21/01/2026
Iza većine konflikata ne stoji zla namera,
već nezadovoljene potrebe ranjenog deteta.
- Potreba da se osećamo sigurno i bezbedno.
- Prihvaćeno.
- Viđeno, prepoznato.
- Voljeno.
- Povezano i blisko.
- Zaštićeni jasnim granicama...
Kada te potrebe nisu bile prepoznate na vreme (a uvek i kod svih nas neke potrebe ostaju neprepoznate), odrasli deo nas u konfliktu - najčešće nesvesno - reaguje sa mesta stare povrede, a ne iz sadašnjeg trenutka.
Tada bol obično govori kroz bes. Ili kroz tiše, zajedljive, pasivno-agresivne komentare, ali koje suštinski nose važnu poruku.
* A poruka je gotovo uvek ista: Vidi me. Treba mi da znam da sam ti važan/na.
No druga strana tada ne čuje bol, čuje samo bes, oseti nalet snažne energije koja ne deluje dobronamerno. Tada na bes odgovara besom - brani se, napada, podiže zidove!
U tom susretu, oboje odraslih ljudi zapravo pokušavaju da zaštite ono svoje, toliko p**a, ranjeno ili nevoljeno dete.
Neko povlačenjem.
Neko napadom.
Neko kontrolom.
Neko tišinom.
Razumevanje ovakvih ponašanja i svega onoga što ih motiviše ne znači opravdavanje ponašanja.
Ali treba da znači otvaranje prostora za saosećanje, odgovornost i mogućnost da biramo drugačije. ✨️
Jer vrlo često, imajte na umu, naši partneri nose ista mesta povrede kao i mi - čak i ako su naučili da ih brane na drugačije načine.
Bilo da ćemo prvo osvestiti sopstvene sheme pa onda one kod partnera ili obrnuto;
Možda vredi uzeti u obzir da delimo istu tajnu?
I da nam suštinski trebaju iste stvari!? 💭🩶