Psihoterapija i psihološko savetovanje - Nevena Simić

Psihoterapija i psihološko savetovanje - Nevena Simić Psihološko savetovanje i psihoterapija metodom Integrativne psihodinamske psihoterapije. Individualna, partnerska i grupna terapija. Life i karijerni coaching.

Psihološka procena ličnosti i sposobnosti.

Sedimo u autu. Ona viče, ja vraćam još glasnije. Reči postaju oštrice, uvrede lete. A onda, sa zadnjeg sedišta, mali gla...
30/08/2025

Sedimo u autu. Ona viče, ja vraćam još glasnije. Reči postaju oštrice, uvrede lete. A onda, sa zadnjeg sedišta, mali glas kaže:
„Molim vas, prestanite.“

Za trenutak nastane tišina. Ali dete je već upilo ono što mu ne pripada. Njegovo malo srce ubrzano kuca, a mozak beleži obrazac – ljubav ide sa bolom, bliskost sa povredom.

U takvim trenucima deca ne uče kako da razgovaraju i rešavaju sukobe. Oni uče kako da se sakriju, kako da ćute, kako da budu „dobri“ da ne bi izazvali novu svađu. Ili postaju mali spasioci – uvek brinu o drugima, a nikada o sebi. A kad odrastu, često traže ljubav u istim onakvim odnosima kakve su gledali kod kuće.

Za dete je mnogo bolnije da svakodnevno gleda roditelje u lošem, otrovnom odnosu nego da vidi jednog roditelja koji gradi miran i siguran dom. Jedan topao roditelj vredi više nego dvoje koji pred očima deteta ruše jedno drugo.

Zato se zapitajmo – šta je veća ljubav? Ostati u odnosu samo da bismo „imali porodicu“ ili pokazati detetu da porodica pre svega znači sigurnost, poštovanje i mir?

Roditelj koji prekine taj krug i pokaže da ljubav može da bude zdrava, nežna i sigurna – ostavlja detetu nasleđe vrednije od bilo čega.

Pablo Eskobar je potekao iz siromaštva, a na tuđoj nesreći izgradio carstvo koje je nadraslo granice jedne države. Kao v...
29/08/2025

Pablo Eskobar je potekao iz siromaštva, a na tuđoj nesreći izgradio carstvo koje je nadraslo granice jedne države. Kao vođa najmoćnijeg narko-kartela na svetu, držao je u rukama ogroman deo svetske trgovine kokainom.

Njegovo ime izazivalo je strah, a uticaj mu je bio toliki da je potresao temelje politike i ekonomije Kolumbije. Nije mu bilo dovoljno da vlada podzemljem – želeo je i da postane predsednik.
Ali iza te slike moći krila se praznina.

Psihodinamski gledano, Eskobar nije jurio samo bogatstvo i vlast – jurio je beg od unutrašnjeg osećanja bezvrednosti. Moć mu je bila lek, način da ućutka ranjivost. Ali što je više imao, to je praznina bila dublja. Zato je morao još. Zato je morao sve.

Takva moć je kao droga: obećava sigurnost, a zapravo zarobljava. Čovek spolja deluje svemoćno, a iznutra postaje zatočenik sopstvene nemoći. Na kraju, Eskobara nisu srušili neprijatelji – srušila ga je njegova sopstvena nezasitost.

A lekcija?
Moć ti nikada ne donosi mir. Ona ne pravi bogove – već zarobljenike.

Eskobar je svoju bitku završio na krovu, pogođen mecima, jer je želeo da postane besmrtan.

Naši vlastodršci neće dobiti ni tu romantičnu iluziju – njihov kraj će biti: zatvorska ćelija i tišina koju nisu umeli da podnesu dok su vladali.

Goodbye, my Dictator. 🎶

Tišina u vezi nije uvek loša. Nekad je dokaz da dvoje ljudi umeju da budu zajedno u miru, bez pritiska i potrebe da stal...
26/08/2025

Tišina u vezi nije uvek loša. Nekad je dokaz da dvoje ljudi umeju da budu zajedno u miru, bez pritiska i potrebe da stalno pričaju. To je ona tišina u kojoj osećamo sigurnost i prihvaćenost.

Ali postoji i druga tišina – ona koja udaljava. Kada se iza ćutanja kriju nerazrešeni konflikti, povređenost ili strah da kažemo šta mislimo, tišina više nije mir, već prepreka.

Važno je da prepoznamo kada tišina postaje problem. Konflikti se mogu rešiti – kroz razgovor, razumevanje i spremnost da čujemo jedno drugo. Ćutanje nije rešenje, već poziv da nešto promenimo.

Otvorena komunikacija vraća toplinu i povezanost. Zdrava veza ne zavisi od toga da li se svađamo ili ćutimo – već od toga da li umemo da razgovaramo i kada je teško.

U mnogim porodicama i danas se dešava tiho, ali ozbiljno psihološko nasilje ~ svekrve nad snajom. Mnoge žene, čak i kada...
08/08/2025

U mnogim porodicama i danas se dešava tiho, ali ozbiljno psihološko nasilje ~ svekrve nad snajom. Mnoge žene, čak i kada ne žive u zajednici, osećaju snažan, često negativan uticaj svekrve na svoj brak i svakodnevni život.

Nezvanične procene i iskustva govore da brojni brakovi trpe zbog preteranog mešanja roditelja, najčešće svekrve, što može voditi narušenim odnosima, emotivnom povlačenju i, u nekim slučajevima, razvodu.

🔹 Kako izgleda to psihološko nasilje?

Psihološko nasilje svekrve često je prikriveno, pasivno-agresivno, i obično se ne doživljava kao "pravo" nasilje:

• Omaložavanje i kritika: „Ugojila si se“, „Ručak ti je grozan“, „Kakva si ti to majka“.

• Kontrola i nadzor: Odluke o detetu, rasporedu, izlascima – sve mora proći „odobrenje“ svekrve.

• Umanjivanje identiteta snaje: Sve što snaja jeste ili radi, nije dovoljno dobro.

• Neprekidna emocionalna konkurencija za pažnju sina.

Takva ponašanja uništavaju snajkino samopouzdanje, stvaraju osećaj krivice, bespomoćnosti, pa čak i depresiju.

🔹 A gde je muž u svemu tome?

U velikom broju slučajeva, muž ne reaguje. Ne postavlja granice. Ćuti. Ne želi „da se zamera majci“. Takvi muškarci često nisu emocionalno sazreli, već su i dalje u psihološkoj vezi u kojoj je majka dominantna figura. Nisu naučili da stanu uz partnerku i zaštite svoj brak.

🔹 Kako žene mogu da se izbore sa tim?

• Prepoznaj da to nije u redu. Ovo jeste oblik psihološkog nasilja.

• Postavi granice. Jasno, mirno, ali odlučno.

• Razgovaraj sa partnerom. Ako ćuti, to je problem koji se ne sme ignorisati.

• Potraži podršku. Psihoterapija, savetovališta, grupe podrške.

• Sačuvaj sebe. Ne pristaj na ulogu žrtve radi „mira u kući“.

🔹 I za kraj, znaj:

Nisi ti „preosetljiva“.
Nisi luda.
Nisi dužna da trpiš nepoštovanje – ni od koga.

Tvoje granice su tvoje pravo.
Brak nije zajednica tri osobe.
Ljubav i poštovanje idu zajedno.

Paralelni život i somatizacija nevernog partnera: Priča o Marku Marko ima 40 godina. Porodičan čovek, troje dece, stabil...
06/08/2025

Paralelni život i somatizacija nevernog partnera: Priča o Marku

Marko ima 40 godina. Porodičan čovek, troje dece, stabilan brak, uspešan posao. I već dve godine – devojku sa strane.

Nije to planirao. Počelo je iz muške zabave, iz onog „ajde da se igramo malo“. Ali nije ostalo na igri. Ušao je dublje nego što je očekivao. Na početku je sve bilo uzbudljivo – dopisivanja, tajni sastanci, seks pun strasti. Ali kad je ona počela da se distancira, nije znao šta ga je snašlo.

Počeo je da krizira. Nije mogao da funkcioniše kad mu ne odgovara na poruke. Kad ode u grad s drugaricama, on se iskrada iz kuće i zove je preko videa – samo da vidi gde je, s kim je. U glavi se roje misli: da li me laže, da li je s nekim drugim? U jednoj sekundi je obožava, u sledećoj je „kurva“ koja ga provocira. U toj zbrci emocija, ljubavi, straha i kontrole – zavisnost je već stvorena.
Iako je više p**a pomišljao da prekine, nikada nije mogao. Već je bio uvučen. Kao da ih je nešto neshvatljivo vezalo – iluzija da su srodne duše, da jedno bez drugog ne mogu.

Ali Marko nikad nije imao stvarnu nameru da ostavi ženu. Njegova žena je dobra, stabilna, majka njegove dece. Ne izlazi, ne provocira, ne „zavodi“. Ona je sigurna luka. Ali – tu je i problem.
Na dubljem nivou, Marko sa ženom više nije mogao da ima pravu bliskost. Ne zato što je ona loša, već zato što mu se u glavi formirao onaj nesvesni obrazac: žena = majka = neko koga ne možeš da poželiš. I zato mu je trebala „druga“, ona koju može da poželi bez osećaja krivice.

Tu počinju i problemi sa telom – nesanica, napetost, glavobolje, nemir. Telo reaguje kada psiha ne može da podnese unutrašnji konflikt. Nije više ni seks zabava, ni bežanje od problema – to postaje robija, opsesija.

I Marko nije usamljen u ovom. Ovo se dešava mnogim muškarcima. Živimo u vremenu paralelnih odnosa, lažnih brakova, emocionalne podeljenosti. Ljudi ostaju u vezama koje ih guše, ali beže u odnose koji ih pale – misleći da je to rešenje, dok zapravo gube deo po deo sebe.

Zato je važno stati. I pogledati unutra. Ne zbog moralnih pravila. Nego da bi čovek shvatio šta ga zaista vozi, šta ga pokreće, a šta mu zapravo šteti. Da bi prestao da povređuje i sebe i druge.

Psihoterapija nije „za slabe“. Psihoterapija je za one koji su dovoljno jaki da ne beže više. Da razumeju. I da konačno prestanu da se lome između dve krajnosti.

Ako ti je Marko poznat – jer jesi on, ili si bila ona s kojom je varao – možda je vreme da postaviš sebi pitanje: „Šta ja ovde stvarno tražim?“ I da potražiš podršku. Pre nego što život odluči da ti odgovori na teži način.

Ljubica ima 39 godina.Majka je dvoje dece.U braku je 10 godina. Radi. Trči kući. Sprema. Pomaže oko domaćih. Oblači decu...
05/08/2025

Ljubica ima 39 godina.
Majka je dvoje dece.
U braku je 10 godina.

Radi. Trči kući. Sprema. Pomaže oko domaćih. Oblači decu.

Na Instagramu – slike sa letovanja: osmeh, savršen brak, ruka na ramenu muža, srce u opisu.

Ali Ljubica zna.
Zna kad mu se ekran ugasi čim ona uđe u sobu.
Zna po mirisu parfema koji nije njen.
Zna po tome što više ne gleda u nju dok govori.
Zna po izgovorima, po porukama bez sadržaja, po tišini koja traje.
Ali ćuti.

Jer je tako učila od malena.
U njenom detinjstvu bilo je važno:
„Nemoj se družiti s Lazarom – njemu su se roditelji razveli.“
„Ma samo nek je muž sposoban i bogat – ljubav dođe.“
„Ćuti, pametne žene ne prave skandale.“
„Ne iznosi probleme iz kuće.“
„Šta će reći ljudi?“
Tako je Ljubica naučila da nosi.
I da trpi.

Godine su prošle.
Počela je da se oseća čudno. Bezvoljno.
Glavobolje bez razloga.
Mučnina kad god on zakasni.
Dijagnoza: dijabetes.
Stalne vrtoglavice – a sve analize „u redu“.
Ali nije u redu. Jer duša kad ćuti – telo progovori.

Zašto žene kao Ljubica ćute, i kad sve znaju?

🧠 Psihološki gledano:
• Boje se da se raspad nečega ne završi i njihovim gubitkom identiteta
• Naučene su da je žensko ćutanje „vrlina“, a suočavanje – „skandal“
• Vaspitane su da je muškarčeva sreća iznad njihove istine
• Plaše se osude, samoće, i da neće moći „same s decom“
• A najdublje – plaše se da priznaju da su izneverene

🎭 I tako Ljubica glumi.
Na rođendanima, slavama, školskim priredbama.
I niko ništa ne primećuje – jer maska funkcioniše.
Ali u njoj – pukotine.
Polako, tiho, ali sigurno.

🫂 Ako si i ti Ljubica…
Zastani. Pogledaj se, onako iskreno.
Znaš istinu. Oduvek je znaš.
I nije tvoja krivica što si ćutala.
Tako su te naučili.
Ali možeš da prekineš.

Ako si se prepoznala – znaj da nisi sama.
Postoji izlaz.
Postoji podrška.
Postoji život u kome se biraš TI.

💬 Budi žena koja ne ćuti kad boli.
Jer ljubav nikada ne ide ruku pod ruku s prevarom.


U svetu koji slavi sliku, telo je postalo teren na kojem se ne gradi identitet, već se od njega beži. Napumpani mišići, ...
04/08/2025

U svetu koji slavi sliku, telo je postalo teren na kojem se ne gradi identitet, već se od njega beži. Napumpani mišići, savršeno oblikovana lica, estetske korekcije – često to nisu znaci samopouzdanja, već dokazi njegovog nedostatka.

Dr Gabor Mate nas podseća: mnogo toga što zovemo "stilom života" zapravo su strategije preživljavanja. Kada dete ne bude viđeno i prihvaćeno onakvo kakvo jeste, ono uči da menja sebe kako bi bilo voljeno – da se prilagodi, ulepša, da postane neko drugi. I ta rana se ne zaceljuje – ona menja oblike, ali ostaje aktivna.

U odraslom dobu, potreba da budemo lepi i primećeni postaje emocionalni refleks.

Estetika tada ne izražava individualnost, već skriva unutrašnju prazninu. U psihodinamskom smislu, to je oblik narcističke odbrane: kada ne osećamo unutrašnju vrednost, stvaramo spoljašnju sliku koja će nas bar na trenutak učiniti prihvaćenima.

Mate to jasno artikuliše: „Kada izgubiš kontakt sa sobom da bi bio voljen, gubiš i sposobnost da voliš sebe.“

U kulturi u kojoj se neprestano gledamo, ali retko zaista vidimo, pumpanje sebe postaje kolektivni vapaj: Primeti me. Potvrdi me. Postojim.

Problem je što ono što dolazi spolja nikada nije dovoljno – jer ne leči ono što je iznutra. A estetska industrija to zna i svakodnevno nudi nova rešenja za rane koje sama pomaže da ostanu otvorene.

Kad lepota postane sredstvo da budemo viđeni, možda je vreme da se zapitamo šta to u nama traži potvrdu. Psihoterapija je prostor gde ne moraš da dokazuješ vrednost — već da je konačno osetiš.

Uspavana savest – tišina u vremenu odgovornosti Kako se dogodi da čovek zaboravi da je uopšte odgovoran? Da prestane da ...
18/07/2025

Uspavana savest – tišina u vremenu odgovornosti

Kako se dogodi da čovek zaboravi da je uopšte odgovoran? Da prestane da postavlja pitanja, da izbegne posledice, da od sebe sakrije istinu koju duboko zna?

Ponekad, ne zato što ne razume šta je učinio, već zato što ne želi da zna. I ne zato što ne ume da razmišlja, već zato što mu je lakše da ne misli. U tom trenutku nagon postaje čuvar unutrašnjeg mira – potiskuje svaku neprijatnost, briše tragove krivice i gura savest u senku, da bi čovek mogao da nastavi kao da ništa nije bilo.

U psihodinamskom smislu, ovakvo „uspavljivanje“ savesti nije ni slučajno, ni retko. To je dubok mehanizam odbrane psihe, kada suočavanje sa istinom postane preteško za ego. Potiskivanje je prva linija odbrane: nesvesni čin kojim brišemo misli koje nas bole. Sledeći korak je racionalizacija – ubeđujemo sebe da „nije tako strašno“, da „nismo mi krivi“, da je „sistem jači“. Savest se tada cepa – na onu koja zna, i onu koja ćuti. I sve dok te dve ne progovore jedna drugoj, nema unutrašnjeg mira.

Danas, u Srbiji, ovo stanje ne pogađa samo pojedinca, već i kolektiv. Suočeni sa nepravdom, nasiljem nad istinom, autoritarnim diskursom i opštom apatijom, mnogi biraju psihološko povlačenje. Nije to zato što su loši ili neosetljivi – već zato što ih je borba iscrpela. Konstantna izloženost lažima, manipulacijama i praznim obećanjima učinila je da javna savest postane obamrla. Čovek se navikne da preživljava, a ne da deluje.

U toj tišini raste opasnost – jer kada savest ćuti, zlo postaje svakodnevica. A sloboda se nikada nije branila iz fotelje. Dok god se povlačimo u tišinu i pravimo se da ne vidimo, učestvujemo u održavanju sistema koji prezire istinu. Psihodinamski gledano, čovek tada nije oslobođen odgovornosti – on ju je samo potisnuo. A potisnuto ne nestaje – ono truli iznutra.

Zato je važno probuditi se. Pitati se: „Zašto ćutim? Šta me tačno plaši? Da li se moj mir temelji na laži?“ U tim pitanjima počinje otpor. Jer savest, koliko god bila uspavana, nikada nije mrtva. A svaki narod koji želi slobodu mora prvo da je probudi u sebi.

Vidimo se na ulici – da je zajedno osvojimo! 💚

Ne boli nas ono što nam se desilo,nego ono što nismo smeli da osećamo kada se desilo. Ono što smo morali da progutamo, d...
25/06/2025

Ne boli nas ono što nam se desilo,
nego ono što nismo smeli da osećamo kada se desilo. Ono što smo morali da progutamo, da potisnemo, da obrišemo iz glasa, tela, sećanja.

Godinama nosimo teret neizgovorenog. Strah da ćemo biti pogrešno shvaćeni. Stid jer smo osetili slabost. Krivicu jer smo hteli više nego što je bilo „pristojno“.

Naučeni da ćutimo ~ postali smo zatvorenici sopstvenih rana. Ali potisnuto ne nestaje. Neizraženo postaje nemir, napetost u grudima, knedla u grlu. Postaje stid bez imena, tuga bez povoda, bes koji nas iznenadi, umor koji nikad ne prolazi.

To što krijemo ~ ne zaceljuje.
To u nama živi, gura se u senku, i čeka.
Čeka trenutak da nas podseti da nismo zaboravili.
Jer nesvesno pamti sve ~ i ono što smo izgovorili, i ono što nismo smeli ni sebi priznati.

U detinjstvu su nas učili da se ne govori o stvarima koje „bole“. Naučili smo da „drugi imaju veće probleme“, da „nije tako strašno“, da se „ide dalje“.

I sad hodamo kroz život u tuđim cipelama, noseći tuđa uverenja kao sopstvena ograničenja.

Psihodinamika nas uči da ništa ne nestaje ako se ignoriše. Naprotiv ~ sve što ne izrazimo postaje unutrašnji konflikt.

Postaje obrazac koji ponavljamo, postaje saboter koji šapuće da nismo dovoljno vredni.

A sve što zaista želi ~ jeste da bude viđeno.

Zato je deljenje moć. Kada govorimo o onome što nas boli, ne činimo sebe slabima. Činimo sebe slobodnima.

I ne, ne radi se samo o psihičkoj boli. Radi se o svemu što smo prećutali. O svemu što smo potisnuli da bismo bili prihvaćeni. O svemu što sada u tišini nosimo kao nevidljivu težinu.

Zaceljivanje počinje kad se pogledamo bez maski.
Kad kažemo: „Ovo je moje. Ovo osećam. I ovo više neću kriti.“

Rana koja se krije ~ ostaje.
Rana koja se pokaže ~ počinje da diše.

Ona je bila žena koja je odavno naučila da slabost ima cenu – visoku i često nepovratnu. U njenom unutrašnjem svetu, ran...
23/06/2025

Ona je bila žena koja je odavno naučila da slabost ima cenu – visoku i često nepovratnu. U njenom unutrašnjem svetu, ranjivost nije bila mesto susreta, već opasnost, potencijalna zamka iz koje se teško izlazi.

Još u ranom razvoju, dok su se osnove njenog identiteta tek oblikovale, naučila je da emocije, ukoliko nisu pod kontrolom, vode ka razočaranju, odbacivanju i gubitku samovrednovanja.

Psihodinamski gledano, njen obrazac hipernezavisnosti razvio se kao odbrambeni mehanizam – snažna intrapsihička tvrđava izgrađena da zaštiti ono najranjivije u njoj.

Iza samopouzdane spoljašnosti, iza odlučnog pogleda i sigurnog hoda, nalazila se devojčica koja je možda nekada plakala tiho, bez svedoka. Umesto da dozvoli sebi da bude „spašena“, ona je postala sopstveni junak. Ako je želela Mesec – dohvatiće ga sama, jer poverenje u druge nosilo je rizik od izdaje.

Njena potreba za kontrolom nije bila manifestacija gordosti, već duboko usađeni strah od haosa koji bi nastao ako bi pustila nekog da vidi koliko je zapravo krhka.

U toj samoći, naizgled samouverenoj – nalazila se njena tiha borba. Borba između potrebe za povezanošću i straha od povrede. Činjenica da nije tražila pomoć bila je njen način da zadrži autonomiju, ali i svoje rane duboko zakopane ispod površine.

Ipak, psihički život nikada nije statičan. Njena priča nije nužno tragična – ona je složena. U svom otporu prema zavisnosti, ona je stvarala, delovala, pomerala granice.

Ali istovremeno, svaki čin samodovoljnosti bio je i tiha molitva da jednom, neko bude dovoljno nežan da joj pokaže ~ ranjivost ne mora da znači kraj slobode, već njen novi, dublji oblik.

Ovaj tekst ne govori o Fridi Kahlo.
On je posvećen svim ženama koje su birale snagu umesto očekivanja, koje su naučile da ustanu same – ne zato što je bilo lako, već zato što nisu znale drugačije. Ženama koje retko traže pomoć, a u tišini nose Mesec. 🌙⭐️

Koliko p**a si rekla: "Nikad više! Ovaj put je stvarno kraj." – samo da bi se, nekoliko dana ili nedelja kasnije, opet n...
22/06/2025

Koliko p**a si rekla: "Nikad više! Ovaj put je stvarno kraj." – samo da bi se, nekoliko dana ili nedelja kasnije, opet našla u njegovom naručju, s osećajem da tu pripadaš?

Sve te je vuklo nazad. I krug se ponovo zatvorio.
Zvuči poznato?

Nisi sama.
Veza u kojoj te partner ne poštuje, obezvređuje, odbacuje, a zatim ti da mrvicu pažnje... veza u kojoj si čas na dnu, čas u oblacima – to više nije samo veza. To postaje zavisnost.

I to nije slučajno.
U takvom odnosu, svaki put kad posle perioda bola dobiješ trunku ljubavi, pažnje ili priznanja, tvoj mozak luči dopamin – hormon sreće. Aktivira se centar za nagradu. I nastaje zavisnost – prava, hemijska. Zato je tako teško otići, iako znaš da te ta veza uništava.

A ako si odrasla u sličnom obrascu – ako si morala da "zaslužiš" ljubav ili pažnju – velika je šansa da te nesvesno privlače isti takvi ljudi. Oni koji te vraćaju u taj poznati osećaj. Iako boli. Jer tvoj um voli poznato. Čak i kad je to poznato bolno.

I evo možda najtežeg dela – on ima moć da te povredi jer si mu ti dala tu moć. Jer ti je njegovo mišljenje važnije od tvog sopstvenog. Jer imaš potrebu da dokažeš da vrediš. Zato se vraćaš.

Ali istina je sledeća:
Ljubav koja te tera da sumnjaš u sebe, koja te čini manjom, nije ljubav. To je naučeni obrazac.

Šta možeš da uradiš?

Prvi korak – da to osvestiš. Da shvatiš: ovo nije ljubav. Ovo je zavisnost i emocionalna manipulacija.
Drugi korak – da postaviš granice. Čak i kad boli.
Treći – da se okružiš ljudima koji te vole i poštuju baš takvu kakva jesi.

Pogrešno su te učili – ljubav ne treba da boli.
Ako boli – to nije ljubav. To je nešto drugo.

Znam da nije lako. I ne moraš sama. Tu sam da ti pomognem da izađeš iz tog kruga.

Možda si umorna. Možda misliš da je problem u tebi. Ali nije. Samo si dugo živela u dinamici gde si ljubav morala da zaslužiš.

🧠 Tvoj mozak je naučio da bol znači bliskost.

❤️ Ali ljubav ne treba da boli. Ljubav te grli, ne lomi.

🌱 Tvoje isceljenje počinje kada kažeš sebi:
„Zaslužujem više. I neću pristajati na manje.“

Zašto ponekad budemo previše ljubazni prema onima koje zapravo ne podnosimo?Ili osudimo baš ono što nas potajno privlači...
21/06/2025

Zašto ponekad budemo previše ljubazni prema onima koje zapravo ne podnosimo?
Ili osudimo baš ono što nas potajno privlači?

Dobrodošli u svet reaktivne formacije ~ odbrambenog mehanizma naše psihe koji nas štiti tako što okrene osećanja naglavačke.

✨ Zvuči poznato?

👉 Osoba koja oseća jaku agresiju prema nekome ~ postaje preterano ljubazna.

👉 Onaj ko potajno nosi impulse koje smatra „grešnima“ ~ pretvara se u rigidnog moralistu.

👉 Strogi sudija drugima ~ često je najstroži prema sebi.

Frojd je ovo posmatrao kao pokušaj ega da se zaštiti od unutrašnjih konflikata. Kada superego (naš unutrašnji moralni sudija) ne može da prihvati impulse ida (instinktivnog dela ličnosti), psiha bira zamenu ~ suprotnost.

💡 Na površini ~ kontrola, pristojnost, moral. Ispod površine ~ ono što osoba ne sme ni sebi da prizna.

Sledeći put kad te neko zbuni svojom „besprekornošću“, možda gledaš ono što ne sme da ispliva.

Address

Smederevska Palanka
11420

Telephone

+381605172828

Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Psihoterapija i psihološko savetovanje - Nevena Simić posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Practice

Send a message to Psihoterapija i psihološko savetovanje - Nevena Simić:

Share

Category