27/01/2026
Odlomak iz moje knjige : “Djevojčica koja je naučila prerano “
Tama i svjetla
Ubrzo se nebo smračilo -ne od noći, nego od nečega težeg.
Mekano svjetlo zalaska progutali su bljeskovi i žar -poput krijesnica, ali divljih i neumoljivih.
Počele su bombe.
Nikada prije nisam čula ništa slično.
Rika groma koja je tresla tlo, zveckala prozore i ispunila zrak dimom i strahom.
Podrum u kojem smo se skrivali djelovao je malen i krhak.
Svaka eksplozija bila je nazubljena pukotina u mojim prsima.
Čvrsto sam se držala majčine ruke.
Braća su mi se stisnula uz nas, lica blijeda i nijema.
Vani je selo drhtalo.
Planine su odjekivale zvukovima razaranja.
Zatvorila sam oči i poželjela da sve prestane.
Poželjela sam biti sigurna.
Poželjela sam da se otac vrati i sve popravi.
Ali bombe su nastavile padati.
A noć se razvlačila, beskrajna i blistava od opasnosti.
⸻
Silazak
Do jutra, svjetlo vani bilo je blijedo i sivo.
Bombe su utihnule, ali tišina je bila gotovo gora -kao da je svijet ponovno zadržao dah.
Čovjek koji je bio vlasnik kuće sišao je u podrum.
Glas mu je bio smiren, ali u očima sam vidjela brigu.
„Morate ići“, rekao je tiho.
„Natrag do crkve. Odatle će doći kamion. Odvest će vas u grad.“
Noge su mi bile ukočene. Oči su pekle od nespavanja.
Ali nije bilo vremena za odmor.
Skupili smo ono malo što smo imali -vrećice , bebe, kruh zamotan u krpu -i popeli se stubama natrag na dnevno svjetlo.
Zrak je mirisao na dim i metal.
Ponovno smo hodali.
Natrag niz istu vijugavu stazu kojom smo se dan prije popeli.
Ali ovaj put sve je bilo drugačije.
Nismo se vraćali kući.
Nismo se vraćali ničemu poznatom.
Hodali smo prema nepoznatom.
Prema kamionu koji nismo vidjeli.
Gradu koji nismo poznavali.
I budućnosti koju nitko od nas nije mogao zamisliti.
Planina iza nas ostala je mirna.
Ali u meni se sve kretalo.
⸻
Kamioni
Do podneva, brežuljak kod crkve više nije bio tih.
Bio je prepun -ljudi iz svih okolnih sela.
Obitelji s vrećama vezanim u plahte, bebe umotane u deke, starice oslonjene na štapove,starci umornih očiju i bez riječi.
A onda su stigli kamioni.
Tri njih.
Stari teretni kamioni -bez prozora, bez sjedala.
Samo dvije drvene klupe sa strane i pod prekriven prašinom i metalnim vijcima.
Ljudi su se gurali naprijed.
Nije bilo vike, samo hitnja.
Neke su odbili.
Neki su plakali.
Neki su pokušavali sakriti strah iza uspravnih leđa i brzih ruku.
Rečeno nam je da imamo sreće.
Bit ćemo ukrcani u treći kamion -onaj za starije, za bebe i za „sve između“.
To smo bili mi.
Netko koga nisam poznavala podigao me i pomogao mi da uđem.
Unutra je mirisalo na znoj, staro drvo i brigu.
Sjeli smo gdje god je bilo mjesta -majka je grlila moju braću, ja uz nju, stisnuta između žene koja je tiho plakala i starca napola zatvorenih očiju.
Nitko nije govorio.
Motor se upalio.
I s njim je naš stari život ostao iza nas.
⸻
Kontrolna točka
Kasno poslijepodne, kamion je usporio.
Sunce je već bilo niže, bacajući duge sjene preko ceste. Zrak unutra iz napetog postao je težak.
A onda smo stali.
Ispred nas bila je barikada -gruba, improvizirana.
Debla, gume, bačve.
Oko nje su stajali muškarci, blokirajući cestu.
Nosili su neusklađene uniforme.
Većina je imala duge, divlje brade.
Oči su im bile oštre, promatrale su nas poput jastrebova.
I bili su naoružani.
Puške prebačene preko ramena.
Pištolji za pojasom.
Granate poput voća zakačene za prsluke.
U kamionu je zavladala tišina.
Čak su i bebe prestale plakati, kao da sada razumiju što znači šutnja.
Nisu nam rekli zašto smo stali.
Vozač je izašao. Nekoliko muškaraca mu je prišlo.
Razmijenili su riječi -pretiho da bismo ih čuli.
Ali vidjeli smo kako obilaze kamion, zaviruju kroz otvorene strane.
Broje. Mjere.
Trebali su nas pustiti.
Tako su govorili odrasli.
To je bilo obećanje.
Ali ovdje obećanja nisu značila ništa.
Samo oružje.
Majčina ruka našla je moje rame i čvrsto ga stisnula.
Dječak pored mene još je jače zagrlio plastičnu kokoš, zglobovi su mu pobijelili.
Čekali smo.
Svaka sekunda bila je kao sat.
I nismo znali hoće li sljedeća riječ biti „Idi“…
ili nešto puno gore.
Vozač se vratio u kamion.
Nije nas pogledao.
Ušao je, upalio motor i tiho rekao jednu riječ:
„Idemo”
Kamion je zastenjao i trznuo se naprijed.
Val olakšanja prošao je kabinom.
Kretali smo se.
Ali onda -
Pucnji.
Glasni. Iznenadni.
Parali su planinski zrak poput munje od metala.
Svi su se ukočili.
Kamion je trznulo, zatim je skrenuo.
Vozač je viknuo nešto -možda nama, možda nikome.
Metci su pogađali zemlju kraj kotača.
Jedan je udario u drvenu oplatu blizu mjesta gdje je sjedio starac.
Letjele su krhotine. Netko je vrisnuo.
Djeca su se sagnula. Majke su rukama prekrile bebe.
Srce mi je tuklo tako brzo da je boljelo.
Nismo znali upozoravaju li nas ili love.
Nismo znali hoće li nas zaustaviti… ili ubiti.
Vozač nije stao. Stisnuo je gas, brže, glasnije, dok smo se ponovno tresli niz cestu, dalje od barikade.
Još živi.
Ali promijenjeni.
Jer to je bio trenutak kad rat više nije bio samo riječ koju odrasli šapuću.
Postao je stvaran.
Imao je zvuk.
Miris.
Strah koji nikada u potpunosti ne odlazi.
© Marija van den Boom, 2026
Autorski tekst. Dijeljenje uz dozvolu autora i navođenje izvora.
© Marija van den Boom, 2026
Original text. Please do not repost without permission.
Uskoro !!
