15/12/2022
EPITAF
Je l znamo svi šta je "epitaf"?
Enciklopedijsko značenje reči "epitaf" bilo bi “nadgrobni natpis, pogrebna beseda u čast preminule osobe”.
E sad, nije mi namera da mračim, mada je prilično blagotvorno koristiti i taj pristup kao podsećanje na našu smrtnost i prolaznost...ali ovoga p**a neću o tome.
Htela sam sa vama da podelim jednu anegdotu iz onih dana kada sam ja bila klijent. To su one situacije i eureka trenuci koji upravo svojom tragikomičnošću pojačavaju vrednost našeg iskustva. I takođe, često mogu da budu dobar podsetnik na to šta nam je zaista vazno i šta mi to zaista zelimo, posebno ako ste kao ja, dovoljno kreativni i luckasti, da to zapišete i drzite npr. na svom frizideru. Zašto baš frizideru? U mom slučaju, frizider je godinama bio moja nezaobilazna destinacija. Znate za onu “Svi putevi vode u Rim”...E pa kod mene je to bilo njegovo visočanstvo frizz...
Elem, sedim ja tako preko p**a te divne zenice koja već deseti susret sa mnom, punih sat vremena sluša mene koja zvaćem istu veeeeliku priču, priču svog zivota, koja se uvek isto završavala ”Kako su mogli...”, sa varijacijom na temu “Kako je mogao/la?”, itd,itd.
Klima ona glavom, pokušava jadna da ugura neku konstruktivnu rečenicu, da me malo izmesti sa tog p**a “oh, jadna ja i sl”, da mi plasira činjenicu da je samosazaljenje najdestruktivnija iz spektra emocija, te da postoji još neka druga opcija, još neko drugačije vidjenje te iste situacije...Ali, ja se ne dam. Dobro sam se ustabilila, da ne kazem, ukanalila u svom otporu i svim mogućim i nemogućim mehanizmima odbrane, i ni makac...Drzim se svoje strane priče, svoje “istine” kao pijan plota, jer molim lepo, šta ću ja ako moj Ego kapitulira i ne daj Boze, ako mu se zatrese kavez...? Pa mislim stvarno, ko sam ja bez moje priče??
Uostalom, izdvojila sam vreme, dala novac za seansu i sad ima da oplakujem svoju sudbinu za sve pare. Što me podseti (mala digresija) na moju majku od pre neki dan. Podize zena prst u vis i u njenom stilu malog deteta, poče sve nas po kući da postrojava i viče ” Ma ima, bre, da kukam na sav glas ako treba! Ovo je moja kuća i ima da radim šta hoću!” Hehe... E tako nekako i ja. Pa znate,imam opravdanje, iver ne pada daleko od klade...
Da se vratim ja na moju anegdotu... Dakle, sedim kod moje jadne terapeutkinje i kukam li, kukam, i taman negde pred kraj sesije iliti svog monologa, na sreću, najzad zastadoh da uzmem vazduh. Kazem, na sreću, jer u suprotnom, ne bih dobila od ove mudre zenice uvid kao kuća, ma uvid za ceo jedan, novi zivot.
“Znaš šta Katarina, ja već mogu da vidim šta će pisati na tvom epitafu. Dovoljne će biti 3 reči da opišu celi tvoj zivot...Kako ti zvuči - KAKO JE MOGAO/LA?”
U trenutku mi je bilo smešno. Zacenih se. Super fora, zar ne? A onda se aktivirao onaj unutrašnji glas samoodrzanja i čula sam kako govorim samoj sebi naglas. "Ma tako je! Iako sve ovo zvuči kao fora, moj zivot nije fora! Dosta je više traćenja zivota na ono što nije u mojoj moći! Ma prestani bre zeno da traziš razumevanje i opravdanje za tudje postupke jer nekada ih jednostavno nema. Uradi ono što mozeš, okreni radar ka sebi, ne ka drugima. Toliko vremena i energije si potrošila da ziviš zivot koji ne zelis, zamisli samo šta će se desiti kad tu energiju preusmeriš u pravcu onoga što zelis....? “... Moj Superego najzad je dobio svojih pet minuta.
Pokrenuo se proces, kocka je bačena, epitaf je učinio svoje.
Zato dragi ljudi, sa kojim rečima biste se najlakše oprostili od ovozemaljskog sveta i otišli na onaj u miru? Kako biste zeleli da vas pamte? A sada osetite zahvalnost što imate još vremena da, ako treba, počnete sve ispočetka i stvorite zivot kakav zelite da zivite i kako vam srce ište.
Otkriću vam tajnu. Izgleda da moja divna terapeutkinja, sada koleginica, nije bila u pravu. Na mom epitafu će pisati “Ostvarila je SVOJE snove i otišla u miru.”
A vi kako te? Šta će pisati na vašem epitafu? Mislite o tome ili bar zalepite na frizz.