15/12/2022
Danas sam prisustvovala jednoj, na izgled, običnoj sahrani. Po svim parametrima koji vladaju na ovom našem podneblju, tako bi se mogla opisati. Za mene, ovo je bio najlepši ispraćaj voljene osobe tamo gde ćemo svi otići jednog dana, na ovaj ili onaj način.
Moja tetka se oprostila od ovoga sveta i otišla na onaj drugi, tamo gde ju je čekao njen voljeni suprug, koji je takođe preminuo pre dva meseca.
Suznih očiju, noseći njenu sliku iz mlađih dana , prisećala sam se trenutaka kada sam je češće viđala, u nekom drugom ambijentu, uvek u društvu mog teče, velikog gospodina i šaljivdžije. Došli bi na kratko da nas posete i vrlo brzo vraćali se svojoj kućici. Tamo ih je čekalo sve ono što su gradili i negovali čitavih 60 godina, bezgranično pripadanje, razumevanje, poštovanje i ljubav koji su bile neodvojivi, i pre svega, neki osećaj zajedništva za koji je, sa sigurnošću mogu da tvrdim, iskusilo za života neznatan broj ljudi.
Mnogi su im se divili, neki su smatrali da su previše okrenuti sebi i da baš nisu nešto otvoreni za interakciju sa drugima, ali oni su tako jasno i nenametljivo postavljali svoje granice i svoje kriterijume po kojima su živeli, da si mogao samo da posmatraš i prihvatiš da jednostavno postoje i takvi ljudi, i takvi parovi.
Potpuno nenametljiva, lagana, pitka, neopterećujuća lakoća življenja koja se širi kao aura svuda oko njih... Preneli su je i na svoje potomke...Njihova kćerka jedinica, moja sestra, izgradila je isti takav život i neguje iste porodične vrednosti...
Odjednom, osećam mir. Gledam sa strane. Nekolicina najbližih došla je da isprati ovu skromnu ženu. Neko bi rekao, skroman je i pogreb jer naučili smo da vrednujemo nečija postignuća u životu na osnovu broja okupljenih na dan nečijeg ispraćaja.
Mala, kompaktna porodica drži se zajedno kao i uvek. Bez drame, dostojanstveno, prihvatajuće, toliko, da se prosto i ti koji si deo cele priče osećaš tako. U miru, sa nekom lakoćom i zahvalnošću integrišeš to teško iskustvo, bogatiji za par novih uvida iliti, podsećanja.
Da nije važna slika koja se spolja emituje, njena našminkanost i bombastičnost, njena prijemčivost za široke narodne mase. Da je važan osećaj koji imaš kada si deo nečega. Da li te nešto nadahne, ostavi posle neki trajan otisak koji ti osvetljava put napred...I uvek ti je toplo oko srca kada se toga setiš.
I da na kraju p**a, nije važna slika nečijeg ispraćaja (mada lepo je kada je i on upriličen sa ukusom i merom), važno je kako smo život živeli, sa kim smo ga proživeli, u šta smo verovali, čemu i kome smo se davali. I da li smo se oprostili od svojih najbilžih i svega ovozemaljskog u miru, ne žaleći ni za čim, lagano, pitko, neopterećujuće... baš kako smo i živeli.