12/03/2026
Mnogi od zaljubljenika u metod fraktalnog crteža ne znaju da je davnih dana priča o povezanosti unutrašnjeg stanja osobe i ispoljavanja tog stanja krenula od rukopisa. U svakom potezu olovke, pera ili grafita mogao se čitati neki deo duše pisca. I to ne samo kroz reči koje je birao, već kroz način na koji je njegova ruka vodila liniju kojom ih je spuštao iz dubina duše i uma na papir. Toliko tanananih informacija pokazivao je pritisak, uzdah olovke, pauza i prekid, započinjanje novog slova na neobičan način ili na neočekivanom mestu. To su bili kvalteti koje je pisac odavao nesvesno, a koje su samo vešti grafolozi ako bi za to bilo neke specijalne potrebe, umeli da čitaju kao novi nivo ili pozadinski sadržaj napisanog. Intuitivno oko autorice metode krenulo je da sledi takav trag i korak po korak otkrivalo šta se sve uz tako jednostavan alat, kao što je papir i olovka može oblikovati kao informacija, istina, sakriveni sadržaj iznedren i umiven sunčevom svetlošču.
Nažalost, vremenom sve manje pišemo rukom, ali je još manje dobro, što to ni ne želmo. A pisanje rukopisom je možda jedna od najjednostavnijih, a najlekovitijih tehnika za povratak zdravom, iskrenom i autentičnom odnosu prema svojim željama, strahovima, nadanjima, prema svemu što čuči u nama, znano i neznano.
Kada pišemo na tastaturi naš mozak aktivira različite funkcije od onih kada pišemo rukom. Misao ostaje površna, lako promenljiva, neskoncentrisana. Znamo da se lako možemo ispraviti, predefinisati, promeniti u trenutku, pa tako nam ti trenuci ni ne znače puno: promenljivi, zamenljivi, bez jasnih tragova da se išta u tekstu dogodilo: da li smo se premišljali, ljutili, precrtavali, menjali redosled... ničega nema kao svedočanstva procesa. Sve je upeglano i savršeno, kao da smo svi vrhunski pisci po definiciji. I u toj prečici lako izgubimo suštinu – upravo onu energiju koja je vodila misao, a misao vodila pisaljku po papiru: lagano ili jako, grebući papir ili ga jedva dodirujući.
Kada pišemo rukom naša mašta i naša memorija funkcionišu potpuno drugačije. Dok pišemo rukom ne samo da aktiviramo druge moždane regije, već aktiviramo i više njih. Tako nam um radi efikasnije, brže, dublje! Povezuje značenja i emocije, utiske i percepciju na kvalitetno zanimljiviji i raznovrsniji način.
Rukopis je zato vrhunsko sredstvo komunikacije. Nosi u sebi osobu, njenu ličnost, emocije, njenu osobenost, sve ono što nije moguće iskazati rečima, pokretom ili pogledom – nosi nekontrolisanu snagu bitka koja svedoči svome postojanju i traži da bude viđena.
Fraktalni narativ ujedinjuje ove svetove i snage koje nosimo u sebi. Daje na mogućnost da vidimo slova svoje priče, nacrtana u reči fraktalnog crteža. Zvuči pomalo komplikvano, ali zapravo i nije – jer ruka radi uprvo ono što um taji i samo ih treba fino upoznati i pustiti da se druže. Ispričaće nam čitave romane želja i svetova o kojima sanjamo, kojih se malo pribojavamo i onih u kojima životarimo. A na nama je da odaberemo šta želimo da pišemo i koje stranice da ispisujemo i u pisanju, i u fraktalnom crtežu ali najvažnije i u životu!
„Ako ne napišemo svoje priče, neko će ih drugi sasvim sigurno pisati za nas, umesto nas samih.“ Paulo de Tarso Fonseca Silva.