. U slučaju „unutrašnjeg sabotera“, sačuvana je sigurnost i fantazija sebe kao otpornog na odbacivanje.
U oba slučaja, rizik ostaje netaknut u središtu ljubavi, u središtu života.