25/10/2025
Šta je svrha bilo kakvog uspjeha ili postignuća, kad ćeš na kraju sebi svakako da kažeš da si samo imao sreće, da to može svako ili da se desilo slučajno?
Na to pitanje nemam odgovor. Nemam odgovor ni odakle stalno proizilazi ta nova snaga, potreba za nečim dalje, više.
I onda shvatim da je upravo to odgovor: nikada nema dovoljno dokaza da je „dovoljno dobro“, da si „dovoljan“ takav kakav jesi.
Upravo ta praznina pokreće, tjera te da guraš dalje, da tražiš nešto što ćeš jače da osjetiš, realnije, što će biti tvoje prvo „pravo“ postignuće… u moru onih koje si već postigao „slučajno“, ili zahvaljujući „sreći“.
I tako svaka prilika, priznanje ili trenutak u kom bih trebalo da se obradujem sebi, postane mali test.
Umjesto radosti, osjetim nelagodu, kao da ću svakog časa biti „uhvaćena“ da zapravo ne znam dovoljno, da nisam dovoljno dobra, da sam samo imala sreće.
Dugo sam to zvala skromnošću.
Danas znam da to nije skromnost, već stari obrazac koji ne dozvoljava da se naslonim na sopstveni uspjeh, da povjerujem da sam tu gdje jesam zato što sam to gradila, a ne slučajno upala u tuđe okvire.
Ipak, sada, nakon toliko „slučajnih“ postignuća i svega za šta sam se borila i obezvrijedila na kraju, kada sam postigla cilj, shvatam da je vrijeme da prestanem da se borim protiv toga.
To sam ja. Nikada dovoljno, nikada do kraja, nikada potpuno, uvijek u potrazi za nečim što će da me potvrdi spolja, i što ću da odbijem sa osmijehom sumnje kada mi se ukaže na to.
Neke mane su tu da nas guraju dalje i izvlače iz nas ono u šta ni sami ne vjerujemo da imamo.
