Poliklinika Paunković

Poliklinika Paunković Poliklinika se sada zove Specijalistička internistička ordinacija dr Paunković

03/09/2025

Poštovani gradjani, dragi prijatelji,
Pre tri dana, objavio sam na mom fejsbuku da nas je napustio prijatelj. Miša Vešović. Mnogo gradjana je odgovorilo i reklo je da prenesem izraze saučešća porodici, pa to sada i činim.
Kako nisam dovoljno pribran da pričam o Miši, ovaj tekst ću pročitati. Prvo ću pričati nešto o Miši, a posle za Mišu. Pošto nisam stigao da ništa od ovog proverim, ne zamerite mi što dosta od ovih podataka neće biti tačno.
Miloš Vešović – Miša, rodjen je 2.9 1934 na Vlasini, gde su mu roditelji bili učitelji. Potiče iz stare crnogorske porodice. Zapamtio sam reči koje sam čuo od svog oca: crnogorci su ili jako kvalitetni ljudi ili uopšte nisu, nema sredine. Vešovići su spadali u one prve. Njegov otac Đuro bio je direktor škole koju sam pohadjao, bio je blag čovek, đaci se nisu bojali od njega. Kasnije sam ga lečio, kao i njegovu suprugu, a njihov mladji sin Bogdan (Buda) bio je u istom razredu sa mnom. Posle smo i stanovali u istoj zgradi u kojoj su moja majka i Miša, kao i dosta drugih profesora, dobili stanove.
Par godina smo predavali zajedno u Medicinskoj školi, on kao redovni profesor srpskog jezika, a ja kao honorarni predavač anatomije. Pre nego što ću ući u učionicu kod budućih laboranata Miša me je pozvao i rekao mi: molim te u tom razredu ima jedan učenik, verovatno neće ništa znati tvoju anatomiju, ali divno peva. Obrati posebnu pažnju na njega. Mislio je na Mileta "Kaundu", naravno da sam obratio posebnu pažnju. Djaci su obožavali svog profesora. U nekom listu koje je u to vreme izdavala škola napisali su: "volećemo ga odavde do večnosti" – u to vreme u bioskopu se gledao čuveni Zinemanov film sa tim nazivom.
U toku godina Miša je menjao zaposlenja, zaduženja i funkcije.
Bio je upravnik pozorišta u Zaječaru, direktor Političke škole u Gamzigradskoj banji, organizacioni sekretar sreskog komiteta Saveza komunista, i verovatno još po nešto.
Miša je podjednako voleo "male ljude", družio se sa Karbulom Brusom, Borom Jaretom, kao i sa svojim učenicima, van radnog vremena. Naravno, cenio je i svoje predpostavljene, druga Mandija i ostale.
Poseban je bio njegov odnos sa školskim drugom iz gimnazije i sa studija, Zoranom Radmilovićem. U svojoj knjizi, o Zoranu, naš poznati glumac Caci Mihailović, u kafani Dva Brata, razgovarao je sa Mišom i načinio je njegovu fotografiju.
Kasnije se intenzivno družio sa školskim drugom, dr Batom Đorđevićem, specijalistom ORL, ali je njegovo druženje sa Srećkom Nikolićem ušlo u legendu. Kako smo Srećko i ja održali mnogo ovakvih tužnih govora, red bi bio da se Srećko oprosti od Miše ali on je to meni poverio.
Poslednjih dvadesetak godina, od kako sam "preko p**a crkve" otvorio Polikliniku "Paunković", tj u blizini kafane Dva brata, u kojoj je Miša stolovao od kako je u penziji, oformljen je "konzilijum": Miša je imenovao Srećka za predsednika, ja kao "akademik" imenovan sam za stalnog člana, a vrlo česti članovi su bili: Zoki kelner, Mile stolar, Radojica preduzimač, Toma Mijović, pesnik, urednik časopisa Razvitak, povremeni članovi Isa Marković, jedno vreme prof Jakša Dinić. Kada su po neke nedelje svi bar jedanput svratili bio je vrlo srećan. Imao je običaj da kaže "hvala vam što ste mi ulepšali dan". Poslednje dve godine, od kako je Mišina sposobnost za kretanje bez tudje pomoći bila ometena, konzilujum je primio i jednu damu, Mišinu i Draginu kumu, Ivanku. Često su njih dvoje bili jedini prisutni članovi. Obično se na konzilijumu odredjivalo ko je sutra zadužen da dovede Mišu. Konobari su imali poseban tretman, uglavnom ih je zvao po nadimcima. Kafana mu se posebno odužila kao posebnom gostu: na stolu je stajala rezervacija sa punim imenom i prezimenom, a vlasnik Sima je dao da se ugravira u sali pločica sa imenom.
Miša je posebno bio ponosan na svog sina Dušana. Obaveštavao me je o svakom njegovom uspehu: učešću na nekom velikom naučnom skupu, putovanju po bivšoj Jugoslaviji gde je Dušan imao svoje pacijente, po gotovu kada je prezentovao neki od svoji radova u svetu. Poslednju put, pre 4-5 dana, kada smo bili zajedno u bolnici rekao nam je: srećan sam što se o meni staraju dva najsposobnija lekara, moj Dušan i Nebojša.
Najdublje israze saučešća njegovoj porodici, ćerki Mariji, sinu Dušanu, i njihovoj deci. Njegovoj Dragani šaljemo društvo, da nje nije bilo verovatno bio redosled bio obrnut.
Mišo, prijatelju moj, neka ti je laka zemlja !!!

19/08/2025

Pre nekoliko dana sam saznao da je umro moj veliki prijatelj, prof dr Slobodan Ilić iz Niša. Umesto "in memoriam" prikazaću njegov tekst "Zaječarska nuklearna priča" koju je on štampao u Timočkom medicinskom glasniku.

ZAJEČAR – NUKLEARNA PRIČA
Slobodan Ilić
CENTAR ZA NUKLEARNU MEDICINU, KLINIČKI CENTAR NIŠ
U Zaječaru sam prvi put boravio u leto 1980. godine. Upravo sam se zaposlio i moj direktor
je rekao: „Idi u Zaječar da učiš nuklearnu medicinu".
Javi se Nebojši Paunkoviću, on će ti reći šta treba
da radiš.” Bilo mi je malo čudno što pored
Beograda, Zagreba, Novog Sada, treba da učim
nuklearnu medicinu u Zaječaru. I pored urođene
skromnosti nisam očekivao da već na startu karijere
„budem tako nisko procenjen”. Jul se topio u
vrelini, odseo sam u tada jedinom gradskom hotelu
(ogromna socrealistička građevina), u sobi 812.
Pogled sa prozora na crvene gradske krovove i
večernji miris bašti su se dogovorno udruţili da već
prvog dana naslutim doţivljaj prihvaćenosti koji me
i danas prožima.
Ujutru sam poranio u laboratoriju u kojoj
sam zatekao čoveka u zelenoj majici zatrpanog
kutijama sa radioaktivnim nalepnicama, koje su mi
se učinile nalik modernističkom prikazu mrtvačkih
glava. Predstavio sam se i rekao da treba da se
javim doktoru Nebojši Paunkoviću. „Načekaćeš
se,” odgovorila mi je „zelena majica”, „on uvek
kasni”. Bio sam mlad, naivan, ambiciozan, kulturan,
romantičan, sklon literaturi i sanjarenju. Da jedno
od toga nisam bio, bilo bi mi jasno da je čovek
okruţen mrtvačkim glavama upravo Nebojša
Paunković.
Prošlo je leto, pored grada zavoleli su me i
ljudi. Da se ne radi o klišeu (toj pretećoj pošasti
svakog teksta koji pledira da bude zanimljiv),
napisao bih da je to bilo obostrano. U zimu smo u
našoj laboratoriji uradili prvu scintigrafiju skeleta.
Izotop je u gepeku fiće (inicijali vozača N. P), preko
snežne Tresibabe, stigao iz Zaječara. Preda mnom
se otvarao svet nuklearne medicine. Kongrese u
Opatiji i Novom Sadu proveo sam u zaječarskom
društvu, svečane večere za njihovim stolom.
Ljubavna veza se razvijala brzo, za naše prostore
posve neuobičajeno, bez prenemaganja i velikih
reči: osećalo se već na samom startu da će to biti
pravi ljubavni maraton.
Tri godine nakon tog prvog zaječarskog
leta završio sam specijalizaciju, a godinu dana
kasnije, sa mog usavršavanja u Londonu, u Zaječar
je stigla razglednica sa sledećim tekstom: „Suočeni
sa mojim božanstvenim mogućnostima zaposleni u
slavnom nuklearnom departmanu bolnice Sveti
Bartolomej su morali da prelome i postave mi
pitanje odakle su moji počeci, gde sam stekao
bazična znanja? „U Zaječaru”, odgovorio sam. „Ne
treba dalje, to sve objašnjava!”, razmrsio je čuđenje
prof. Briton lično.
U Novoj Gorici 1987. jedino je srpska
kolonija ostala u holu hotela da sasluša izveštaj sa
čuvene osme sednice. Nakon toga smo ćutke,
uznemirenih misli i izmešanih osećanja, otišli u
ponoćnu šetnju. Sutradan, u sali za predavanja, pre
nego da izađe za govornicu, Nebojša mi je šapnuo:
„Namerno sam napravio grešku u radu, da me
otkrije može jedino Kastelić”. Iako je to bila samo
šala, čija je namena bila da zatalasa rutinu, taj detalj
mi se mnogo godina kasnije prikazao kao
predskazujuća metafora.
„Nuklearno jugoslovenstvo” se
poslednjim kolektivnim radioaktivnim bljeskom
samoobasjalo dve godine kasnije u Mavrovu. Vozili
smo se žičarom, roštiljali na livadi, divili se
jezerskim lokvanjima… Večeri smo uz gitaru
provodili u holu. Nije bilo potrebe da se
pretvaramo, svi smo osećali da je „velika bela
ptica”, koja će „anihilirati” naše dotadašnje
zajedništvo, već uveliko na putu. Iako smo znali da
će sigurno doći, niko nije umeo da kaže odakle stiže
i kuda nastavlja.

20/09/2024

Danas mislim na svoju majku, profesorku Citu Paunković. Umrla je na današnji dan pre 23 godine. Svim njenim djacima, prijateljima i članovima porodice rasutim po Balkanu i svetu predlažem da danas svoje misli posvete njoj.

18/06/2024

Obećao sam da napišem nešto "stručno" ali razumljivo. Pre dvadesetak dana bili su Timočki medicinski dani na kojima sam govorio o nekim našim radovima u kojima se pisalo prvi put u Jugoslaviji. Pomenuo sam i tumorske markere pa evo i nekoliko rečenica o njima. To su materije koje se nalaze u krvi i koje se javljaju kod nekih malignih bolesti, ali nisu strogo specifične za njih. Na pr. CEA (karcinoembriogeni antigen), CA 125 (karbohidratni antigen 125), CA 19-9 (karbohidratni antigen 19-9), PSA (prostatični specifični antigen) itd. CEA se nalazi kod karcinoma dojki, digestivnog sistema, po nekad i bubrega, pluća. Ono što treba reći: nalaz markera ako je negativan ne znači da pacijent nema rak - znači samo da ga nema u krvi, da nema ćelije kancera koje su već dospele u krvotok i koje metastaziraju. PSA na pr (ime mu kaže da je taj marker specifičan za prostatu a ne njen karcinom). Praktično on zavisi od veličine prostate, daleko se češće nalazi kod benignog uvećanja prostate. Neki se markeri nalaze samo kod neke vrste karcinoma nekog organa. Na pr. marker NSE (neuron specifična enolaza) vidja se samo kod mikrocelularnog karcinoma pluća, a ne i kod daleko češćeg planocelularnog karcinoma pluča). Marker CA 19-9 je karakterističan za rak pankreasa ali i za crevo i želudac. Marker alfa feto protein (AFP) karakterističan je za primarni karcinom jetre (ne za metastaze u jetri). U praksi se često greši kada se kaže da su markeri bili negativni a pacijent ima rak, ili da je neki marker bio pozitivan a rak nije nadjen. Markere treba raditi ciljano, vrlo su korisni kod pacijenata koji su na hemoterapiji (ctostaticima), ako ne padaju u krvi, citostatik ne deluje, treba ga zameniti. Ako bolesnik ima povišene neke druge nalaze koji su nespecifični (na pr ubrzanu sedimentaciju) eventualni nalaz nekog od povišenih markera ukazuje da je povišena SE verovatno izazvana malignim procesom a ne zapaljenjem i sl.

Ove fotografije su sa svetskog kongresa u Japanu, Kyoto, 2000 god.
11/12/2023

Ove fotografije su sa svetskog kongresa u Japanu, Kyoto, 2000 god.

11/12/2023
Pre 30 godina, posle odbrane Džejnine doktorske teze, otišli smo u Kjoto, Japan, na tromesečno usavršavanje.
29/11/2023

Pre 30 godina, posle odbrane Džejnine doktorske teze, otišli smo u Kjoto, Japan, na tromesečno usavršavanje.

10/10/2023
Pre 3 dana održani su 42 Timočki medicinski dani. Prisustvovali su brojni lekari iz Srbije. Ordinacija "Paunković" imala...
10/10/2023

Pre 3 dana održani su 42 Timočki medicinski dani. Prisustvovali su brojni lekari iz Srbije. Ordinacija "Paunković" imala je 2 referata koje su podneli Nebojša Paunković, Džejn Paunković, Mihailo Jovanović i Ivan Nikolić.

Address

Timočke Bune Br. 4
Zajecar
19000

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Poliklinika Paunković posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Practice

Send a message to Poliklinika Paunković:

Share

Category